Roman o jednom ​fanatičnom karijeristi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Te večeri, na mjestu suvozača, sa mnom se u Sarajevo vratio i Omerpaša Latas, serasker stambolskog sultana iz sredine devetnaestog vijeka, skupa sa cijelom galerijom pratećih likova, a koji su svi ispali iz pera Ive Andrića.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U Zenici ima nekoliko kafića koji imaju ormarić, ili policu, namijenjenu ljubiteljima knjiga, po principu “jedno donesi, drugo odnesi”.U jednom od njih, prije nekih mjesec, između knjiga novih i neatraktivnih, ugledah i jednu stariju, sredovječnu gospođu knjigu, čija malko prljava pojava izazva u meni ljubav na prvi pogled. Nisam imao ništa da se razmijenim, pa sam pitao konobara mogu li ponijeti bez toga, koji mi ne baš ljubazno, ali svejedno milozvučno kaza da nosim, ako hoću, sve.

Te večeri, na mjestu suvozača, sa mnom se u Sarajevo vratio i Omerpaša Latas, serasker stambolskog sultana iz sredine devetnaestog vijeka, skupa sa cijelom galerijom pratećih likova, a koji su svi ispali iz pera Ive Andrića. Razlog zbog kog ovu knjigu nisam pročitao ranije jeste što se “Omerpaša Latas” nije našao u sabranim djelima Ive Andrića, objavljenim za života velikog pisca, kolekciji koju sam naslijedio od babe i dede. Prvo izdanje “Omerpaše”, kako sam našao, datira iz 1977. godine, dakle objavljeno je posthumno, a u bilješci o knjizi otkrio sam da ga nije sklopio pisac sam, već su to uradili oni koji su ga pronašli u piščevim sveskama, gdje je bio, da se tako izrazim, u refuzi. Zbog toga su književni teoretičari raspravljali o tome da li je roman, u ovom izdanju što ga imamo, sklopljen kako treba ili ne. Meni se čini da je s tom knjigom sve uredu, svakom bih je preporučio kao odličnu, nimalo dosadnu, a poučnu.

Ranije sam za Omerpašu znao iz historije, više kao činjenicu, a manje kao čovjeka. Znao sam da se rodio u Lici kao Mihajlo-Mićo Latas, da se školovao za oficira kod Austrijanaca, pa kasnije prebjegao kod Osmanlija, gdje se izvanrednim sposobnostima uzvisio do paše i seraskera, te da je kao sablja u sultanovoj ruci suzbijao pobune širom carstva, između ostalog i u Bosni 1850. – 1851. U dopisima fra Martina Nedića, koji je bio živi svjedok Omerpašinog drugog gostovanja u Bosni, pročitao sam i jednu meni smiješnu stvar, a to je da je serasker plaćao obrazovanijim fratrima, koji su umjeli i poeziju, da ga slave u pjesmama kao zavodioca plemenitog reda u Bosni, iako je po istoj, prema izvještajima historika, uglavnom sijao nered.

U pripovjetki Derviša Sušića “Kaimija”, glavni lik u romanu, stigavši pred Sarajevo, održi besjedu o tome kako u Sarajevo, ko želi da ga narod poštuje, mora doći ili kao velika sila, ili kao velika vradžbina. Da je druga polovina tvrdnje tačna, dokaže nam sam Kaimija, koji poštovanje Sarajlija stiče pomoću vradžbina izučenih na visokim školama, a prvu polovinu dokazuje Andrićev Omerpaša, koji od samog ulaska u grad, s čime knjiga počinje, pokaže da je došao opasan tip. Okupljeni prvaci i raja odmah vide da nema s njim cile-mile, jer hajde što jaše na bijelom konju, hajde i što mu je uniforma vezena zlatom, nego što se na njegovom zagasito-crvenom fesu presijavaju mjesec i zvijezda od dijamanata – stvar malena i krhka, koja sama po sebi ne može ništa, ali je simbol carske vlasti i državne sile koja diže i obara zemlje i narode, od koje, u krajnjoj liniji, zavisi sve što čovjeku u životu treba: hrana, odjeća, oružje, mir, sloboda i zadovoljstvo.

Na glasu kao opasan čovjek, begovi i ajani iz svih krajeva Bosne dolaze na njegov poziv kako bi ga dočekali, a zatim bivaju i pozvani da im serasker pročita sultanov ferman. Moment je to gdje čitaocu može laknuti što sam nije beg, jer Omerpaša prijeti da će prosijati Bosnu na sitna sita, tako da se neće znati ni ko je beg ni ko je aga. Razlog zbog kog serasker tako prijeti jeste bosansko odbijanje da se pokori tanzimatu, reformi Osmanskog carstva koja je od njega trebala napraviti modernu evropsku državu, u prvom redu uvođenju nizama, redovne vojske, koju će u Bosni uspjeti zavesti tek otmjeni i fini Dževdetpaša, čijem se humanistički obrazovanom oku otkrila istina da se bosanskohercegovački narod može navesti na sve samo finim riječima i postupcima.

Omerpaša Latas neobična je figura po mnogo čemu. Ovaj bivši hrišćanin, školovan kod Austrijanaca, od kojih je pobjegao Osmanlijama radi očeve pronevjere državnog novca, jedan je od onih izuzetno sposobnih ljudi za koje se čini da ih nikakve prepreke ne mogu zaustaviti prema cilju na koji su se usmjerili. S te strane posmatran pobuđuje divljenje i poštovanje, kao i svako ko se sa najdalje margine probio do najužeg centra svojim djelima. Andrić nam opisuje njegov životni put, na čijem početku stoji čoban sanjalica, kom goveda upadaju u komšijska žita dok on mašta o sjajnim uspjesima, na sredini vrijedni, skromni i poslušni oficir, a na kraju vrhovni vojni zapovjednik, pred čijom se pojavom i najveći beg osjeća manjim od makovog zrna.

Ono što je pri tome odbojno jeste što čitatelj ima priliku vidjeti kako izgleda jedan fanatični karijerista, čovjek kom je napredak u službi jedina istinska svetinja u životu. Prava što ih ti ljudi sami sebi daju, posebno nakon što uspiju idući svojim krivim, ali prijekim putevima, prave od njih prave pravcate đavole u ljudskom obliku, pa se čini da su njima ljudske žrtve nešto što se podrazumijeva i bez čega se ne može, što je potpuna suprotnost od idealnog vladara, koji bi trebao sve da pomazi, pomiri, osigura i zaštiti. Samoljublje Omerpašino toliko je da ga se ne može voljeti – moglo bi kad ne bi bio tako moćan i krvoločan, jer tad bi bio smiješan, a ovako je jedan od ljudi koje normalan čovjek, čija je ljubav za mir nepresušna, ne želi nikada sresti u svom životu.

Vrhunac Omerpašinog samoljublja u Andrićevoj knjizi jeste kad iz Zagreba dovede slikara Vjekoslava Karasa, da ga naslika uljem na platnu i tako ostavi za budućnost konzerviranog u najljepšem obliku. Iako veliki serasker malog slikara otvoreno prezire, ne nalazeći u njegovom bitku ništa što bi moglo koristiti izvršenju seraskerovog zadatka, smiješno ga je gledati kako se zanosi idejom – koja na kraju krajeva nije ni posve netačna – da će taj mali i beznačajni slikar stvoriti nekog dugotrajnijeg i ljepšeg Omerpašu od onog koji živi u stvarnosti.

Taj Vjekoslav Karas, koji bi se iz današnje perspektive mogao nazvati jednim od najvažnijih hrvatskih slikara XIX stoljeća, ima svoje posebno mjesto u romanu, pa čak nisam siguran ni kad bi se zbrajale riječi, da ih nema više o slikaru, nego o seraskeru. U njemu Andrić opisuje život umjetnika na Balkanu, koji je, bar kako se meni čini, u svako vrijeme obilježen velikim mukama, najprije egzistencijalnim, a onda i svim ostalim koje izviru što iz bijede, što iz bavljenja uzvišenim zanimanjem među ljudima prizemnim, kojima se uzvišena zanimanja svagda čine kao znak bezumlja.

Uz Karasa upoznajemo još jednu žalosnu figuru, Omerpašinu suprugu Saida-hanumu, čija je žalost još i veća jer je ubjedljivo najljepša i najgracioznija pojava u romanu. Njezina nesreća bi se mogla sažeti u riječi starice iz romana, koja Saida-hanumi, u vrijeme dok je još bila kršćanka, kazuje bolnu istinu da je velika ljepota materijal za veliku nesreću, jer nju svi žude, a niko je ne voli. Čak ni sam Karas, koji kao beznačajan čovjek ima tu “čast” da sluša otrovna pridikovanja Saida-hanume, usmjerena na cijeli život, ne uspije da se suzdrži pred takvom ljepoticom, nego i on posegne rukama za njom – hoće lola da se mazi. Komično je kad Andrić napiše da Saida-hanumu to nije uvrijedilo, nego zaprepastilo, te kako se kasnije pravila kao da ništa nije bilo, a i on jadan.

To nije jedina neuspjela ljubavna priča u romanu. Osim Karasa, kom je pomalo i u opisu posla da se zaljubljuje u ono što ne može imati sem u mašti, nesretno ljubi i Kostake Nenišanu, zvani Kostać, jedan od mnogobrojnih Omerpašinih pratilaca, u mom iskustvu bosanskohercegovačke književnosti prvi Rumun koji tu ima svoju epizodu. Kostaćev slučaj sličan je Karasovom po tome što se i on zaljubi u ženu koja ga neće, a različit po tome što je sada situacija obratna – Kostać je carstvo, a njegova ljubljena podaništvo, što njemu daje iluziju da će ipak uspjeti. Ta iluzija košta ga i novaca i blamaže, jer dok on ispija kahve sa matorom podvodačicom Ivkom, koja ga iz dana u dan zamajava da je lijepa Anđa sad bila tu i da će sad doći, za šta prima vrijedne poklone, lijepa Anđa se provodi sa čovjekom po imenu Đorđije Grk, ljubiteljem kratkotrajnih veza sa ženama koji za tu zabavu ne žali novaca. Siroti Kostać, o kom iz ranijeg opisa znamo da nije jedan od onih muškaraca u kojima žene vide viteza čije je bojno polje krevet, podnosi svoje poniženje sve dok ne čuje slučajno kako ga ogovara služinčad iz Konaka, te tako sazna da je lijepa Anđa našla sebi muško i da joj ne treba drugarica, pri čemu je jasno da je drugarica on, Kostać. Biva to kap koja je prelila čašu, poslije čega gledamo za mene još jedan debi u domaćoj književnosti, a taj se debitant zove američki revolver, inovacija s burencetom koje puca šest puta, od čega pet metaka završi u lijepoj Anđi, a jedan u Kostaću.

Nakon vojnih i ljubavnih epizoda – nisam među ljubavnim spomenuo da je Omerpaša veliki potrošač šiparica, o čemu također ima sve lijepo opisano, kako i šta – dolazi jedna koja je više smiješna, nego tragična, a tu su glavni akteri Muhsin-efendija i Nikola, rođeni brat Omerpašin koji se kao Osmanlija zove Mustajbeg.

Velike romane sam oduvijek volio čitati, između ostalog, što nas oni uče kako lijepim riječima nazivati ružne pojave na svijetu, pri čemu ne mislim na laganje, nego kako nekoga izgovoriti tačno, bez dodatnog nagrđivanja ili skrivanja grdobe koja je dio tačnosti. Evo kako Andrić opisuje Muhsin-efendiju:

…Postoji priča da je na sultanovom dvoru, u drevna vremena, bio naročit službenik čija je dužnost bila da stalno ide za sultanom i rečima, pokretom i izrazom lica potvrđuje svaku i najmanju reč njegovu, da na svako pitanje odgovara sa: Da! Takav gospodin Da-da bio je i Muhsin-efendija. Na platnom spisku u Konaku on se vodi kao kancelarijski službenik, iako stvarno nema ni kancelarije ni nekog zaduženja ili odgovornosti, ali je kod većina poslova – prisutan. (…) Uglavnom, njegov je posao bio da ponavlja i odobrava sve što drugi kažu, naročito kad su ti drugi stariji i viši po svom položaju, da povlađuje svemu što je zvanično, potvrdno, povoljno i pohvalno, a da suzbija i zataškava sve što je neprijatno i neskladno, protivno opštem vladajućem mišljenju, svako poricanje, sumnu, otpor, raspru ili obračun. (…) S vremenom, sav se bio pretvorio u oličeni optimizam, u bučni ili diskretni aplauz koji neophodno ide iza svakog mišljenja koje se pojavi pred njim.

Sa druge strane, Nikola-Mustajbeg (stvarno se svako begom nazivao, izgleda, u sva vremena), jedan je od onih bezvrijednih srodnika što ih imaju valjda svi uspješni ljudi, a koji je potražio svoga brata Miću-Omerpašu u trenutku kad je ovaj već postao neko i nešto. Stekavši tako gotovanski titulu i položaj, on se dvije-tri godine kočoperio u uniformi i dičio svojim rodom, ali se u isto vrijeme pokazao i kao ono što je stvarno bio: neradnik i pričalo bujne mašte a male pameti. Osim toga, on je i pijandura, i to od one najkomičnije vrste, što se naloče pa udari pričati o Bogu; ta je vrsta pijanica u Sarajevu ne samo preživila do danas, nego se i uvećala, pa i dobila svoju narko-inačicu, a to je valjda proizvod ovih vremena u kojima sve što ne valja uzima Boga za zaštitnika.

Susret između ova dva smiješna i nesretna čovjeka, od kojih prvi lupeta hvale nasumice, kao automat, a drugi se zatvara u sobu, gdje se oblokava i onda priča kao pop u crkvi, ali ne tako spretno jer ni to nije učio kako treba, već priča onako kako je popamtio kao mali, jedno je od najčudesnijih mjesta u knjizi. Majstor Andrić pokazuje nam da i za jednog Muhsina, Evet-efendiju, postoji čovjek koji će ga ozbiljno shvatiti u toj njegovoj govorničkoj parodiji, a to je budalasti i pijani Nikola-Mustajbeg. Na onaj čudesni način, kako to samo velika književnost može, pred čitatelja izlazi jednostavna i lijepa istina da nema čovjeka koji je toliko loš da se ne bi našao neko da mu kaže koju lijepu riječ o njemu samom, pa taman to bio i Muhsin-efendija, čije postojanje puno više podsjeća na neživu, nego na živu prirodu.

U nastavku knjige saznajemo više o Omerpašinim operacijama po Bosni, te ga gledamo kako leti na svom bijelom konju uz pratnju muzike, zavodeći red što ubistvom, što otimačinom, što hapsom i prinudnim radom. Tu ima upečatljivih slika, od kojih je meni ostala najupečatljivija – begovi u begovskoj odjeći na prinudnom radu. Nešto mi ih bi žao, a u isto vrijeme i drago, kao što bi mi bilo drago vidjeti, recimo, da tročlano Predsjedništvo prodaje knjige ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, a ja da branim Bosnu iz njihovog kabineta, sam sa sobom da se svađam koja zastava more unić, koja ne more i druge prevažne i sjajno plaćene poslove da obavljam.

Eh, kad sam sve ovako lijepo pohvalio, da sad nešto i pokudim – što je bliži kraju, Andrićev “Omerpaša” je sve slabiji roman. To ne znači da je Andrić slabo uradio, nego prije da nije imao vremena koliko inače treba za ovakvo pisanje, blistavo poput Omerpašinih mjeseca i zvijezde od dijamanta. Tu se sada spominje Dimitrije Atanacković, austrijski konzul srpskog porijekla, čija epizoda nije tako dobro zaokružena kao epizode njegovih prethodnika, ali i kao takva može da zanese, jer to je Andrić – valja mu svaka rečenica. Atanackovićeve impresije o Omerpaši nisu pohvalne, opisuje ga kao velikog lažova, jednog od onih što po svijetu plove vijugajući kao zmije, sad vamo-sad tamo, tako da pošten čovjek nikada ne zna s njima na čemu je, jer im sve jest i nije, može i ne može. Da je Andrić poživio duže, siguran sam da bi i ovu epizodu sveo do kristalne jasnoće, a ovako je Atanacković ostao malo maglovit.

Pretposljednja glava romana urađena je opet andrićevski kako treba, a u njoj se opisuje ceremonija lažnog sunećenja tzv. murtad-tabora, tabora izdajnika, sastavljenog od prebjega kao što je i sam Omerpaša. Kako je Omerpaša priklještio prvake, tako su i prvaci, ko je kako mogao, stali da se tuže na njega u Stambolu, udarajući ga tamo gdje su mislili da je najtanji, prikazujući ga kao čovjeka koji pod krinkom muslimana njeguje kršćanske običaje, pri čemu je najveća optužba da ih u murtad-taboru ima neosunećenih koliko hoćeš. Na kraju od svega toga ispadne samo pijanka za nesretne vojnike.

Poslije toga slijedi odlazak Omerpašin, koji je puno manje sjajan nego dolazak, a na kraju krajeva upoznajemo, samo ovlaš doduše, još jednog propalog umjetnika, propalog studenta ozbiljne muzike, čije su studije potonule u alkoholu i bohemiji. U posljednjoj rečenici romana, taj čovjek, imenom Bilek-Rokhauzen, pijan se zaklinje da će svijet još imati šta da čuuje o njemu i od njega, i da će polovina Evrope igrati kako on i njegova muzika svira.

Čitajte više