Zašto Njemačkoj teško pada da vrati umjetnine koje su opljačkali nacisti?

Nakon niza decenija, ukradena Heckelova slika biće vraćena nasljednicima. Ali šta je sa mnogim drugim opljačkanim umjetninama, čiji su slučajevi ostali nerasvijetljeni. Da li je došlo vrijeme za zakon o restituciji?
Zašto Njemačkoj teško pada da vrati umjetnine koje su opljačkali nacisti?_60d5422976b51.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dvoje mladih ljudi, ozbiljnog pogleda uperenog u daljinu, doimaju se poput dvoje zamišljenih osoba koji nešto čekaju. Njemački ekspresionista Erich Heckel (1883-1970) naslikao je tamnim i mračnim bojama “Brata i sestru” – 1913. godine, malo prije izbijanja Prvog svjetskog rata – kao da je proročitelj Apokalipse. Sada je muzej (Kunsthalle) u Karlsruheu poslao njegovo ulje na platnu u SAD. Slika će ubuduće biti izložena u Muzeju primijenjenih umjetnosti  Virdžinija (Virginia Museum of Fine Arts) u Richmondu. To je bila želja nasljednika jevrejskog istoričara Maxa Fischera, koji je do 1934. bio vlasnik  te slike pod nazivom “Die Geschwister” – „Brat i sestra”.

Heckelova slika prikazana je mnogo puta na međunarodnim izložbama – na Venecijanskom bijenalu (1952), kao i na „Dokumentima” u Kasselu (1955). Zbirka umjetničkih slika Maxa Fischera bila je jedna od najvažnijih njemačkih privatnih kolekcija ekspresionističke umjetnosti. Činjenica da je slika krenula na svoje senzacionalno putovanje u SAD može se zahvaliti preporuci Limbach-komisije. Ekspertska komisija za imovinu koju su opljačkali nacisti, uspostavljena od strane njemačkih saveznih, pokrajinskih i općinskih krovnih udruženja pošla je od pretpostavke da se radi  o “oduzimanju imovine povezanom s nacističkim progonom”. Zapravo, nacionalsocijalisti su napali Fischera zbog njegovog jevrejskog porijekla. Napustio je Njemačku 1935. godine, a godinu dana kasnije emigrirao je u SAD.

Čudno je jedino da se upravo u podrumu Ericha Heckela zatekla Fischer-ova  slika “Brat i sestra” na kraju rata, tako da je 1967.  ovo ulje na platnu mogao donirati  muzeju (Kunsthalle) u Karlsruheu. Ali kako je došla do Heckela ako se zna da su nacisti ekspresionističke slike smatrali o „degeneriranom” odnosno “izrođenom umjetnošću”? Je li on otkupio svoju sliku od Fischera? Je li iskoristio težinu situacije i nevolju u kojoj se našla porodice ovog kolekcionara? Ili je platio fer- cijenu u skladu s cijenama na tržištu umjetnina, kako pretpostavlja muzej u Karlsruheu? Ključna pitanja ostaju otvorena. Ipak, Komisija iz Limbacha založila se za restituciju odnosno vraćanje slike nasljednicima Maxa Fischera, upravo zato što pošla od pretpostavke da je Fischeru učinjena nepravda.

Sofisticirani sistem nabavke

Slučaj Heckelove slike, iako pomalo poseban, pokazuje koliko je široka i složena situacija oko opljačkanih umjetničkih djela i danas, 88 godina nakon dolaska Hitlera na vlast i 76 godina nakon pada takozvanog Trećeg rajha. Jasno je da su nacisti upravljali sofisticiranim sistemom nabavke opljačkanih umjetnina u periodu između 1933. i 1945. godine. Koristili su veliki broj zakonskih propisa raznih ustanova, pa čak i institucije osnovane samo u tu svrhu. Svi Jevreji i oni koji su progonjeni kao Jevreji postali su žrtve pljačke kako u Njemačkom rajhu, tako i na područjima koja su okupirali.

Profiteri su nerijetko bili najviši nacistički krugovi, koji su stvarali vrijedne, privatne kolekcije, prije svega Adolf Hitler, koji je sebe doživljavao kao ljubitelja umjetnosti, mecenu i pokrovitelja. Prepustili su se idealu ljepote “njemačke umjetnosti”. Ekspresionisti, dadaisti, surealisti ili pripadnici kubističkog pravca bili su prezreni, a njihova djela proglašena „izrođenim”, uključujući i slike Ericha Heckela.

Londonskim sporazumom četiri sile iz 1945. godine, saveznici u Drugom svjetskom ratu okarakterisali su krađe umjetničkih djela “zločinima protiv čovječnosti”. Međutim, njihov puni obim i dimenzija otkrivena je tek 2000. godine i to uz pomoć izvještaja američkog istoričara i istraživača holokausta Jonathana Petropoulosa koji je naručio američki Kongres: Prema Petropoulosovoj procjeni, iz njemačke sfere uticaja je u periodu između 1933. i 1945. godine ukradeno oko 600.000 umjetničkih djela., od toga jedna trećina u Njemačkoj i Austriji. Imovina je ili oduzeta, ili su jevrejski kolekcionari bili prisiljeni prodavati umjetnine ispod vrijednosti – poput Maxa Fischera – jer su bili prisiljeni pobjeći iz zemlje. Mnogi od predmeta i slika su izgubljeni i nisu pronađeni do danas. Do 10.000 umjetničkih djela nalazi se u javnim i privatnim kolekcijama širom svijeta, kako procjenjuje minhenski pravnik Hannes Hartung.

Vašingtonska deklaracija

Koliko god se događaji u Trećem rajhu činili očitim, bavljenje opljačkanom umjetnošću do danas je težak i mukotrpan proces. Pronaći “pravedna rješenja” za potomke i nasljednike onih koji su nekada bili opljačkani, bio je cilj 44 države koje su 1998. godine učestvovale na Washingtonskoj konferenciji  na kojoj se govorilo o vrijednosti  oduzete imovine tokom holokausta”. Ali, tada doneseni zaključci po međunarodnom pravu nisu obavezujući. Njemačka se obavezala da će u svojim državnim muzejima i postavkama potražiti umjetnine, koje su oduzete  kao rezultat nacističkog progona i vratiti pronađena umjetnička djela pravim vlasnicima.

Međutim, iz ovoga se nije mogao izvesti pojedinačni zahtjev za povratom umjetnina, koji se može pokrenuti. Općenito, stručnjaci su napravili kritičan bilans ovog projekta, što je postalo jasno 2018. godine na međunarodnoj konferenciji u berlinskoj Kući svjetskih kultura.  „Nadati se samoobavezivanju na povrat umjetnina nije dovoljno”, kritizirao je filozof Gunter Gebauer sa Slobodnog univerziteta u Berlinu. U prvih 40 godina postojanja Savezne Republike Njemačke niko nije ni pomišljao da vrati opljačkane umjetnine. „Čekati na moralne nagone vlasnika opljačkanih umjetnina, je pomalo naivno”, izjavio je Gebauer za Deutschlandfunk Kultur i dodao: „Mislim da nam je potreban zakon”.

Međutim, za razliku od Austrije, u Njemačkoj još uvijek ne postoji takav zakon o restituciji. U međuvremenu, takozvana “Limbach-komisija”, nazvana po imenu svoje prve predsjednice i vrlo cijenjene pravnice Jutte Limbach, brine se o sporovima oko restitucije opljačkane umjetnosti. U  januaru 2021. godine se vrijedna violina Guarneri našla na naslovnicama štampe, jer Fondacija Franz Hoffmann i Sophie Hagemann još uvijek nije nasljednicima trgovca muzičkim instrumentima Felixa Hildesheimera iz Speyera – suprotno preporuci komisije Limbach – vratila navodno opljačkanu imovinu.

Kontroverzno vraćanje umjetnina

Spektakularni slučaj restitucije u novije vrijeme se odnosi na Kirchnerovu sliku “Berlinska ulična  scena” iz 1913. Berlinski Senat odlučio je u avgustu 2006. godine da slika bude vraćena, što je izazvalo buru ogorčenja u medijima i javnosti. Ovaj slučaj pokazao je svijetu kakvu pravnu nesigurnost mogu nositi moralno obavezujuća, ali pravno neobavezujuća načela.

“Njemački centar za gubitak kulturnih dobara” u Magdeburgu već godinama nudi pomoć u pronalaženju opljačkanih umjetnina, na primjer s opsežnim bazama podataka, uključujući javno dostupan “Izgubljeni registar umjetnina” (“Lost Art Register”), s opsežnim istraživanjima, kao u  senzacionalnom slučaju Gurlitt ili umrežavanjem naučnica i naučnika.

Na web stranici ovog Centra nalazi se i “Priručnik za muzeje i javne ustanove” – ​​što nažalost teško pomaže kod jednog ključnog pitanja: Svaka prodaja umjetnine, koju je nakon 1933. izvršila žrtva nacističke diktature, pretpostavlja progon kao razlog za prodaju . To se može opovrgnuti dokazivanjem da je nekretnina postigla razumnu otkupnu cijenu. Ali koja je cijena bila primjerena? Retrospektivno, to je teško moguće ozbiljno procijeniti – zbog nedostatka tržišnih podataka iz tog vremena – kako naglašava minhenski istraživač Christian Fuhrmeister za “Handelsblatt”. Važno je da li je prodaja izvršena pod pritiskom. I ovdje bi njemački zakon o restituciji mogao unijeti više jasnoće.  Bilo kako bilo, za „Brata i sestru” Ericha Heckela, čekanje je završeno.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.