Zašto u Hrvatskoj gej i biseksualni muškarci ne smiju darivati krv?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Hrvatska je jedna od pet država članica Europske unije koje i dalje potpuno zabranjuje darivanje krvi homoseksualnih i biseksualnih muškaraca.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Usprkos tome što Zavod za transfuzijsku medicinu među osnovnim informacija o procesu darivanja krvi posebno ističe da se prilikom transfuzije ne može zaraziti nikakvom bolesti, par redaka niže, među rizične darivatelje uključeni su i “muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima”. Ako se u obzir uzme da se darovana krv rastavlja na plazmu i druge oblike, i da se tako ne može ničim zaraziti, i dalje je nejasno zašto su gej muškarci navedeni kao rizični darivatelji.

Život u pandemiji, koji je ušao u svoju drugu godinu, većini je generacija prvo iskustvo “epidemioloških mjera”, odnosno vidljivog, javnog, i naravno, po opću populaciju restriktivnog provođenja zdravstvene politike s ciljem zaštite od zarazne bolesti. Još u jeku prvog vala, medijska izvješća su nas podsjećala na neka ranija iskustva, poput epidemije velikih boginja koja je zadesila Jugoslaviju 1972. godine. U svjetskim razmjerima, epidemija ebole od 2013. do 2016. u Zapadnoj Africi bio je zadnji takav slučaj, ali opet geografski ograničen i lokaliziran na način da ju nismo doživljavali kao izravnu opasnost nego nešto što se događa “tamo dolje” i “njima”. Međutim, jedna globalna epidemija, iako već odavno, u većem dijelu svijeta, pod kontrolom i dan danas uvelike određuje ne samo zdravstvene pravilnike i protokole, nego možemo reći, i svakodnevni život i iskustvo dijela populacije. U ovom slučaju riječ je globalnoj epidemiji HIV-a i gej i biseksualnim muškarcima, odnosno javnozdravstvenim diskursom rečeno MSM (muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima).

Nedavno je u fokus javnosti došao slučaj Ivana Zidarevića, gej muškarca koji je pokušao darovati krv deklarirajući svoj seksualni identitet, međutim u Zavodu za transfuzijsku medicinu u Zagrebu dobio je odbijenicu. Zidarević je taj postupak prepoznao kao diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije, a novinari su ubrzo krenuli tražiti odgovore od nadležnih javnozdravstvenih institucija došavši do podatka da u Hrvatskoj postoji apsolutna zabrana darivanja krvi za gej i biseksualne muškarce.

Službeno objašnjenje koje smo dobili, upravo je epidemiološko, samo što je ovaj put riječ o epidemiji koja traje od 1980-ih godina. Irena Jukić, direktorica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu, ustvrdila ja da nije riječ o diskriminaciji nego o “procjeni struke baziranoj na epidemiološkoj situaciji” odnosno činjenici da je u Hrvatskoj 90 posto novootkrivenih slučajeva HIV-a (kojih je obično oko sto godišnje) u populaciji MSM, odnosno među gej muškarcima. Objašnjenje se može činiti logičnim, pogotovo ako uzmemo u obzir da je obasjano aureolom stručnosti i neupitnim epidemiološkim mjerama. S druge pak strane, paradoks stoji u tome da, ukoliko ne deklarirate vašu seksualnost na licu mjesta, nitko vam neće zabraniti da darujete krv niti ćete potencijalno time nekoga ugroziti s obzirom da se sva krv i krvni pripravci testiraju, među ostalim i na HIV, koji je primarni razlog zašto su ove mjere i dalje na snazi. Ostaje, stoga, pitanje, zašto i dalje postoje ovakve mjere i do koje mjere su one podložne promjenama?

Nerazvijeni progresivniji od razvijenih

Hrvatska je jedna od pet država članica Europske unije koje i dalje potpuno zabranjuje darivanje krvi homoseksualnih i biseksualnih muškaraca. Jedna smo od malobrojnih država u Europi koja ima takve restriktivne mjere. Pritom, spomenute mjere često ne odgovaraju logici koju inače povlačimo kada je u pitanju diskriminacija LBGBTQ+ građana. Primjerice, Poljska i Mađarska, države čije su vlasti osvjedočeni protivnici LGBTQ+ populacije, nemaju nikakve restrikcije za gej i biseksualne muškarce prilikom darivanja krvi. Albanija, država koju volimo gledati kao manje razvijenu od nas, također je po ovom pitanju “progresivnija” i ne zabranjuje ovoj populaciji darivanje krvi. Logika je, pritom, jednostavna. Iako su MSM i dalje rizična skupina kad je riječ o zarazi od HIV-a, postojeća tehnologija, napredak znanosti, regulacije i kontrole krvnih pripravaka, omogućuje javnozdravstvenim vlastima da napokon ukinu epidemiološke mjere koje su na snazi još od osamdesetih. Pritom, odluke sudova u Europskoj uniji, kao i direktive i pravilnici Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) kao i američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) upućuju na to da je potpuna zabrana darivanja krvi gej i biseksualnim muškarcima više iznimka, nego pravilo. Pritom se ta pravila mijenjaju posebno intenzivno zadnjih nekoliko godina na što upućuje i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić u svom dopisu Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu iz travnja ove godine, dakle prije nego je u žižu javnosti došao slučaj Ivana Zidarevića gdje traži od Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu prilagođavanje pravilnika upravo tim promjenama.

Protokoli i mjere kojima se zabranjuje darivanje krvi MSM populaciji prežitak su vremena u kojem je upravo virus HIV-a bio smrtonosan i opasan za opću populaciju, a pandemija AIDS-a hotimice ubijala gej i bi muškarce, dodatno nas pritom stigmatizirajući kao promiskuitetne, zarazne i grešne. U međuvremenu, medicina se razvila do mjere da se sa HIV virusom može živjeti normalno i dugo uz adekvatno liječenje i terapiju. Također, tehnološko ispitivanje krvi je razvijeno do mjere da gej i bi muškarcima nema više potrebe potpuno zabranjivati darivanje krvi. Velika većina država svoje zabrane je ograničila na nekoliko mjeseci od zadnjeg seksualnog odnosa, a dio, kao što smo vidjeli, potpuno je ukinuo restrikcije shodno epidemiološkoj situaciju među svojom populacijom i jako niskom incidencijom HIV-om, što je slučaj i u Hrvatskoj.

Diskurs i pravila određenih struka nešto je sporiji od drugih. Pogotovo kad je riječ o delikatnom poslu poput zaštite populacije od zaraznih bolesti. U humanistici i društvenim znanostima smo navikli da nam se paradigme mijenjaju skoro svaki semestar do mjere da ih više ne možemo ni upratiti. Neke struke su malo sporije i konzervativnije jer se izravno bave zaštitom opće populacije od teških bolesti i nije im bilo u opisu posla razmišljati o pravnim, a kamo li političkim i psihosocijalnim aspektima njihovog core-businessa. Međutim, iskustvo ove zadnje pandemije, ako išta, naučilo nas je da se i to treba pod hitno mijenjati.

Čitajte više