Želim da budem Nijemac u partizanskom filmu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Iz političkih razloga, a pomalo i zbog dobrog ukusa, ali nikako zbog samog nogometa, očajnički sam navijao protiv Madžara, u utakmici s Nijemcima. A Nijemci su, da karneval bude potpun, igrali u – crnim dresovima
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Dok je većina svijeta tog popodneva na HTV-u gledala utakmicu između Francuza i Portugalaca, ja sam, vrlo ciljano, bio u onoj skupini čudaka i fanatika koji na Sport klubu gledaju Nijemce i Madžare. (Koliko god to suvremenike iritiralo, pozivajući se na Krležu, a ne kršeći pravopisa, Madžare i Madžarsku pišem sa dž.) Na kraju, bila je to utakmica u kojoj sam se najžešće emocionalno angažirao, i to, protivno vlastitoj naravi i etičkom imaginariju, u korist jačega, u korist Nijemaca. A Nijemci, čudne ptice, nikad nisu pred protivnikom djelovali zbunjenije, naivnije i bezidejnije. Bili su poput nekih sitnih šumskih životinjica, koje se najednom zateknu pred nadmoćnom strašnom zvijeri. Ili još bolje, pred nekom strašnom, iz prošlosti i podsvijesti dobro poznatom aveti. Našli su se Nijemci tog popodneva u Münchenu pred demonom vlastite prošlosti i povijesne krivnje. I nisu znali što će.

U bilježnicu sam udarao recke: za tih devedeset grdnih minuta u kadru smo najmanje sedam puta među navijačkim transparentima mogli vidjeti kartu velike Madžarske. Inače, mnogo veće i od one koju je madžarskim fašistima obećao i omogućio Hitler. Veće čak i od ugarskog dijela Austro-Ugarske carevine. Po Hrvate ta je karte pogubnija i od one Šešeljeve, na kojoj nam ostaje zera zemljice zapadno od crte Virovitica – Ogulin – Karlobag. Na karti velike Madžarske, koju se povremeno može vidjeti na snimkama iz Orbanova kabineta, a koju smo, ponavljam, vidjeli barem sedam puta, na transparentima madžarskih navijača, od Hrvatske ne ostanu ni dugmići. Ustvari, ostane možda komadićak dalmatinske obale, otprilike onoliki koliki je u Bosni i Hercegovini, koja je, uzgred, većim dijelom također dio velike Madžarske.

Jesam, i zbog te karte navijao sam očajnički za Nijemce. Ali mnogo više zbog madžarskih navijača i njihova glasanja. Naročito zbog Karpatske brigade, mahom u crno odjevenih huligana, zakićenih znakovljem strelastih križeva, zloglasnog nacističkog pokreta Ferenca Szálasija, kratkotrajnog Hitlerovog namjesnika u Budimpešti, antisemita i osuđenog ratnog zločinca. No, nisu ni navijači moj glavni problem s madžarskom reprezentacijom. Problem su mi oni u Hrvatskoj, od Plenkovića i Grlić-Radmana, do najsitnijeg hrvatskog anonimnog komentatora ispod tekstova objavljenih na webu, koji zarad vlastitih ideoloških i idiotskih interesa, te vlastite podrške budimpeštanskom diktatoru, odbijaju imati u vidu tu zemljopisnu kartu, prema kojoj ni njihov prijatelj i uzor Orban nije ravnodušan, prema kojoj od Hrvatske ne ostaje ništa. Nisu meni problem madžarski majmuni, koji hukću protivničkim nogometašima afričke puti, među njima i genijima poput Kyliana Mbappéa, nije mi problem niti to što Plenković, Grlić-Radman i Zoran Milanović po tko zna koji put, a u povodu Orbanova protu-gay zakona, odbijaju se odrediti na način boljeg i civiliziranijeg dijela Europe, nego je moj problem što bi i Plenković, i Grlić-Radman i Milanović, samo ako ih prilike pritisnu, i ako orbanovci zavladaju Europom, donosili takve, pa još gore zakone. U tim ljudima, naročito u prvoj dvojici, nema ničeg junačnog i pravednog, u njima nema ničeg od neke bolje i plemenitije Hrvatske. Oni nisu ni nacionalisti – jer im po tko zna koji put ne smeta karta velike Madžarske. Ili to i jest u prirodi hrvatskih nacionalista: ne smeta im da Hrvatska nestane, ako će taj nestanak biti kao što je bio 10. travnja 1941. Ako će nestanak izgledati kao nastanak.

Dakle, iz političkih razloga, a pomalo i zbog dobrog ukusa, ali nikako zbog samog nogometa, očajnički sam navijao protiv Madžara, u utakmici s Nijemcima. A Nijemci su, da karneval bude potpun, igrali u – crnim dresovima. Inače, dugo su, u povijesti, izbjegavali crne dresove, premda je crna jedna od njemačkih nacionalnih boja. Ali sad je, kao, procijenjeno da je nacija dovoljno osviještena, da je povijest slobodna od aveti, i da se zna tko je na kojoj strani, te se može igrati u crnom. Pogotovu ako je ta crna boja mrkle europske noći, usred koje se čudom objavljuje i ukazuje – duga.

Madžari su igrali kao mahniti. Igrali su kao navijeni. Nadahnuto, kao da igraju posljednju utakmicu na Zemlji, kao da upravo nastupa Sudnji dan i kao da ih sam sveti Stjepan, paganski Vajk, posljednji ugarski knez, a prvi kralj i prvi Arpadović, s nebesa gleda i za njih navija. Igrali su bolji od sebe samih i od onog što će ikad više u životu biti. Igrali su upravo onako kako u sebi čeznem da igraju autsajderi, koji će promijeniti svijet i nadmašiti ga svojim očajem i ljepotom, a ja, eto, nisam mogao da navijam za njih. Premda je sve prethodno u meni govorilo da su oni moja ekipa, koja ima ozbiljne šanse da se izbori protiv europske nogometne dekadencije, ali i protiv novčarsko-kapitalističke logike modernog fudbala. Samo ovakve reprezentacije, kakva je te večeri, ali i u prethodne dvije utakmice, bila Madžarske, daju smisao reprezentativnom nogometu, i dramatično ga razlikuju od klupskog. Madžari su, vjerujte mi na riječ, premda će svi ozbiljni nogometni znalci drukčije reći, i svi oni će prisnažiti da sam budala i neznalica, trebali su, i mogli su tog dana pobijediti Nijemce, a zatim se, još bolji, borbeniji i luđi, probiti sve do finala Europskog prvenstva. Mogli su, drugim sredstvima, učiniti ono što su jednom učinili Grci, a dvaput Hrvati.

Međutim, nije im se dalo. I dobro da im se nije dalo. Dobro je, najbolje je, najpravednije i najplemenitije što je baš Leon Goretzka svojim golom dotukao Madžare. Tog dvadeset šestogodišnjeg momka većina zna kao veoma darovitog Bayernova veznjaka. Ali Goretzka dobro zna u kakvom svijetu, ali i za koga, igra nogomet. Aktivist za ljudska prava, donator socijalnih i medicinskih ustanova u vremenu koronavirusa, politički nedvosmisleno određen, agitator protiv neofašističke i antiimigrantske Alternative za Njemačku, koji izjavljuje da AfD vode, i za tu stranku glasaju, negatori Holokausta i poricatelji koronavirusa, Goretzka je svojedobno hodočastio u Dachau, a zatim se sastajao s Margot Friedländer, koja je donijela da mu pokaže svoju žutu traku sa zvijezdom. Ona je preživjela Holokaust, i nakon rata se iselila u Ameriku. Godine 2010. vratila se kući u Berlin, i ponovo prihvatila njemačko državljanstvo. Mala stvar za gospođu Margot, velika za Njemačku. Dirljiva je, silno dirljiva fotografija Leona Goretzke i Margot Friedländer.

O sebi Goretzka kaže: “Ja nisam političar, ja sam samo običan građanin.” Kada je građanin Madžarima dao odlučujući gol, bio sam gorko sretan. Leon Goretzka u sebi nosi sve ono protiv čega se madžarski navijači, skupa sa svojim hrvatskim saveznicima, uključujući Plenkovića, Grlić-Radmana i Milanovića, trenutno bore.

Te večeri bio sam Nijemac u nekom novom partizanskom filmu.

Čitajte više