​Pripitomljavanje smrti

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Iz svega ovoga proizilazi da je čovjekovo tijelo za pjesnika tek ljuštura, teški teret u čežnji za vječnim životom.
Bohumil Kubišta, Poljubac smrti, 1912. (detalj)
Bohumil Kubišta, Poljubac smrti, 1912. (detalj)
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Naše vrijeme nije sklono poeziji. Uopšte, malo se čita. Bogatiji listaju štedne knjižice, a raja ”visi” na fejsbuku. A ako se neko i dohvati literarnog djela, onda je to uglavnom proza. Roman.

O nazadovanju u svemu što čini pisanu riječ govore i statistike. One vele da čak četvrtina holandskih školaraca ima goleme muke s pisanjem, a još i više s razumijevanjem pročitanog teksta. Nije ni čudo. Nezainteresovanost za pisanu riječ je zapanjujuća, neznanje mladih – čast izuzecima! – u ovoj oblasti je katastrofalno.

Takvo je naše doba. Svi pišu, to jest: tipkaju brzo, malim slovom, u šiframa i skraćenicama. Sve u svemu, dozlaboga površno.

A poezija je dubina i ponor. Uhvaćeni trenutak. Kontemplacija i promišljanje. Sve, dakle, ono što polako tone i nestaje u svijetu kúse komunikacije.

Zato je pojava svake knjige pjesama zlata vrijedna. Pa još ako je valjana… Takvih nikad nije bilo mnogo.

Stoga me je ovih dana obradovao izlazak knjige “Neko drugi” sveučilišnog profesora i vrsnog znalca (ne samo) domaće književnosti Envera Kazaza (Kamenica, 1962). Kazaz je široj javnosti poznat i kao ustrajni, žestoki kritičar šovinističkih “narativa”. No, rijetki znaju i to da on već godinama, uz književnu kritiku, piše i odličnu poeziju.

Pisac ovih redaka imao je sreću da gotovo od početka prati to njegovo pisanje. Zato ga i nije iznenadila posebnost nove, obimom nevelike, a sadržajem i porukom itekako značajne Kazazove knjige poezije.

I, poslije pažljivog iščitavanja, mogu da kažem: imao sam se čemu radovati. Jer, ova knjiga je dosljedan nastavak puta trasiranog u Kazazovim ranije objavljenim knjigama poezije, “Na razvalinama”, “Kuća i drugi elementi” i “Glasovi”. Razlika je samo u tome što tek u novoj knjizi motiv smrti – i u ranijim pjesmama značajno prisutan – ima središnje mjesto. Smrt, opasnost odlaska, koju ovdje autor uporno naziva srčanim ožiljkom.

Šta ovu knjigu čini posebnom? Pa, između ostalog, i to što, za razliku od velike većine umjetnika koji su se bavili ovim motivom, Enver Kazaz Gospođici N. (moj izraz) ne prilazi sa strahopoštovanjem, klecavih koljena. Ne, za njega smrt nije kraj svega. Ona je ovdje gotovo uvijek povezana s tračkom svjetla, krhkom nadom u vraćanje Majci prirodi, i to kroz povratak u vječni ciklus rađanja i umiranja. Tu se jasno očituje Kazazova oduvijek ispoljavana ljubav prema prirodi: rijeci, nebu, životinjama, travama…. U tom smislu je ovaj pjesnik istinski pobornik biocentrizma, uvjerenja koje kaže da je Priroda, a ne čovjek, od najveće važnosti za život i opstanak na Plavom planetu.

Stoga je razumljivo da se autor s ovakvim stavom zapravo ne grozi smrti. Ne. On joj se čas ulaguje, čas joj lukavo laska i tiho dodvorava – sve u krhkoj nadi da će mu ova udijeliti još koju mrvu vremena na gornjoj strani Zemljine kore:

“Ti koji rasteš/Iz srčanog ožiljka/Budi milostiv prema/Dječaku u meni/On bi još da se raduje …”

No, koliko god ponizan i, katkad, snishodljiv, pjesnik zna biti i beskrajno drzak. U letu iznad nebeskog plavetnila, on bi da „…jagodicama isprobava/Sunce“. (Molba)

Iz svega ovoga proizilazi da je čovjekovo tijelo za pjesnika tek ljuštura, teški teret u čežnji za vječnim životom. Jer, još od postanja, od One jabuke, ono tvrdoglavno odbija da se – bar jednom i makar samo na trenutak! – pretvori u “most preko smrti“.

Ali, iako duboko svjestan vlastite prolaznosti, kraja koji u njemu, “kao imela je” i “…raste sa svakom cigaretom”, Enver Kazaz nikad ne pribjegava izlizanim religijsko-mitskim simbolima i slikama. Štaviše, on ih otvoreno prezire. To su, za Kazaza, tek sredstva uz pomoć kojih vlast i crkva drže puk “na uzdi”. Kao takve, ove ustaljene predodžbe su izgubile svaki smisao. Zato u pjesmi “Poučite me mrtvi” Kazaz otvoreno veli:

Jer slike paklenih muka/I rajskoga sklada/Tek su uniforme u jeziku…“

Isti je slučaj sa Isusom i njegovom žrtvom, sa Istočnim grijehom… Željan dubljeg, pravog znanja, pjesnik bi i ovdje da izbjegne poznate staze i “oprži prste istinom”.

Ali ima ovdje i humornih elemenata. Tako smrt, osim što je pritajena zlica, protivnica, zna biti i drug(ar) na koga se čovjek može i sviknuti. A kad se pomiriš s njom, to jest njime (srčani ožiljak!), najednom ti se ukaže drugačiji svijet:

„Navikao sam se na tebe/I svaki je dan/Sunčana pučina u proljeće/Svaki korak srnin trk…“… Pa je, dobrohotan i oslobođen straha, čak pozoveš u šetnju:

“Ne smetaj mi ti/Iz srčanog ožiljka druže/Već krenimo skupa/Ruku pod ruku/U večernji žamor kafana/Niz duge ulice…“

U tom smislu, Kazazov postupak bi se ovdje možda mogao nazvati i svojevrsnim pripitomljavanjem smrti.

Na kraju, recimo i ovo: Enver Kazaz je pjesnik fine, istančane lirike. No, kad zatreba, on se ne libi upotrijebiti i drugačiji vokabular. Takav je slučaj, recimo, u pjesmi „Novi jezik“, gdje se odjednom iz pjesničke „radionice“ vade riječi kao što su „os“ (osovina), „gramatika“, „znanje“… Takvih primjera ima i drugdje, pa čitalac tako nailazi na riječi i sintagme kao što su “matematička iluzija“, „funkcije organa“, „dokument na kompjuteru“, „DNK“…

Nije ni čudo što se pjesnik u obrađivanju ovog teškog motiva služi svim raspoloživim sredstvima. U borbi za prolazak “kroz smrt” on ima samo jedno oruđe: jezik. I u njega polaže svu nadu, “…odlučnost da smrt /Disciplinira(š) jezikom/Da(š) joj oblik/Izravna(š) neravnine/Kako bi kroz nju/Lakše prošao“.

Tu, i samo tu je spas:

“…Samo te jezik spašava/Star kao i ona/Vječan, pa obuhvatiti može/Njeno nepregledno trajanje“.

I eto, u tom “discipliniranju smrti jezikom” Enver Kazaz je, barem za pisca ovih redaka, u knjizi “Neko drugi” sasvim uspio. A to nije mala stvar.

Čitajte više