Degradacija humanističkih nauka i humanističkih vrijednosti u Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
O nekim aspektima Nacrta Zakona o visokom obrazovanju usvojenom u Skupštini Kantona Sarajevo
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

A ako već gledamo mapu kao atlas anatomije, Kosovo je na mestu probavnog trakta. I muškog polnog organa.

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju (u daljnjem tekstu: Nacrt) koji je 3. juna 2021. godine usvojen u Skupštini Kantona Sarajevo izazvao je brojne, uglavnom negativne reakcije u javnosti. Te reakcije su potekle iz dijela akademske zajednice i studentske populacije. No, čitalac ovih redova koji je u ponedjeljak 14. 6. 2021. gledao emisiju “Polis” na Televiziji Sarajevo i slušao ministricu Meliku Husić-Mehmedović sada je sigurno zbunjen. Naime, ministrica je u toj emisiji rekla da je Nacrt “potekao iz akademske zajednice”, što bi podrazumijevalo da su sve članice univerzitetâ na području Kantona Sarajevo delegirale po jednog predstavnika koji je zastupao stavove vijeća tih članica, što nije tačno. Komisiju koja je učestvovala u kreiranju Nacrta imenovala je Vlada Kantona Sarajevo, a predstavnici Komisije u radu na Nacrtu nisu zastupali stavove institucija u kojima su zaposleni nego vlastite stavove, što je samo po sebi diskutabilno, bez obzira na njihova inostrana iskustva, koja su bila primarni kriterij izbora u Komisiju, sudeći po riječima ministrice u toj emisiji. Ovdje se otvaraju i druga pitanja: da li se takvim opredjeljenjem članovi akademske zajednice koji nisu studirali po bijelom svijetu dovode u podređeni položaj spram svojih kolega sa inostranim iskustvima, no, to je tema koja zaslužuje poseban elaborat.

Ono što je izazvalo veliku buru u akademskoj zajednici jest činjenica da se novim Nacrtom od članova akademske zajednice zahtijeva objavljivanje u “međunarodnim bazama najvišeg ranga” (WoS, Scopus), i to u časopisima iz prve i druge kvartile. Moje su kolege i kolegice u više osvrta već istakle neutemeljenost ovakvih zahtjeva i razloge za to, naročito ističući da su to komercijalne baze koje se zasnivaju na pretplati. No, ja ću se osvrnuti na primjenjivost ovog zahtjeva u naučnom području kojim se bavim, a to je lingvistika bosanskog jezika. Naime, u Bosni i Hercegovini, u trenutku dok pišem ovaj tekst, ne postoji nijedan lingvistički časopis koji je bilo u ovim bazama bilo u spomenutim kvartilama. Čak ni Južnoslovenski filolog, jedan od najstarijih slavističkih časopisa na ovim prostorima i šire (izlazi od 1913. godine), nije u ovim bazama i kvartilama, s razlogom. Za nas je u slavistici relevantnije objaviti rad u slavističkom časopisu ili zborniku nego u nekom časopisu na engleskom jeziku, koji je u ovim bazama i kvartilama, jer prva kvartila ustvari sugerira da je vaš časopis dostupan široj javnosti, a to je moguće samo ako je on na engleskom jeziku. U slavističkim zbornicima komisija Međunarodnog komiteta slavista (učestvujem u radu dvije takve komisije) predstavljeni su radovi slavista iz slavenskih zemalja i zemalja u kojima postoji tradicija proučavanja slavenskih jezika (Njemačka, Austrija, Švicarska). Ti su radovi na svim slavenskim jezicima te se pitam ko će mi dokazati da je za mene relevantnije objaviti članak na engleskom jeziku nego u takvom zborniku, a bavim se bosanskim jezikom, u Bosni i Hercegovini, koja je centar za njegovo istraživanje.

Šta će biti naredni korak: zahtjev da se knjige objavljuju samo na engleskom jeziku?

Treba li istaći da je bosanski jezik od najvišeg interesa za društvo, kao i sve nacionalne nauke. Ako mi u Bosni i Hercegovini ne brinemo o tim naukama, ko će? Susjedne zemlje?

Malobrojni časopisi u WoS-u i Scopusu iz Hrvatske i Crne Gore koji se bave lingvistikom nisu u prvoj kvartili, a postavlja se i pitanje šta će se desiti kada u te časopise počnu pristizati radovi lingvista iz Bosne i Hercegovine u većem broju nego dosad. Svaki časopis ima svoju uredničku politiku, od broja članaka koje objavljuje u jednom broju, omjera radova domaćih lingvista i lingvista iz drugih sredina itd., i sigurno je da je neće mijenjati zbog naših naučnih radnika. Pored ovog aspekta, treba razmisliti i o slici koja se na ovaj način šalje stranoj naučnoj javnosti, a koja ilustrira nemoć našeg Ministarstva da pomogne domaćim renomiranim časopisima u indeksiranju u traženim bazama. Sredstva koja domaći časopisi dobijaju po osnovu prijava na konkurse nisu dovoljna da osiguraju ni troškove štampanja a kamoli druge troškove te je njihovo redovno izlaženje svake godine dovedeno u pitanje.

I ne samo to: članom 135. Nacrta, stav 2, redovnom profesoru koji u ciklusima od sedam godina nije objavio tri rada u spomenutim bazama podataka odriče se pravo da bude šef katedre ili odsjeka, kao i pravo da bude mentor na trećem ciklusu (doktorskog) studija. Dakle, prema tom članu, redovnom profesoru koji nema tražene radove oduzima se mogućnost rukovođenja katedrom ili odsjekom, odnosno mogućnost mentorskog rada sa doktorandima, čime se indirektno poništava njegov akademski autoritet a ujedno poručuje da angažman u nastavi (vrlo često znatno većeg obima od onog koji je predviđen Zaknom), mentorski rad sa studentima svih ciklusa studija, naučnoistraživački rad (objavljivanje knjiga, kao i radova u časopisima i zbornicima koji nisu u navedenim bazama), učešće na konferencijama, kongresima, simpozijima itd. i njihovo organiziranje, učešće u projektima (domaćim i međunarodnim), da navedem samo neke od aspekata angažmana univerzitetskog profesora, nemaju nikakvog značaja budući da je sav naučni ugled i reputacija univerzitetskog profesora svedena na tri rada u spomenutim bazama. U neoliberalnom poimanju nauke i naučnog rada, kakvo se očito nastoji nametnuti Nacrtom, vrijednost univerzitetskog profesora bez ovih radova je ništavna, a profesor je roba, koja, ako nije dobro brendirana, propada na tržištu. Apsurdnost ovakvih postavki je jasna, ali je njihova opasnost tim veća što se sve ovo nastoji zamaskirati brigom o dobrobiti visokog obrazovanja.

U emisiji “Polis” ministrica Melika Husić-Mehmedović istakla je i da je prvi zadatak Ministarstva na čijem je čelu bio donošenje Zakona jer “Zakon ide prvi”. Na ovu ću izjavu odgovoriti slikovitim poređenjem: zamislite da gradite kuću od krova, ne od temelja, a upravo to bi radila ministrica, ekonomistica po struci, profesorica na Ekonomskom fakultetu. Reforme su potrebne, niko to ne osporava, ali one moraju biti postepene i postignute u dijalogu svih zainteresiranih strana, ne nametnute. Dodatni razlog za takav pristup je i činjenica da nema potrebe za tolikom žurbom jer je prethodni Zakon o visokom obrazovanju donesen u julu 2017. godine. Čime je motivirano obezglavljeno jurenje u novi Zakon već početkom ove godine, nakon tri i po godine od donošenja prethodnog? U našem slučaju, prvo treba osigurati infrastrukturu (tj. poboljšanje uslova za bavljenje naučnoistraživačkim radom), a onda, kao krunu svega, treba donositi zakon, ne obrnuto. Uostalom, tako su učinile i susjedne zemlje – prvo su poduzele korake na osiguranju infrastrukture za podizanje kvaliteta visokog obrazovanja pa su tek potom donosile prateće zakone.

Ne manje važan aspekt ovog Nacrta jest i otežavanje uslova za studiranje onima koji to žele, na prvom mjestu rigoroznijim kriterijima za dobivanje (i održavanje) statusa redovnog studenta. Zašto to činiti u zemlji koja, prema podacima iz studije Demografske i etničke promjene u Bosni i Hercegovini, čiji su autori i autorice članovi i saradnici Odjeljenja društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti BiH, ima 4,9% stanovništva bez ikakvog obrazovanja, 14,1% je bez osnovne škole, a 9,2% je nepotpunog osnovnoškolskog obrazovanja; u zemlji koja, u poređenju sa zemljama u regiji, po broju visokoobrazovanog stanovništva (stanovništva sa završenim prvim i drugim ciklusom studija) zaostaje iza Crne Gore i Hrvatske, koje bi mogla sustići za deset godina ako one ne bi nimalo napredovale. Zaista porazna slika, zar ne?! I u takvoj zemlji, onemogućavati i/ili otežavati uslove za studiranje čin je sa nesagledivim posljedicama po naš budući ekonomski i društveni razvoj, koji ujedno potvrđuje da predlagač ovakvog Nacrta nema dodira sa našom stvarnošću ali ni sluha za socijalnu situaciju većine ljudi.

Na kraju, nadajmo se da u kantonalnoj vladi postoji kritična masa političkih predstavnika koja neće dozvoliti ugrožavanje budućnosti Univerziteta u Sarajevu (u korist privatnih univerziteta) i ugrožavanje budućnosti mladih ljudi, koji su najvredniji resurs bilo koje države.

Čitajte više