Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Kada je Gérald Darmanin u junu pozvao prefekta na razgovor, poruka ministra unutrašnjih poslova Francuske bila je jasna: odgovorni u francuskim departmanima moraju brzo i dosljedno poduzeti mjere protiv stranaca koji su postali kriminalci. Treba provjeriti dozvolu boravka i povećati broj deportacija nakon posebno teških krivičnih djela. Ministar je kao primjere posebno teškog kriminalnog ponašanja naveo ubistva, trgovinu drogom i silovanje.
Čak i ako ne dođe odmah do deportacije – onima koji su počinili krivična djela u Francuskoj signalizira se šta država od njih očekuje: “Francuska Republika svake godine prima ljude iz drugih zemalja. Jedan od uslova za to je strogo poštovanje pravila i zakona,” citirao je list “Le Journal du Dimanche” navode dokumenta koji se završava upozorenjem: “Svako novo krivično djelo dovest će do ponovnog ispitivanja dozvole vašeg boravka, što bi moglo ići tako daleko da Francusku morate napustiti”.
Paralelno s ovom inicijativom, vlada je objavila i nove podatke o praksi prisilnog vraćanja u zemlju porijekla. “Francuski registar za teroristički radikalizirane islamiste” (FSPRT) broji oko 23.000 ljudi. Od 1.115 osoba sa evidentiranim statusom neregularnog boravka, u protekle tri godine deportovan je u domovinu 601 stranac – što znači više od polovine. Od preostalih 514 “osoba koje predstavljaju prijetnju”, veliki broj trenutno služi zatvorske kazne ili je u pritvoru gdje čekaju na deportaciju.
Promjena profila počinioca
Posljednjih godina u terorističkim napadima u Francuskoj ubijeno je više od 250 ljudi. Vlade različitog političkog kolorita reagirale su strožijim zakonima. Tema koja se odnosi na deportacije dobila je na brizantnosti, pored ostalog i zbog toga što se promijenio profil napadača: “Počinitelji više nisu bili Francuzi, koji su odrasli u Francuskoj i koji su išli u francuske škole. U posljednje dvije do tri godine, u Francuskoj su napade sve više izvodili stranci. Neki od njih su imali legalan status, na primjer tražitelja azila, dok su drugi bili nelegalno u zemlji “, analizira stručnjak za terorizam Marc Hecker, koji radi kao direktor za istrage u Pariškom institutu za međunarodne odnose (Ifri). On je ovakav razvoj situacije iznio u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Dvadeset godina rata” (La Guerre de vingt ans).
Ovaj preokret predstavlja veliki izazov za politiku. Mnoge matične države odbijaju prihvatiti svoje radikalizirane građane. Ako se i slože da ih prime, deportirani mogu biti izloženi prijetnji po život. Koliko je dugo u prošlosti trajala borba da se neko deportuje u zemlju porijekla, pokazuje primjer Djamela Beghala, koji je 2005. godine u Francuskoj osuđen za terorizam, a navodno je igrao važnu ulogu u radikalizaciji napadača na redakciju satiričnog lista Charlie Hebdo u Parizu. Alžirac je u Francusku došao 1987. u dobi od 21 godine i na radaru je sigurnosnih vlasti od devedesetih. Uprkos oduzimanju francuskog državljanstva 2006. godine, deportacija u Alžir nije uspjela iż takvih humanitarnih razloga.
Zemlje domaćini nedorasle problemu
Danas takva razmatranja očito imaju drugačiju ulogu. Francuska još uvijek ne deportira ljude u ratom zahvaćena područja, ali popis zemalja za koje ne važe deportacije se s godinama smanjio. Tako je Djamel Beghal deportiran u Alžir prije tri godine, neposredno nakon puštanja iz zatvora.
Bilo Alžir, Tunis ili Maroko: Broj prisilnih vraćanja u države Magreba znatno se povećao nakon pregovora s tim državama – što zauzvrat ima uticaja na tamošnju sigurnosnu situaciju. Samo iz Tunisa je oko 25.000 muškaraca i žena željelo ići u građanski rat u Siriju 2010. godine. 4.500 ih je uspjelo u tome, a veliki broj njih se odavno vratio kući, što predstavlja ogromne izazove za sigurnosne službe. “Slanje radikaliziranih ljudi u zemlje koje nemaju iste mogućnosti nadzora kao Francuska prirodno povećava problem za te zemlje”, analizira stručnjak za terorizam Hecker. Ipak, praksu deportacije podržava i opozicija u Francuskoj. Pogotovo što su resursi francuske države ograničeni. Marc Hecker: “Baza podataka o radikaliziranim osobama FSPRT danas uključuje oko 23.000 ljudi, od čega se oko 8.000 registrovanih smatra aktivnim. To je puno za zemlju poput Francuske. Iz napada posljednjih mjeseci i godina možete vidjeti i da službe nisu nepogrešive.”
Rasterećenje za sigurnosne službe
Francuski sistem nadzora nije na ivici svojih mogućnosti samo zbog velikog broja “osoba koje predstavljaju prijetnju”. Stručnjaci su takođe zabrinuti što sigurnosne službe nisu imale na radaru počinitelje koji su izvršili posljednje napade. Aboulakh A. iz Čečenije, koji je ubio profesora istorije Samuela Patyja u oktobru 2020. godine, bio im je jednako malo poznat kao i atentator iż Tunisa, koji je nedugo nakon odrubljivanja glave Patyiju, u crkvi u Nici ubio troje ljudi. “Ovaj Tunežanin nije imao reguliran status u Francuskoj. U Evropu je iz Tunisa došao tek mjesec dana prije napada”, rekao je Hecker. 36-godišnji Tunežanin, koji je u aprilu nožem ubio policijskog službenika u stanici Rambouillet, vlastima prethodno nije bio poznat.
Ostaje da se vidi hoće li deportacije trajno poboljšati sada izuzetno napetu sigurnosnu situaciju u Francuskoj. Ali, barem kratkoročno, to bi trebalo rasteretiti tamošnje vlasti. Stručnjak za terorizam Hecker smatra da bi neotkriveni povratak Tunežanina u Francusku preko Mediterana, s obzirom na zahtjeve za registraciju i Šengenski informativni sistem, bio jako komplikovan. Pitanja, međutim, ostaju: “Trenutno se u Francuskoj vodi debata o mogućoj promjeni profila atentatora. I veliko je pitanje: Je li ovo samo privremeno, jer “stara generacija” terorista iz Francuske sada sjedi u zatvoru, mada će na kraju svi biti pušteni iż zatvora – ili je to trend koji će se nastaviti? “
