Korona i ružičasti slon

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Bundestag je glasao za produženje pandemijskog vanrednog stanja u Njemačkoj za tri mjeseca - do septembra.
Korona i ružičasti slon_60c6c15d74ca1.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Njemačko ministarstvo zdravlja je 30. aprila 2021. objavilo sljedeći opis situacije u bolnicama u 2020. godini, kojem masovni mediji uglavnom nisu poklonili pažnju.

Analiza podataka o radu svih njemačkih bolnica pokazuje (…) da je stacionarno bolničko staranje u prvoj pandemijskoj godini 2020. bilo obezbijeđeno u čitavoj zemlji. Nakon opadanja broja bolničkih slučajeva na proljeće za 30 odsto, tokom godine je u oblasti opšte bolničke njege zbrinuto 13 odsto slučajeva manje nego u godini prije toga, a u oblasti psihijatrije 11 odsto slučajeva manje. U prosjeku za čitavu godinu, četiri odsto svih kreveta na odjeljenjima za intenzivnu njegu su bili zauzeli korona-pacijenti (…) Članovi našeg savjetodavnog odbora su naglasili da pandemija ni u jednom trenutku nije dovela stacionarnu njegu do njenih granica.”

Sve izgleda kao „redovna situacija”. Navode iz pomenute publikacije Ministarstva zdravlja potvrđuje i studija Inicijative za kvalitetnu medicinu, organizacije njemačkih i švajcarskih klinika. Ta studija je pokazala da je u prvom polugodištu 2020. godine bilo manje infekcija disajnih puteva – zajedno sa koronom – nego u istom periodu 2019.

Ukupan broj pneumonija (zajedno sa koronom) se u 2020. u odnosu na 2019 povećao za 12.168 slučajeva što je u okviru normalnih godišnjih varijacija.

Ukupan broj bolnički tretiranih oboljenja disajnih puteva, zajedno sa koronom je u 2020. godini iznosio 464.123, što je za 83.689 slučajeva manje nego u 2019 kada ih je, i bez korone bilo – 665.274.

„Incidencija” umjesto „straže”

Šta tu govori o „najvećoj krizi poslije Drugog svjetskog rata” (Angela Merkel), ili „epidemijskoj situaciji od nacionalnog značaja”? – pitanje je na koje više nema racionalnog odgovora.

Teza koje su se dosjetili neki političari, naime, da katastrofe nema zato što su djelovale preduzete mjere, neodrživa je bez jasnog dokaza.

Evo zašto tog dokaza – nema:

U Njemačkoj se još 1986 počelo sa vršenjem monitoringa infektivnih bolesti – nazvanog sentinel (engl. „stražar”). Od 2008. taj monitoring je u nadležnosti vladinog Instituta Robert Koh koji ga je stalno usavršavao. Snimanje stanja se obavlja na temelju redovnih nedjeljnih informacija iz ljekarskih ordinacija, klinika, škola, domova za njegu, obdaništa, firmi itd. Taj sistem uvijek pokriva određenu regiju i služi kao temelj ranog upozoravanja na eventualne opasnosti.

Rezultati se objavljuju takođe na nedjeljnoj bazi i na osnovu njih se vidi da 2020. godina ni u kom pogledu nije bila kritična.

Ipak, javnosti je tokom čitavog „pandemijskog dešavanja” uvođenje „mjera” obrazlagano nekim sasvim drukčijim podacima. To su prije svega „broj novih slučajeva” dobijen masovnim testiranjem; „koeficijent reprodukcije virusa” (tzv. „R-vrijednost” ili odgovor na pitanje: koliko ljudi može da zarazi jedna inficirana osoba – od nje kao najvažnijeg kriterijuma se u međuvremenu odustalo) i naposljetku „incidencija” – broj novih slučajeva na 100.000 stanovnika tokom sedam dana.

„Incidencija” je trenutno vrijednost oko koje se vrti sve i o kojoj mediji svakodnevno izvještavaju. Kada je bila veća od 100, bio je to razlog za uvođenje policijskog časa. U novinama se stalno objavljuju i karte Njemačke na kojima se vidi kolika je „incidencija” u pojedinim regijama.

Na „radaru” ništa novo

Vlada je, na primjer, uvela policijski čas u oblastima u kojima je „incidencija” veća od 100 slučajeva na 100.000 stanovnika. (Da podsjetimo: za Institut Robert Koh „slučaj kovida-19” je svako ko ima pozitivan rezultat PCR-testa i to „nezavisno od postojanja ili stepena kliničkih simptoma”.

Zašto je fokus na stalnim testiranjima i „incidenciji”, a ne na sentinel-monitoringu koji dobro funkcioniše već decenijama?

Vrlo interesantno objašnjenje za to daje – sam Institut Robert Koh. On, naime, navodi da je „red veličine kada je riječ o broju slučajeva kovida-19” u 2020. bio ispod „sindromskog radara”. I ne samo to: sentinel-monitoring je za ovaj Institut dobar samo kada kovid-19 „može da se primijeti na nivou stanovništva”.

Što jedino može da znači: da to do sada nije bio slučaj.

Čitav sistem masovnog testiranja i računanja „incidencije” zato liči na neku vrstu uveličavajućeg stakla fokusiranog tako da se „smrtonosan virus” uopšte učini vidljivim.

Da je to pogrešan način da se kontroliše pandemija, poruka je i televizijskog priloga javnog servisa ZDF od 3. juna 2021. U prvom kritičkom izveštaju te vrste na ovoj televiziji profesor Rajner Šnel sa Univerziteta Duizbug-Esen govori o „katastrofi u baratanju podacima”. Istog dana, Šnel je, zajedno sa kolegom Menom Smidom, šefom Instituta za primijenjena socijalna istraživanja Ifas, dao intervju i za portal za istraživanje tržišta „Marktforšung”.

Vlada se ne šali

Meno Smid tu konstatuje: „Trenutno ne postoji studija koja slika sveukupnu situaciju sa infekcijom, i koja može da pruži odgovor na pitanje: koliko je virus rasprostranjen među stanovništvom?”

Konstatacija od 3. juna 2021!

Profesor Šnel za ZDF, ne pominjući direktno sentinel-sistem, ukazuje da je, umjesto svakodnevnog bombardovanja brojkama o stvarima koje nisu jasno definisane, potrebno definisati određene grupe za posmatranje te pratiti razvoj infekcija među njihovim pripadnicima.

Na pitanje novinara Institutu Robert Koh: zašto to nije učinjeno? – Institut je odgovorio da za to „nije bilo vremena” ni „infrastrukture”. Što znači da Institut ne negira da bi to bila ispravna metoda i tako jednostavno ne postoji osnov za tvrdnju da je situacija sa oboljenjima respiratornih ograna u 2020. bila u normalnim okvirima zato što je uveden lokdaun.

Inače, ta tvrdnja sugeriše da vlast sprovodi mere na osnovu nagađanja. Zato je valja oprezno izricati. Ona je suviše bliska starom paraboličnom vicu o čovjeku koji tapše. Zašto tapšeš? – Da bih otjerao ružičaste slonove! – Ali nema ružičastih slonova! – Pa naravno: nema ih zato što tapšem!

Vlade mogu biti svakakve, ali nikada nisu šaljive. Pogotovo kada su „u igri” procesi kao što su razgradnja društvenog života i dovođenje preduzeća na rub propasti, veliko povećanje psihičkih problema među mladima, nošenje maski ili najmasovnije vakcinisanje u istoriji. Ili, ili, ili… nabrajanje teških posljedica lokdauna bi moglo da se nastavi unedogled.

„Siva zona”

Najbizarniji momenat u svemu i dalje predstavlja to što se „žrtvama korone” smatraju i umrli „od korone” i umrli „sa koronom”. Da stvar bude još nebuloznija, kao „žrtve korone” se računaju i ljudi koji su umrli i 10 nedjelja posle infekcije.

Na to je u pomenutom izveštaju ZDF ironično ukazao šef Instituta za istraživanje zdravlja Bertram Hojsler. „Ako se”, kako je rekao, „broj infekcija približava nuli, uskoro ćemo – ako nešto ne promijenimo – imati sve više smrtnih slučajeva poslije infekcije koronom, ali ne zbog infekcije koronom”.

Institut Robert Koh priznaje da se tumačenja u vezi sa takvim formulacijama nalaze u „sivoj zoni”. Neobično je da to vladi, po svemu sudeći, ne smeta dok odlučuje o „mjerama”.

Čitajte više