Pledoaje za ravnopravnost akademskog proučavanja bosanske književnosti

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Bosanska je pismenost i književna riječ od Povelje Kulina bana (1187) do danas bila u trajnoj estetskoj inspiraciji i u idejno-ideologijskoj sprezi sa susjednom srpskom, hrvatskom i crnogorskom književnošću.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

-Sa argumentima interkulturalnosti i intertekstualnosti bosanske književnosti –

Smisao je ovog teksta da se zamislimo nad činjenicom postratnoga političkoga i akademskoga srpskoga, hrvatskoga i crnogorskoga izopćavanja studiranja bosanske književnosti. Sa posljedicom isključivanja bosanske sinkretičke kulture sa njenom književnošću u akademskom studiranju ove književnosti u nastavnim planovima i programina na fakultetima u postjugoslavenskom društvu. Da ovaj tekst bude poticaj za političku i akademsko-znanstvenu raspravu. Sa konačnim efektom, smislom teksta, da javna rasprava inicira i posreduje akademski studij bosanske književnosti na filološkim i filozofskim fakultetima u postjugoslavenskom društvu. Jer “nevidljivi netko” je od završetka rata (1991-1995) do danas isključio studij bosanske književnosti na gotovo svim filozofskim i filološkim studijama u državama bivše Jugoslavije. To politikantsko isključivanje bespogovorno ostvaruje srpski, hrvatski i crnogorski akademski establišment u gotovo svim filološkim i filozofskim fakultetima u postjugoslavenskim državama. Izuzev u Sarajevu, Tuzli, u tzv. “bosanskom” Mostaru i u Bihaću gdje se izučavaju sve četiri južnoslavenske književnosti. Nezastupljenost bosanske književnosti u akademskom studiju na većini fakulteta u južnoslavenskim državama, producira ne samo kulturološku i književnoumjetničku neravnopravnost, već poradja i pitanje znanstvene, intelektualne i moralne odgovornosti akademske elite – predavača na južnoslavenskim fakalutetima na kojima se studira južna slavistika.

Pitamo se, naime, ima li u tim docentima osjećanja intelektualno-naučne i ljudske samoodgovornosti usljed nezastupljenosti i neravnopravnosti bosanske kulturalnosti i njenih književnosti. Ako od završetka rata do danas u tim docentima nije proradila njihova grižnja savjesti zbog navedene kulturalne neravnopravnosti, onda je jasno da u njima nema ne samo akademsko-naučne, već ni pedagoško-profesorske samoodgovornosti. Usljed činjenice da učitelji južnoslavističkih studija od završetka rata do danas bespogovorno izvršavaju njihovu političku vlast. Vlast onih koji su forsiranjem studija gotovo isključivo svojih nacionalnih književnosti, ukinuli neotudjivo pravo akademskoj mladeži na kulturalnu i duhovnu raznolikost.

Riječ je o činjenici da je kroz posljednji rat, sa genocidom tzv. “Muslimana”, južnoslavenska muslimanska višestoljetna konfesionalno-kulturološka samosvijest sazrela u bosansku i bošnjačku političko-državotvornu samosvijest. I da je kao takva, kroz surovi rat, ta samosvijest nacionalno metamorfozirala, sazrela i time ostvarila neotudjivo pravo na ravnopravnu participaciju, na njen udio sa srpskom i sa hrvatskom samosvijesti, u svim domenima življenja. Na cijelom njenom južnoslavenskom prostoru. Kroz surovi rat je ta svijest sazorila za njeno samoispoljavanje kroz državotvorno bosanstvo, u političko, kulturno i muslimansko bošnjaštvo. Srpski i hrvatski ratovi su vodjeni pod perfidnom egidom zatiranja bosanstva i bošnjaštva. Sa ciljem teritorijalne podjele BiH i pod izlikom ratne i političke zaštite bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Posljedica takve (ratne) politike (koja se i danas ostvaruje) je srpsko i hrvatsko izopćavanje svih stvarnih i potencijalnih sadržaja i vrijednosti političkoga i kulturološkoga bosanstva u BiH. Medju kojima su bosanski jezik i bosanske književnosti. Jezik bosanski i bosanska književnost su srpskoj i hrvatskoj političkoj eliti ideološki trn u nacionalističkoj njihovoj samosvijesti. Sa (ne)skrivenim pretenzijama vladanja u BiH. Tu pretenziju ta elita ispoljava politikantskom izlikom – navodnom prijetnjom od majorizacije bosanstva i bošnjaštva u BiH. Riječ je o činjenici da takva nacionalistička politika svom narodu pretpostavlja prava koja drugim narodima osporava. Sa posljedicom da takva egoistička politika urušava ne samo medjunacionalnu ravnopravnost, nego istodobno onemogućuje ljudsko dostojanstvo. Podgriza čast, čestitost i poštenje kao suštinske ljudske vrijednosti. Taj navodni strah od majorizacije bošnjaštva nad bosanskim srpstvom i hrvatstvom zloupotrebljavaju nacionalne elite za njihovu političku nadmoć u bosanskohercegovačkom društvu. Ispoljavajući time orwelowsku ironiju da su sve životinje ravnopravne, ali se ipak neke ravnopravnije. (U romanu Džordža Orwela Životinjska farma). Usljed takve podmukle politike, od rata do danas, studij bosanske književnosti uklonjen je gotovo na svim filološkim i filozofskim fakultetima u postjugoslavenskim državama. Tom ukidanju je indirektno posredovala evropsko-američka dejtonska podjela Bosne i Hercegovine. Tako da je jezik bosanski sa bosanskom književnostima od rata do danas teritorijalno ograničen, sužen u “etničke oaze” sa bosanskom većinom u Sarajevu, Tuzli, “desnom” Mostaru i u Bihaću. I da je studij serbistike, kroatistike i montenegristike, postratnim izopćavanjem bosnistike iz akademskoga obrazovanja, na putu difamiranja svoga humanuma.

Ovaj tekst je pledoaje za akademski studij bosanske književnosti u fakultetima postjugoslavenskih država. O ovoj inicijativi trebaju se javno izjasniti nacionalne matice (Matica hrvatska, Matica srpska i Matica crnogorska), nacionalne akademije nauka i znanosti, nacionalna kulturna društva, filozofski i filološki fakulteti u postjugoslavenskim državama. Usljed bizarne činjenice da se od završetka rata (1991-1995) bosanska književnost u slavističkim studijama na Zapadu (posebice u Njemačkoj i u USA) proučava više nego u postjugoslavenskom društvu. Nije li to sramotan pokazatelj gradjanske nezrelosti, nacionalističke zatvorenosti, akulturalne postjugoslavenske nacionalističke samodovoljnosti? Pokazatelj ratom istraumatizirana postjugoslavenskoga društva. Ovaj je tekst pokazatelj duhovne otvorenosti i kulturalne sinkretičnosti bosanske književnosti. Sa razradjenim argumentima za akademsko izučavanje bosanske književnosti na filološkim i filozofskim fakultetima u postjugoslavenskom društvu. I u instutima za naš jezik, za zajednički štokavskojezički standard.

Proslov u istinu o bosanskoj književnosti

Pripadnici triju glavnih vera, oni se mrze medjusobno, od rodjenja pa do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobedu, a poraz i sramotu komšije inoverca. Radjaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susedu druge vere, često im ceo vek prodje, a da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti. Ali kad god se povodom nekog krupnog dogadjaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakoni budu suspendovani za nekoliko sati ili za nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen deo, našavši valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje ugladjene ljubaznosti u društvenom životu i slatke reči u govoru. Ivo Andrić, Sabrana dela, tom 3, 86.

Jedina istinski trajna sila bilo je neprestano preplitanje različitih naroda koji žive na istoj teritoriji, na koju polažu pravo. U tome leži osobena historijska vrijednost te zemlje. Njihovi su medjusobni odnosi komplicuirani, iracionalni i izludjujuće neprekidni. Jugoslavenska zajednica, kakva je zamišljena, može postojati samo ako obuhvati te grupe koje se nadmeću, neprijateljski se ponašaju jedna prema drugoj, pa ipak su blisko povezane, a u Andrićevom djelu pojavljuje se upravo strastvenost njihovih statičnih odnosa, koji su, opet, u neprestanoj promjeni i ta strastvenost presijeca hronotopske linije njihovih knjiga. Wachtel Andrew Baruch, Stvaranje nacije, razaranje nacije. Književna i kulturna politika u Jugoslaviji. Sarajevo 2003, 199.

Bosanska književna riječ kršćanskoga je izvora i hristolike inspiracije, a od islamizacije Bosanaca u tu se riječ ulijeva muslimansko duhovno iskustvo sa vlastitim estetskim credom i božanskom inspiracijom. Opismenjavanje Bosanaca u srednjem vijeku od desetoga stoljeća paralelno se ostvaruje glagoljicom, ćirilicom, bosančicom i latinicom, a od 15.og stoljeća i arebicom, sa književnim tekstovima u novoštokavštini, latinštini i na orjentalnim jezicima – arapskom, turskom i perzijskom. U taj multilingvizam i multigrafemizam sa reconquistom i progonom Jevreja od sredine 16.og stoljeća iz Španije, u bosanski multikonfesionalni i jezički sinkretizam ulijeva se meandar jevrejsko sefardske pismenosti i književnosti u hebrejskom pismu i u ladino jeziku judejsko-španjolsko-bosanskoga spoja. Kao što hrvatski medijevalni latinitet po jeziku i po stvarateljima pripada hrvatskoj baštini, odnosno pisana riječ slavenosrpskog jezika u Vojvodini srpskoj književnosti, jednako tako svaki od naprijed navedena četiri književna meandra tvore (ne)jedinstvenu bosansku umjetničku riječ sa njenim (ne)jedinstvenim i zasebnim književnim nasljedjem. U usporedbi sa navedenim latinitetom u hrvatskoj književnosti, odnosno sa srpskom književnom baštinom na srpskoslavenskom jeziku, jednako je pisana riječ u arapskom pismu i u tri orijentalna jezika (u Bosni izmedju 16.og i 20.og stoljeća) legitimna bosanska duhovna svojina i baština.

Bosanska je pismenost i književna riječ od Povelje Kulina bana (1187) do danas bila u trajnoj estetskoj inspiraciji i u idejno-ideologijskoj sprezi sa susjednom srpskom, hrvatskom i crnogorskom književnošću. Sa posljedicom da je bosanska književna riječ u posljednjem tisućljeću trajno prosjajena katoličkom, pravoslavnom, muslimanskom i judejskom duhovnošću. Opstojanje jedinstvene, relativno samosvojne bosanske književnosti, moguće je ustvrditi u takvome duhovnome univerzalizmu, u književnoj (ne)jedinstvenoj i raznolikoj božanskoj inspiraciji.

Bosanska je književnost relativno autohtona jezičkoumjetničko tvorevina u bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku, u novoštokavštini, u kojoj se spajaju, bogate i potiru kršćanski, hrišćanski, judejski i islamski svjetonazori, sa njihovim univerzalnim vrijednostima i ekskluzivnim nacionalnim i nacionalističkim zasebnostima. Relativna originalnost i autohtonost bosanske književne riječi je u tim simbiozama, u njihovoj estetskoj i božansko-inspirativnoj (dis)harmoniji. Tu simbiozu i antinomiju estetičkoga o(d)rodjavanja i potiranja književno osmisliti, u umjetničku riječ udjenuti, znači stvarati bosansku književnost. Sa posljedicom intelektualno zahtjevnog akademskog tumačenja bosanske književnosti. I jednako zahtjevne čitateljske recepciji ove književnosti. Riječ je o gorgonskoj magiji bosanske književnoumjetničke riječi. Riječi koja gorči, ozaruje i radosti saznanjima i spoznajama. Jer literatura jest jedna forma radosti. (J. L. Borges). Suština bosanske i bošnjačke književne riječi je u njenim multikulturalnim duhovnim spojevima i u razlikama na malom bosanskom zemljopisnom prostoru. Iako bosanske književnosti imaju svoj tisućljetni kontinuitet, bosanska je književnost znanstveno etablirana tek u XX-om stoljeću. Kroz njeno znanstveno proučavanje i kroz akademski studij pod imenom “Bosankohercegovačka književnost” tek od sedamdesetih godina kao nastavni predmet na univerzitetima.

Primjena teorije kulture na duhovni i multigrafijski sinkretizam bosanske književnosti

Smisaoni putokaz ovom tekstu intelektualno osnažujem trajno aktualnim porukama Meše Selimovića:
Opterećeni smo mnogim predrasudama jedni prema drugima. Neću ih navoditi, one su isto toliko poznate, koliko su i smiješne, i plod su nepoznavanja. Jer mi se ustvari uopšte ne poznajemo, a pokazujemo i veoma malo volje da se upoznamo, da to postaje fenomen bez objašnjenja. (…) A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini? Pa, ne znam šta bih o tome rekao, osim da je prava autentičnost upravo u višem asimiliranju vrlo raznolikih kultura; uticaja, krvi. Svi smo primali od svakog s kim smo dolazili u doticaj, a tih miješanja kroz istoriju bilo je zaista mnogo, i to primljeno pretapali koliko smo mogli, pretvarajući u svoje, manje-više osobeno. (…) Ako istorija, tradicija i nacionalni duh postanu bastioni, bedemi oko nas, prepreke kojima se izdvajamo, uzvišenja na koja se penjemo da bismo bili dalje i više od drugih, ako su to tek kozmetička sredstva kojima ukrašavamo svoje ne uvijek lijepo nacionalno lice, ako postanu razlozi za nadmenost, za isticanje prava na ma kakvu premoć, dijalog izmedju nacija je presječen u korijenu. Meša Selimović, Iz pisma uredniku Encyclopedia moderna, 1969. Ponovo objavljeno u sarajevskom časopisu Odjek broj 148. pod naslovom Niko nije dovoljan sam sebi.

Smisao ovog teksta podudara se sa prekasnom, zadocnjelom spoznajom mnogih od nas da su nekultura, sa medjusobnim nepoznavanjem, nepovjerenjem i nerespektiranjem različitosti, bitni uzroci nacionalnoga medjunepovjerenja, sa posljedicom rata i raspada Jugoslavije. Kultura je najvredniji produkt i izraz ljudskoga samoosmišljenja. Spojnica ljudi i graditelj individue i društva. Energent interkulturalnoga i nacionalnoga samoosjećanja i ispoljavanja. Čuvarica ljudskoga dostojanstva. Skup materijalno-civilizacijskih, intelektualno-emocionalnih obrazaca i formi ponašanja. Obrazaca koji su čvrsto uvezani u sadržaje i u način našega življenja. Kroz stvaralaštvo, tradiciju, religiju, književnost. Kultura je središte osobnog i nacionalnoga identiteta. Stjecište suprotstavljenih, srodnih, podudarnih i jedinstvenih osobina i obrazaca življenja pojedinca, naroda, društva. U kulturi je stjecište trajne interakcije različitih narodnosnih identiteta. Kultura je eo ipso uvijek bila multikultura. Kultura u doslovnom smislu znači njegovanje vlastitosti, osobne autentičnosti, razlika u najširem smislu riječi, kroz trajnu interakciju svoje i drugačijih kultura. Ne postoji kultura u kojoj ne cirkuliraju, ne konkuriraju najmanje dvije srodne ili različite kulture. Svaku, relativno izvornu kulturu, ljudi grade od sastojbina druge, od njihove drugačije kulture, koja im je strana, tudja ili “sumnjiva.” Sve do momenta njenog prihvatanja vlastitom kulturom. Sa posljedicom da je motorna snaga progresa individue i društva, demokracije i slobode, bila otvorenost pojedinih kultura. Multikulturalnost pojedinca i ljudskih grupa bila je pogonska snaga oljudjenja i samoostvarenja.

Multikulturalnost je nosiva inspiracija, snaga i središnja vrijednost bosanske književnoumjetničke riječi. U ovom je dijelu teksta riječ o estetsko-jezičkom argumentiranju interkulturalnosti i intertekstualnosti bosanskohercegovačke književnosti. O kulturalno-komparativnom konceptu kao putu ka naučno-objektivnom proučavanju književne riječi uopće. I bosanskih književnih tekstova zasebno. O konceptu usmjerenom protiv književne laži. Protiv predrasuda i nepovjerenja prema drugim narodima i njihovoj kulturi, koju kroz medije producira vladajuća nacionalistička politička elita ideološkim čitanjem književnih tekstova. U gotovo svakom umjetničkom književnom tekstu u bosanskim književnostima ogleda se interkulturalnost. Prema Jorge Luis Borgesu, u dobrom djelu ogleda se cijela prethodna književnost. U bosanskohercegovačkoj književnosti ispoljava se istinski Bog svih ljudi, svih nacija, svih vremena. Ne samo “svoj” autarhični jednokonfesionalni Bog. Bosanskohercegovački književni tekstovi ispoljavaju svevremenske i sveprostorne egzistencijalne motive i ideje. U većini bosanskohercegovačkih književnih tekstova je pojedinačna svijest spojena sa cjelinom ljudske svijesti. Sa posljedicom da osobna, grupno-nacionalna svijest, volens – nolens, metamorfozira u interkulturnu svijest. Ova interkulturalna bosanska samosvijest oplemenjuje se samosaznanjem da nijedna kultura nije potpuna, savršena. Da nijedna kultura nije od druge kulture vrednija. Jedna (narodnosna) kultura od druge kulture može biti izvornija, starija, autentičnija, prirodnija, ali ne i vrednija. Isto vrijedi i za trajne izvore svake kulture u religiji, u jeziku, u tradiciji, u kojima su sve kulture i njeni produkti (književnost) – jednakovrijedni. Riječ je o aksiološkom fundamentu estetske vrijednosti bosanskih književnosti u njenoj interkulturalnosti i intertekstualnosti. O nosivoj energiji djela bosanskih književnosti. O saznanju iz bosanske književnosti da svaku kulturu – vlastitu, pojedinačnu, nacionalnu – čine sastojbine drugih, nesvojih, tudjih kultura, koje postaju “svojom” kulturom kroz višegeneracijski proces življenja. Da prema Levi Straussu čovjek svoje postojanje ispoljava onako kako misli, onako kako mu njegov kulturni sistem posreduje da misli i osjeća, da svijet vidi i razumijeva.

Studij bosanske književnosti argumentiram njenim višestoljetnim hrišćansko-kršćanskim, islamskim i judejskim duhovnim kodom – njihovim autohtonim, zasebnim i bosanskim (ne)jedinstvenim izvorima književnih ideja i motiva u sva četiri tijeka bosanske književne tradicije. Sve četiri južnoslavenske književnosti, usljed svog zajedničkog štokavskoga jezičkoga izvora, usljed geografsko-političkoga i religijskoga zajedničkoga prostora, obilježene su od početka pismenosti do danas, istodobno jedinstvenom i različitom, zajedničkom i zasebnom, medjuoplodjujućom i medjunegirajućom stvaralačkom energijom. Poetikom, estetikom, stilskim razdobljima. Prožete su sve četiri južnoslavenske književnosti interkulturalnošću. Ali i ekskluzivnim nacionalizmom. U njima cirkulira više kultura, tradicija, religija, iz kojih svaka južnoslavenska književnost crpi vlastitu inspiraciju, izgradjuje samosvojnu, autohtonu duhovnost i estetičnost. U tim književnostima nastaju i srastaju izvorno narodnosne i univerzalne kulturne vrednote. I nacionalistička ekskluzivnost. Te književnosti ispoljavaju i tzv. etničku rasutos, odnosno nacionalnu raznovrsnost, i trajni socijalno-ekonomski, kulturni i politički rivalitet. Sve to zajedno, kao snažan energent pojedinca i društva, kao movens južnoslavenskih književnosti. Takodje je etnička rasutost energent duhovno-duševne uzajamnosti i ekskluzivnoga nacionalizma u južnoslavenskim književnostima. (Uporedi motto – misli Ive Andrića i Wachtel Andrew Barucha). Frojdom definirana patologija malih razlika bitan je uzrok medjusobne srpsko-hrvatske-bošnjačko-crnogorske (ne)trpeljivosti, (ne)tolerancije, (ne)respektiranja razlika. Kada se ova nacionalna i narcisoidno-egomanska rasutost, sa njenom konkurencijom i rivalstvom, ne poima kao resurs za medjusobno duhovno bogaćenje, ako se zlorabi od karijerizmom, taštinom ili vlastoljubljem obuzetih političara i književnika, kada se od političkoga vrha ovaj resurs kulturoloških i nacionalnih razlika pretvori u polugu vlasti, onda politički establišment, i njime zavedeni književnici, srozavaju dignitet umjetničke riječi. U tom slučaju oni zajedno truju smisao književnog djela u oplemenjenju ljudskoga bića.
Geografsko, društveno-političko, konfesionalno, postkolonijalno historijsko i jezičko (ne)jedinstvo, odnosno duhovni diverzitet i kulturalna raznolikost bosanskohercegovačkog društva, bitna su obilježja bosanskih književnosti. Mada su srpska, hrvatska i crnogorska kultura i književnost takodje prožete okzidentalno-orijentalnim interkulturalnim amalgamom, bosanskohercegovačka književnost je izrazitije, snažnije, dublje i vremenski trajnije u ovom tisućljeću bila otvorenija i propusnija, izloženija četverostrukom katoličkom, pravoslavnom, judejskom i muslimanskom zračenju.

Bosanskohercegovačka usmena i pisana riječ, usljed njena srednjejužnoslavenskoga kulturalnoga prostora i jezičkoga izvora, bila je trajnije otvorena zračenju susjedne srpske i hrvatske književne riječi. U usporedbi sa srpskom i sa hrvatskom kulturom i književnošću, bosanskohercegovačka kultura, njen produkt književnost, bili su od početka pismenosti do danas dublje inspirisani i dubinski prožeti okzidentalno-orijentalnim zračenjem. Bosanstvo, književno, socijalno-etničko i političko, je od svog postanja i samoispoljavanja bilo izloženo progresivnom utjecaju, i povremenom agresivnom djelovanju ne samo kolonijalizma (turskoga i austrougarskoga), već je bilo izloženo regresiji susjedne srpske i hrvatske političke nekulture. U takvom disparatnom, antinomijskom djelovanju kolonijalizma, kroz srbijansko i hrvatsko trajno zračenje, ali i kontaminiranje sinkretičkoga bosanstva, bosanskohercegovačko društvo je stoljećima opstojalo u istinskoj multikulturalnosti. Kroz ispoljavanje ove multikulturalnosti, začeta je i do danas živi bosanska usmena i pisana književna riječ. I njeno bosanskohercegovački autohtono i relativno originalno književno stvaralaštvo. Bosansko književno stvaralaštvo nastajalo je zasebno, samostalno, ali i paralelno sa hrvatskom i sa srpskom književnosti. Sa posljedicom da je bosanskohercegovačka književnost autohtona, samosvojna, zasebna. I istodobno (ne)odvojiva sastavnica srpske, hrvatske i crnogorske književnosti. U usporedbi sa srpskom, hrvatskom i crnogorskom književnosti, bosanskohercegovačka književnost je zasigurno bogatija interkulturalnošću, odnosno u sklopu južnoslavenskih književnosti je bosanska književnost prepoznatljiva po njenoj multikulturalnosti.

Bosanska je književnost tisućljetni argument duhovnoga, jezičkoga, grafijskoga sinkretizma. Argument protiv kulturalno retrogradne mononacionalne recepcije južnoslavenskih književnosti. Duhovna “maternica” bosanskohercegovačke književnosti je njeno katoličko i pravoslavno kršćanstvo, islam i sefardsko-aškinasko judejstvo. Usljed toga je intertekstualno čitanje i akademsko proučavanje bosanske književnosti, u njenoj četverodijelnoj (ne)jedinstvenosti, trajna i urgentna estetska činjenica. Usljed uočljive postratne aktualne (zlo)upotrebe književnosti kao ideologema – poluge vlasti u postjugoslavenskim državama. U kojima brojni književnici, pod medijskim utjecajem, ili usljed njihove materijalne zavisnosti od srpske, hrvatske, bošnjačke i crnogorske nacionalističke političke elite, pod velom demokratije, urušavaju gradjansku svijest i njene nadnacionalno-općeljudske vrijednosti.

Ovaj je tekst takodje motiviran tendencijom kvazi znanstvenoga univerzitetsko-katedarskog srpskoga i hrvatskoga negiranja opstojnosti bosanske književnosti. Oponent prisvajanju i svojatanju bosanskohercegovačke književnosti. Od Hasanaginice preko Ive Andrića, Maka Dizdara, Meše Selimovića, Skendera Kulenovića … Oponent osporavanju samosvojnosti i autohtonosti bosanskohercegovačke književnosti u sklopu južnoslavenskih, zapadnoevropskih i orijentalno-islamskih književnosti. Vrijednosna ravnopravnost etničkih kultura je pretpostavka i uvjet medjunacionalnoga respekta, pravednosti i istinitosti o kulturama i književnostima.

Vrijednosna ravnopravnost tekstova južnoslavenskih književnosti je conditio sine qua non objektivnom tumačenju književnog teksta, put istini i medjusobnom respektu kulturne prošlosti i sadašnjosti južnoslavenskoga čovjeka. Ovaj spoznajni i estetski fundament naročito je bitan i neizostavno primjenjiv u pročavanju južnoslavenskih kultura i književnosti usljed navedene etničke rasutosti. Sa posljedicom neizbježiva medjunacionalnoga socijalno-političkoga i kulturnoga rivalstva – potencijalno trajnoga i stvarnoga izvora književnoga univerzalizma i eksluzivnoga nacionalizma. Izmedju četiri južnoslavenske književnosti, bosansku književnost odlikuje njena dublja i istinska medjukonfesionalna, medjuetnička tolerancija. Stvarni respekt duhovne različitosti. Respekt koji vodi medjuljudskoj i medjunacionalnoj ravnopravnosti – pretpostavci, uvjetu za pravednost, putu ka ostvarivanju ljudskoga dostojanstva.

U brojnim bosanskim književnim tekstovima nije riječ samo o prigodnoj ili prećutnoj toleranciji drugoga, od sebe duhovno i kulturom drugačijega, već o stvarnom razumijevanju drugoga iz njegova intimno kulturno-duhovnoga bića. Pod pretpostavkom da takvo razumijevanje ne rezultira Orwelowom ironijom da su sve životinje ravnopravne, ali da ima i ravnopravnijih od drugih! Riječ je o vrhunskoj duhovnoj metamorfozi bosanskoga identiteta (tzv. “bosanskoga duha”) koji je kroz generacije njegovan i osposobljen za svoje samopoistovjećenje sa drugačijom od vlastite duhovnosti. Sa konačnicom vrijednosnoga jednačenja različitih kultura, religija, tradicija u bosanskom identitetu. Bosanski je čovjek i kroz svoju književnost osposobljen za spoznavanjem i samoizgradjivanjem sebe u vrijednostima drugoga, od sebe drugačijega. Sa izgradjenim uvjerenjem da učeći o drugom, saznajemo i bogatimo sebe. Čovjek svoje postojanje dokazuje time što misli i time što živi svoju kulturu. Ono što mene u tudjim očima ispoljava, jednako zavisi i od mene i od mog sugovornika. Da su narodi bosanski samo sevdalinku i baladu iznjedrili, njima sebe i susjedne narode stoljećima oljudjivali, oduševili jednog Goethea, Puškina ili Merimea, zavredjuju biti u sehari svjetske i južnoslavenske književne i muzičke kulture. Zavredjuju da bosanska književnoumjetnička riječ bude dostupna u akademskom studiju na južnoslavističkim odsjecima, katedrama fakulteta južnoslavističkih studija. Da bude proučavana i na institutima za štokavski standardni jezik.

Čitajte više