Velikosrpstvo je kancerogena bolest

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Inicijatori i najveći ratni huškači su upravo pravoslavni popovi čiji udio u pljačkama nikada nije upitan.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Nakon rušenja bespravno napravljene crkve u avliji bošnjačke heroine, nane Fate Orlović i doživotne presude zatvorskom kaznom glavnokomandujućem srpske fašističke vojske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, zlikovcu Ratku Mladiću, svakom normalnom čovjeku je postalo kristalno jasno da od kolektivne srpske katarze, sudeći po dosadašnjim reakcijama njene politike i javnosti, još dugo, dugo, neće biti ništa. Nažalost, šovinizam u Srbiji je metastazirao. Najveći generator zla, mržnje i nekakve vječne osvete svim drugim narodima u okruženju je SPC! Crkvena mitomanija nadređena i servirana politici i nauci, kao i obrazovnom sistemu, proizvela je strahovite posljedice. Na Balkanu nikada nije bilo više četnika i njihove, malo je reći, surovo krvoločne ideologije. Negiranje očigledne istine, odnosno laž, odbrana je od neumoljive stvarnosti, da je čitav normalan svijet, sa izuzetkom Rusije, osudio vanjsku i unutrašnju agresiju, zločine i genocid koji su učinjeni u Bosni i Hercegovini od strane srbijanskih vojnih formacija!

Srpska pravoslavna crkva se 1989. godine, nije odazvala javnom pozivu intelektualaca tadašnje Socijalističke republike Srbije na održavanje rasprave, okruglog stola, na temu pravoslavlja i vjerskih običaja koje ono podrazumijeva. Nakon što nisu mogli postaviti pitanja o nelogičnostima u vjeri crkvenim visokodostojnicima, pomenuti intelektualci su izdali saopštenje u kome su rekli da je, za njih, “svetosavka vera“ paganstvo zaogrnuto plaštom pravoslavlja. Do ovog zaključka su došli analizirajući mnoge vjerske obrede. SPC se nikada nije oglasila, niti odgovorila, na bilo kakav način, na ovu žestoku uvredu njihovog duhovnog ubjeđenja.

Poštujući svoje državne, nacionalne i vjerske praznike, svaki stanovnik Srbije, godišnje ne radi u prosjeku tri mjeseca! Cijena organizovanja porodičnih slava je jako velika jer se danima pije i jede. Svadbe su užasno skupe ceremonije i za one koji ih organizuju, kao i za prisutnu familiju i komšiluk. Sadržaj obaveznih bračnih poklon koverti sa novcem se, uz ime darovatelja, putem ozvučenja javno saopštava. Sume su često astronomske i stvar su prestiža. Velika cijena sahrane je takođe žestok udar na novčanike familije preminulog. Minus u kućnim budžetima, koji iz pomenutih razloga redovno nastaje, Srbi su kroz vrijeme namirivali pljačkom, odnosno hajdučijom. Ovaj asocijalni narod, koji još nije proveo tristo godina kolektivnog života u urbanim sredinama, kao i Crnogorci, ima veliki ekonomski problem pred sobom koji je uvijek rješavao ratovanjem, odnosno pljačkom naroda u okruženju. Njihova /ne/vjera ih na tom putu otimanja tuđih imetaka podstiče, a sveštena lica im posvećuju oružje i unaprijed opraštaju buduće zločine. Inicijatori i najveću ratni huškači su upravo pravoslavni popovi čiji udio u pljačkama nikada nije upitan. Apstraktna „ugroženost“ srpskog naroda je neprikosnoveni argument kojim se mobilišu mase. Političari ovome narodu traju onoliko koliko vjerski kler odluči. A uticaj crkve u državi čije tek svako četvrto domaćinstvo ima kupatilo je ogroman i upravo proporcionalan velikoj nepismenosti stanovništva.

A, šta očekivati od naroda kome su laž i rakija svakednevnica, a psovanje svih njegovih svetaca pa i samog Boga uobičajena poštapalica u govoru? Šta očekivati od naroda čija „vjera“ propagira mržnju drugog i drugačijeg. Šta očekivati od onih kojima je mit istorija, a izmišljeni likovi poput Marka Kraljevića i Miloša Kobilića najveći epski junaci? Kako objasniti homoseksualstvo i pedofiliju crkvene svetosavske vrhuške tim zbunjenim narodnim masama? Pitanje svih pitanja je da li postoji način da razmišljanje i ponašanje ovog naroda jednom pređe u normalu? Oni koji sebe u tom društvu nazivaju opozicijom, isto tako lažu jer su u svom šovinizmu još isključiviji od pozicije. U idejnom određenju nikakve tu razlike nema.

Prilikom paljenja badnjeg drveta koje navodno simbolizuje bacanje u vatru slavenskog boga šume Badnja, pravoslavni sveštenici udaraju o zemlju zapaljenom granom drveta govoreći: “Koliko iskri, toliko turskih glava!“ Taj obred vatropoklonika obavlja se jednom godišnje u svim crkvenim dvorištima širom Balkana. A zna se da su za Srbe, sada Bošnjaci, Turci! Sve dok je tako, mira na ovim prostorima neće biti. Medicina još nema lijeka za duševni kancer!

Čitajte više