Izbjeglištvo je uproštavanje čovjeka

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Egzil je normalni, ako tako mogu reći, produžetak rata. Nusprodukt. Postoje ljudi i neljudi koji planiraju ratove i iscrtavaju granice. S druge strane puščane cijevi su smrt i izbjeglice. Egzil nam isjecka život.
Foto: C. Hélie, Gallimard
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Velibor Čolić smatra da je egzil po definiciji poraz. Bosnu i Hercegovinu napustio je 1992. godine. Kaže da je to bio poraz i bijeg. Rođen je u Odžaku 1964. U skladu sa modnom kolekcijom koju su donijele 90-e, i Čolić se, dok se raspadala SFR Jugoslavija, našao u vojnoj uniformi, imao je ušiven amblem HVO-a. Danas će reći da je pod tim vojnim stijegom bio “neka vrsta tragikomičnog Švejka”. Smatrao je da treba skloniti glavu, ali nije htio ići u Njemačku, kamo su odlazile brojne izbjeglice iz BiH. Došao je u Francusku, kaže da je njegovu odluku donekle ohrabrila prevoditeljica Mireille Robin. Imao je samo jedan cilj, oduvijek ga je nosio sa sobom – postati pisac. To se nije promijenilo ni kada je dobio azil. Sa trideset godina počinje učiti francuski.

Da li je za Velibora Čolića egzil bio poraz? Sam ne bi mogao dati konačan odgovor na to pitanje, iako će napomenuti da je 90-ih bilo lakše biti imigrant u Francuskoj nego danas. U međuvremenu se u svijetu nešto promijenilo, a Čolić je u Francuskoj postao respektabilno književno ime. Danas objavljuje u Gallimardu, najprestižnijoj francuskoj izdavačkoj kući, a 2014. Francuska akademija dodijelila mu je Nagradu za širenje francuskog jezika i kulture.

Književni uspjeh prenosi se i u druge evropske zemlje, ali u literarnim krugovima na postujugoslovenskom kulturnom prostoru njegovo ime se rijetko čuje. Čolić ne odgovara na pitanje zašto je tako. Prevođen je u Sloveniji i Hrvatskoj, a ove godine preveden je i u BiH. U Buybookovom izdanju i prevodu Tee Mijan, bh. književnoj publici dostupan je roman “Knjiga odlazaka”, drugi dio Čolićeve trilogije o emigraciji.

Razgovaramo posredstvom online platforme Zoom, koja je tokom pandemije Covid-19 postala dio svakodnevnice. Restrikcije nametnute epidemiološkim mjerama počele su popuštati, Čolić boravi na jednom književnom festivalu gdje predstavlja prevode bh. pjesnika. Kaže da sada mnogo radi na tome, ti prevodi bi uskoro trebali biti i publicirani, a ovaj pisac sa stalnim boravištem u dva jezika napominje da to neće biti antologija. Iako je razgovor o recepciji bh. književnosti u Francuskoj i putevima kojim naši pisci dolaze do evropskih čitalaca zanimljiv, ipak se moramo vratiti na roman “Knjiga odlazaka”.

NEVIDLJIVI STRANAC

Čini se da razgovor ipak moramo započeti sa pričom o emigraciji. Iako naslov “Knjiga odlazaka” sugeriše da egzil nije jedan, postoje egzili, roman prije svega estetski oblikuje iskustvo emigranta.

– Egzil je pitanje dolaska, ali s vremenom postaje pitanje ostajanja i postanka, a ne samo dolaska. Čovjek u egzilu se transformira. Od onog početnog ja došao sam u ono definitivno ja. Kada sam 1992. došao u Francusku, imao sam tu sreću da sam bijelac. Zbog toga sam bio nevidljivi stranac. Mogao sam proći kao Francuz, tek kada bi progovorio Francuzi su znali da sam stranac. Imao sam akcenat. Ali i s tim akcentom sam mogao proći kao Evropljanin, kao Danac, Nijemac, Austrijanac… Ali akcenat ide u oba smjera, francuski govorim sa akcentom, a živeći godinama u Francuskoj počeo sam i maternji govoriti sa akcentom. Imam ga uvijek, čak i kod kuće. Tako sam uvijek stranac, bilo da sam u Francuskoj, u New Yorku ili u Sarajevu, ja sam čovjek sa akcentom. Ali spašava me književnost. A imam i sreću da sam obrazovan, dovoljno star i dovoljno zarađujem da mogu putovati. Mada moram priznati da sam danas više intiman na francuskom. Francuski je zanimljiv. U njemu postoji jedna riječ za breskvu i grijeh.

Kada govorite o životu sa akcentom, da li su u Francuskoj pisci sa akcentom osuđeni na to da pišu o egzilu, ili mogu pisati i krimiće, trilere, epsku fantastiku?

– Ne, pa ja sam pisao i krimiće. Napisao sam i roman o jazzu. Bogatstvo francuske književnosti je francuski jezik. Oni to zovu frankofonija. Različita iskustva, različite kulture, jezici, zemlje, tragedije i komedije su povezane jednom sponom, francuskim jezikom. Postoji i jedna tradicija emigrantske književnosti, dolazili su i pisci iz istočnog bloka, tu je Kundera, bio je tu i Gombrowitz i drugi. A onda kolonije u cijelom svijetu. Pa i Alexandre Dumas je bio crnac, odnosno mulat, samo se o tome danas ne govori.
Otkako sam 2008. objavio prvi roman na francuskom živim od pisanja. I živim normalno, prema mojim kriterijima. Putujem, slobodan sam, ima se za iće i piće, nisam nikome ništa dužan… Ja napišem, Gallimard objavi. Jedno vrijeme sam radio i kao novinar, ali sam odustao od toga. Uzimalo mi je previše vremena. Sada su mi sva energija i pamet koju imam usmjerene na književnost. Fino ide. Nije uvijek izgledalo da će biti tako, ali sada jeste. Na Zapadu je to vrlo jednostavno, koliko te plate, toliko te i cijene. Nema tapšanja po ramenu. Možda je tako i bolje, ali u svakom slučaju, nema iluzija i laganja.

Da, možda sam pitanje predstavio iz naše perspektive, koja previđa takve mogućnosti. Možda se mi ne možemo odvojiti od rata kao jedine književne teme…

– Pa to je velika stvar. Rat je velika tema. To je normalno. Zbog ratnog i izbjegličkog iskustva i pisanja, francusko Ministarstvo obrazovanja šalje me u srednje škole, gdje sa mladima kroz pisanje i razgovore radimo na tim temama. Pokazujem im razne fotografije i snimke, dok im pokušavam objasniti da slika nije uvijek istina. Govorim im o svojim ratnim iskustvima, šta znači imati pušku u rukama, šta znači biti ranjen… Djeca su otvorena, žele razgovore, objašnjenja i slušaju ih. Treba vjerovati mladima i nove generacije će živjeti drugačije. I sam sam optimista, inače to ne možete ni biti.
Egzil je normalni, ako tako mogu reći, produžetak rata. Nusprodukt. Postoje ljudi i neljudi koji planiraju ratove i iscrtavaju granice. S druge strane puščane cijevi su smrt i izbjeglice. Egzil nam isjecka život. Moglo bi se reći da je to neki novi kamen temeljac, nešto kao međaš koji dijeli naš život na ono ranije, prije egzila, i na ovo sada. Poraz onoga što je do tada bilo normalno, rasap ljudskosti. Smatrali smo zaboravljenim riječi kao što su genocid, izbjeglica, logor… Rat ih je vratio u naše živote.
Naravno, naše postjugoslovenske ratne drame su univerzalna tema, nema tu problema. Samo moramo izaći iz primarnih, plemenskih emocija, i prebrojavanja naših i njihovih žrtava. A to pisci valjda znaju i mogu. Noćna mora, prvo srpska, zatim hrvatska ili bosanska, crnogorska, počela je u trenutku kad su, recimo, romani Dobrice Ćosića i njegovih sljedbenika postali politički projekt, i kada su u Srbiji počeli čitati romane kao udžbenike historije, a knjige o prošlosti poput književnosti. E ta mješavina žanrova, historije i književnosti, bila je tragična. Nažalost svijet nije postao ništa bolji, humaniji, pametniji nakon naših ratova. A ni mi.

Vratimo se priči o jeziku. Ponešto ste rekli o životu sa akcentom, ali zanimljiv je i proces učenja stranog jezika da biste počeli pisati na njemu.

– U šali kažem da sam dolazeći u Pariz znao tri riječi francuskog: Jean, Paul i Sartre. Za izbjeglištvo se ne priznaje radni staž. I dobro je što je tako. Mogao sam kupiti književnu nevinost i ponovno početi od prvog romana. Sad mi se čini da je tužno izbrisati svoje prve knjige. Ali nisam mogao drugačije.
Pišem na stranom jeziku, koji sam naučio u relativno kasnim godinama, u tridesetim. Ali bez obzira na to, danas apsolutno sve bilješke radim na francuskom. U stvari, pišem samo na francuskom. Ako se maternji jezik pojavi na ekranu tokom pisanja, odmah vidim da rečenica nema smisla. Da je izgubljeno u prijevodu. Moram to izbrisati ili ponoviti.Naš jezik koristim samo kada sam stvarno ljut, što se rijetko događa. Kad sam samo malo uzrujan, kažem merde. Recimo da mi ispadne telefon i ništa se ne dogodi, onda ću reći merde. Ali ako se slomi, onda: U pičku materinu!

IZBJEGLIŠTVO JE UPROŠTAVANJE ČOVJEKA

Emigrant u romanu “Knjiga odlazaka”na određen način se pojavljuje kao antibeatnik. Vaš aunak je nadahnut beatničkom literaturom, ali za razliku od protagonista te literature, njegovo izgnanstvo, nepripadanje i lutanje nisu dobrovoljni.

– Uvijek naglašavam da je to roman, i ništa više i ništa manje. “Knjiga odlazaka” je drugi dio moje trilogije o egzilu. Moje emigrantsko iskustvo jeste osnova, ali sve ostalo je dopisano, odnosi sa ženama, alkoholizam, to je literatura. Kada sam, nepozvan kao i svi, došao u Francusku, nakon početne ljutnje i tuge, shvatio sam da je to šansa. Neki su to shvatili kao šansa za obogatiti se, kupiti skup auto ili šta već. Za mene ludog, bilo je to drugo nešto. Htio sam postati i opstati kao književnik. Šta god to značilo. Prvo u prevođenoj, zatim u francuskoj književnosti i jeziku. Nije moglo i nisam htio drugačije.
Zamislite sve što čini život čovjeka, njegovu fizionomiju, djetinjstvo, roditelje, rođake, školske prijatelje, projekte, posao, ljubav. Sve se to sabija na jednu jedinu riječ – izbjeglica. Izbjeglištvo je smanjenje čovjeka, uproštavanje. Nekakvo polustanje između bitisanja i trajanja. Osjećaj inferiornosti. Prava snaga zapravo je ustati i pronaći vertikalnost čovjeka. Kundera je govorio da pisac nikome ništa ne duguje. Osim nešto malo Cervantesu. To prvo lice, ich forma, mi je pomoglo da temu izbjeglice, koja je malo škakljiva u Zapadnoj Evropi, približim svima, a da se i svima malo podsmjehnem. Prvo tom ja, a zatim ostalim.
A što se tiče beatnika, sa mojih dvadeset i kusur godina osjećao sam da su mi oni bliži nego naša tradicija. Počeo sam objavljivati 1987. kada je još postojao naš zajednički prostor. Išli smo čitati, i ne samo čitati, u Sarajevo, Osijek, Novi Sad, Skoplje… I tada smo se osjećali skučeno, mogu zamisliti kako je to danas u tim patuljastim jezicima i državama.

Volio bih da se još malo zadržimo na tom podsmjehivanju, zanimljiva mi je ta ironijska distanca s kojom se junak romana odnosi i prema sebi i ostalima. On na mnogo načina odbija da bude emigrant, isključivo želi da bude pisac. Da li ta ironija dolazi iz, uvjetno rečeno, nesporazuma između njegove želje i svijeta u kojem se obreo?

– Ironija započinje s vama, a to mi također daje za pravo da se podsmijevam ostalima. Ironija je neposredna. Uspostaviti ironičnu situaciju i provesti je kroz dijalog profesionalni je izazov. Nekad mi kažu: “Vaša knjiga me je nasmijala, da li je u redu da je tako čitam?”. A jednom su me na radiju pitali imam li savjet za emigrante koji tek dolaze. Imam, odgovorio sam, savjetujem im da što je moguće brže postanu kršćani i bijelci. Jedno od ključnih pitanja sljedećih godina na Zapadu i u Evropi uopće bit će naš odnos prema drugom, prema drukčijem, prema strancu. I tu rastemo ili padamo. Zajedno. I mi i oni.
Uvijek kažem da književnosti mora biti u visini čovjeka. Ono iznad je religija, to me ne interesuje, a ono ispod je cinizam. A cinizam ne bi trebao biti ideja vodilja u književnosti.

Od emigranta i čovjeka koji uči strani jezik da bi pisao na njemu stigli ste do Galimarda, najprestižnije izdavačke kuće u Francuskoj. Kako je izgledao taj put?

– Dok nisam potpisao za Gallimard, sve je još uvijek moglo biti simpatično. U smislu da sam stranac koji je naučio drugi jezik. Sa Galimardom je sve postalo ozbiljno. Sada imam francuskog izdavača i moje knjige su napravljene od francuskog novca. To sam tražio i time mi se ostvario san. Mogao sam reći: “Sada sam poput ostalih francuskih pisaca”. Osim što imam malo čudno ime za francuskog pisca.
Gallimard posjeduje snagu lokomotive i preciznost švicarskog sata. Stara, velika kuća koja se zna pomladiti i koju redovno provjetravaju najbolji francuski i svjetski pisci. Nogometnim žargonom – Real Madrid. Dobro, ja sam tu više igrač sa klupe, povremeno uđem i zaigram na sredini terena, mada znam ući i u protivnički šesnaesterac. Dobro, ne poredim se sa najboljima.
Ali pisanje je svakako samo jedan dio ove profesije, drugi je rad na promociji. Nakon objavljivanja knjige, kritičari je moraju primijetiti. Također morate biti dobri u predstavljanju svog rada uživo, u kontaktu s novinarima i javnim razgovorima, na radiju i televiziji. Uvijek morate ponuditi neku rečenicu koju će novinari pamtiti. U tome mi pomaže iskustvo rada na radiju iz moje mladosti u Sarajevu. Pažnja mi zaista ne smeta. Međutim, briga oko široko rasprostranjene promocije, poput posjedovanja Facebooka i slično, novi su problemi. Danas vas moraju vidjeti na više kanala.

Do kad će to trajati?

– Sve dok Gallimard objavljuje ono što napišem. Meni neće dosaditi. Ponekad me neki naši pisci upitaju kako napraviti književnu karijeru na Zapadu? Ne trebaju Francuzima, Nijemcima, Špancima naši genijalci. Imaju sasvim dovoljno svojih. Za početak im treba ponuditi nešto solidno i pošteno. Dobro urađen i odrađen roman. Zanatski dobro postavljenu priču. Pa da vidimo poslije. Možda sad to izgleda kao pametovanje, ali ja sam čitav život samo to radio, pisao. Sa nekom ludom, ničim opravdanom vjerom u sebe. Treba biti i malo bezobrazan. I zdravo ambiciozan. I hrabar. I lud. I odreći se komfora. I pristati na niži standard. Književnost nam zna vratiti onoliko koliko ulažemo u nju. Ne uvijek, ali zna to ona kad hoće. Ali ako je foliramo, književnost, kao nam kao bumerang vraća tu istu prijevaru. Uvećanu i grotesknu.

Na kraju, kada Vas možemo očekivati u Sarajevu?

– Dobio sam poziv da dođem na predstojeći Bookstan. Ne znaju koliko su me time usrećili. Drago mi je da je i ovo sa pandemijom popustilo, nadam se da će biti još bolje. Avioni ponovo lete, beskrajno sam sretan što ću moći biti u Sarajevu.

Čitajte više