U mojoj ulici više nema Save Kovačevića

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Očito su stari Srbohrvati očaj vidjeli u čekanju. Mi pak u Bosni, zidamo grob da se ne raspadamo.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Sinoć “Schindlerov lift”, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, u režiji Kokana Mladenovića, izveden u Novom Sadu, na Velikoj sceni Srpskog narodnog pozorišta, u okviru “Sterijinog pozorja”. Večeras, Beograd, CZKD, 21.00.Svugdjestranstvo se također mora burno zaslužiti. “Sterijinom pozorju” moto je – zlo.

Ponovimo, moja ulica, Crveni soliter, zauvijek više nije imenom Save Kovačevića 15.On više nije heroj, za imati ulicu u komociji palanke, kako veli Nenad Popović.Crveni soliter više nema veze sa Sutjeskom.Termitski detaljno. Samo sporije, ali slično temeljno. Poezija teži infrazračenju, presemiološkom stanju jezika. Samo je potrebno čuti. “Utegljenost” sigurno ima ugrađenu zimnicu u teglama s medom u svoj presemiološki kod. Čovjek je provalija, a oko veselog bunara djeca love golubove. Pjesme sam nosio u borbenom rancu. Nakon rata ostalu opremu sam razdužio. Samo su pjesme ostale na moje ime. Meni je vrat oduvijek njegovan za tu omču. Čim pređem granicu, odmah i nestajem.

Debela Romkinja, koja je za tren ušla u Gradsko pravoslavno groblje, sjela na prvu klupu da podoji bebu. Podiže majicu i grudi se prelijevaju kao vrela crijeva rasporenog jagnjeta. Sjedi tako, doji bebu i jede jabuku. Iz djetetovih usta curi mlijeko. Majka brzo baca ogrizak, spušta majicu, izlazi iz groblja i gotovo trkom odlazi. Ogrizak jabuke oksidira na kisiku u boju mokrog bakra.
Tako mi je sad adresa – moja ratna jedinica, kao u dane rata. Zanimljiv je taj cestoslovac, imenovatelj ulica. Kada mi piše talijanski izdavač, recimo, on mi piše na adresu moje ratne jedinice! Kao ona ulica – “komandantov stan”, u Drohobiču, gdje je djecu gestapovca Lendaua uveseljavao neobični Bruno, i njegovi nevjerojatni islikani zidni murali. Dok traje eksterminacija etnije, neobičnoga i talentiranog gospodina Schultza, pod nadzorom rečenog komandanta.

Način na koji je Zoka, na ratištu, pravio drvene muštiklice s likom svetog Đorđa, i uvlačio u njih čahure od puščanih metaka. Nožićem, za desetak minuta. Prije rata pravio sam ja i metalne omčice za pacolovce, kalupe za drvena klecala po crkvama, lijeskove petokrake posrebrene staniolom, pričao nam. Đole i ja mu jučer u starački dom odnijeli plastičnu “gusku” za mokrenje. Đole mu poklonio muštiklicu, koju mu je Zoka izrezbario 1993.“Ne pušim ja momci”.
“Nije nas poznao”, veli kasnije Đole, “a mi smo pacolovci.”

Presložiti paučinu. Ilma R. je živjela u Šangaju. I Bagdadu. U Peterburgu, i u Trstu. I u Švicarskoj. Najviše u Švicarskoj, i u Sloveniji.Ilma je jednom pomilovala Danilu Kišu lice. Davno. U vrtu Muzeja pozorišta i književnosti, u Sarajevu, Ilma je i meni pomilovala lice, jednoga sunčanog jesenskoga dana. “Vi isto. Imate taj požar u očima. Riječi koje nikada neće biti nađene, čekale su vas. I sad nam ih morate reći. Jer će vas ubiti. Jedna po jedna će vas ubiti.”
Kakvi dlanovi.

Lj. vadi iglom kćerki iver iz jagodice na prstu, stavila je naočale, napeta je. Sićušna kap krvi brzo se spusti niz iglu. Iver na vrščiću kao mrav, crna. U iglenim ušima još tutnji od tunela mesa. Georgi Gospodinov, bugarski pisac kratkih priča, bi rekao – ništa više ne diraj, rečeno je dovoljno. Možda samo naslov? Udarna igla? Misliš da znaju svi, da je ona iza svakog metka?

Djeca, koja nasmiješena pišaju po sebi. I, šta ćemo mi kada svi mladi odu odavde, kad ostanemo sami sa spomenicima i datumima? Svi mi sijedi, tužni, sporokretajući, brzovjerujući, obeshrabreni, bolesni i beznadni? Ili, još očajniji je moj drug Dinko, što je prošao logor Omarska, i preko Crvenog krsta uspio živ se dokopati Njemačke. Pa je u braku s Njemicom, i glasni zagovornik “Alternative za Njemačku”(AfD), radikalne desničarske političke organizacije u Njemačkoj. Protivnik stranaca i muslimana. Za čistu Njemačku.
Kažem, nasmiješena pišaju po sebi.

Slobodan Šnajder piše, a ja evo prepisujem, da je u Nodilovoj knjizi “Stara vjera Hrvata i Srba” pročitao da se riječ “očajnik” odnosi na tijelo koje se nije raspalo u grobu, pa mrtvac zato “očajava”!Svi dani su ovdje očajni. I jedan po jedan će nas ubiti. Očito su stari Srbohrvati očaj vidjeli u čekanju. Mi pak u Bosni, zidamo grob da se ne raspadamo.

Čitajte više