Kako živi LGBTI narod u Bosni i Hercegovini

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Najveći društveni problem koji proizlazi iz istraživanja položaja LGBTI ljudi u obrazovanju potpuna je nesenzibiliranost nastavničkog kadra za teme koje se tiču ove populacije.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Posljednjih su godina, pogotovo nakon uspjeha povorke ponosa u Sarajevu 2019. godine, prava i status LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini postali nešto prepoznatljiviji i društveno prihvatljiviji. No, kako pokazuje nedavno objavljeno prvo sustavno istraživanje o životu te zajednice u BiH dug je put do jednakosti i života bez diskriminacije. Studiju koja se bavi statusom LGBTI populacije u područjima obrazovanja, rada i stanovanja analizira Mario Kikaš.

Bosna i Hercegovina je nedavno dobila prvo sustavno istraživanje koje oslikava socio-ekonomske (ne)prilike u kojima živi njena LGBTI zajednica. U izdanju Sarajevskog otvorenog centra i autorstvu istraživačice Lejle Gačanice, publikacija Socio-ekonomski položaj lezbijki, gej, biseksualnih, transrodnih i interseksualnih osoba u Bosni i Hercegovini donosi rezultate i analizu istraživanja statusa LGBTI populacije u područjima obrazovanja, rada i stanovanja. Riječ je svakako o bitnom iskoraku u empirijskoj analizi života LGBTI populacije koja je do sada prednost davala normativno-pravnim okvirima i detektiranju diskriminacijskih praksi kroz terminologiju ljudskih prava i žanr policy dokumenata ili pak analizu sudske prakse.

Ovaj put se susrećemo s tekstom koji upotpunjuje sliku o životu i iskustvu LGBTI populacije kao i preprekama s kojima se suočavamo na radnom mjestu, obrazovanju, prilikom pronalaska stana, ali i na šalteru u banci. Važnost ovog istraživanja proizlazi i iz činjenice da su iskustva LGBTI populacije sagledavana u komparaciji sa iskustvima opće populacije u ovim specifičnim područjima. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1.300 ispitanika od kojih je 300 LGBTI ljudi, a 1.000 predstavlja opću populaciju. Osim činjenice da je ovim LGBTI populacija dobila i određenu statističku vidljivost koja je dosadašnjim istraživanjima bila, u najmanju ruku, manjkava, omogućeno nam je da iskustvo i život LGBTI populacije gledamo u širem društvenom kontekstu Bosne i Hercegovine stavljajući u fokus upravo socijalne i ekonomske aspekte tog života koji su dosad bili, ako ne zanemareni, onda svakako nedovoljno istraženi.

Istraživanje je provedeno upravo godinu dana nakon najvažnijeg događaja u dosadašnjoj povijesti LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini i organiziranja Bh. povorke ponosa koja se održala u rujnu 2019. u Sarajevu. Taj događaj prvog masovnog javnog okupljanja LGBTI populacije sigurno je doprinio i otvorenosti LGBTI ispitanika_ca prilikom pristupanja istraživanju, ali i senzibilizaciji opće populacije za temu LGBTI prava i njihovu zaštitu. Važan nalaz ovog istraživanja jest i taj da je većina stanovništva Bosne i Hercegovine ipak otvorena prema daljnjem poboljšanju prava LGBTI ljudi što se vidi po podacima o otvorenosti i pozitivnom stavu prema LGBTI osobama na radnom mjestu, u obrazovanju (kao učitelji_ce i nastavnici_ce u obrazovnom sustavu) koje uvijek prelaze polovicu ispitanih, odnosno predstavlja većinu opće populacije. Dobno-spolna skupina koja je i dalje pokazuje visoku stopu negativnog stava i nerazumijevanja su muškarci srednje i starije životne dobi, odnosno boomeri. Naravno, ovaj pokušaj iščitavanja pozitivnih rezultata istraživanja ne umanjuje opću sliku koja pokazuje visoku razinu diskriminacije te pravnu i socijalnu nesigurnost LGBTI osoba u svim područjima kojima se istraživanje bavi.

Obrazovanje pojma nema

Najveći društveni problem koji proizlazi iz istraživanja položaja LGBTI ljudi u obrazovanju potpuna je nesenzibiliranost nastavničkog kadra za teme koje se tiču ove populacije. Srednje škole su obično mjesta na kojima se po prvi put susrećemo sa institucionalnom diskriminacijom najčešće u vidu nedostatka empatije, proklamiranja stereotipa ili čak izrazito retrogradnih i konzervativnih pogleda na neheteronormativnu seksualnost i rodne identitete. Za mlade osobe u jeku njihovog spolnog sazrijevanja i suočavanja s vlastitom seksualnošću, stav nastavnika koji seksualnost LGBTI osoba smatraju bolešću (čemu sam i sam svjedočio na nastavi sociologije u svojoj srednjoj školi) predstavlja šok, izdaju od strane autoriteta i svojevrsnog uzora te vraćanje u još dublji ormar što može imati dugotrajne posljedice na psihosocijalni život mladih LGBTI ljudi.

Uz needucirani i diskriminatorno nastrojeni nastavnički kadar, dodatni problem predstavlja i neadekvatan i zastario kurikulum i udžbenički materijal. Srećom, nove tehnologije i dostupnost popularne kulture dijelom nadomještaju kaskanje obrazovnog sustava kojemu je nasušno potreban zaseban predmet Seksualnog odgoja koji će držati za to educirani kadrovi. Onima kojima financijske mogućnosti i materijalni status obitelji dopušta, upravo u fakultetskom obrazovanju i odlasku u urbane sredine vide oslobađajući moment i prostor za autanje. Međutim i u visokom kao i u srednjem obrazovanju, ne postoje adekvatni, a opet jednostavni i efektivni mehanizmi zaštite LGBTI mladih osoba od diskriminacije kojoj su potencijalno izloženi. To pokazuju i podaci o jakoj niskoj stopi prijavljivanja i procesuiranja takvih praksi u samom obrazovnom sustavu.

LGBTI radnici_ce su prekarne i nepovjerljive prema sindikatima

Nepovjerenje stečeno u obrazovnom sustavu se nastavlja i u daljnjem životu, odnosno prilikom prelaska na tržište rada. No prije nego pređemo na konkretne primjere manjkave institucionalne zaštite LGBTI ljudi na radnom mjestu i visoke stope diskriminacije po osnovi seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, zanimljivo je sagledati radnu strukturu LGBTI populacije koja u mnogočemu odudara od one opće. Iz podataka koje iznosi istraživanje, vidno je da je LGBTI populacija zaposlena više u neformalnom sektoru i na prekarnim poslovima. Primjerice, postotak freelancera_ki je 13% u odnosu na 1% opće populacije. Čak 14% ispitanika_ca je zaposleno u civilnom sektoru u odnosu na 0.3% opće populacije, dok s druge strane svega 14% radi u javnom sektoru u usporedbi s 35% ispitanih iz uzorka opće populacije. Postotak zaposlenih u privatnom sektoru je pak ujednačen.

Dominacija ugovora na određeno od preko 80% zapravo vjerno oslikava opće tendencije na tržištu rada posljednjih godina, ali održava i ovu ranije spomenutu radnu strukturu prema kojoj su ugovori na neodređeno pravilo tek u javnom sektoru koji je slabo zastupljen među LGBTI zaposlenim osobama. U konačnici, to stvara sliku jedne opće radne i socijalne nesigurnosti kojoj je LGBTI populacija izložena, a pogotovo uzimajući obzir da je tek 4% LGBTI populacije sindikalno organizirano. Ove podatke prati i relativno nisko povjerenje u sindikate kao institucije zaštite na radnom mjestu (svega 10%), iako vrijednosti ispatnika_ca pokazuju da u velikoj većini zagovaraju poboljšanje prava radnika_ca kroz zakonsku regulativu i institucionalne mehanizme. Međutim, loša slika sindikalnog pokreta u Bosni i Hercegovini održava se i na generalan negativan i nepovjerljiv stav prema samim sindikatima. Jedini pozitivan primjer, u tom kontekstu je, Sindikat trgovine i usluga Bosne i Hercegovine koji je jedini sindikat koji je javno podržavao održavanje Bh. povorke ponosa 2019. godine i koji je samim tim pokazao spremnost za otvaranje tema zaštite od diskriminacije LGBTI ljudi kroz svoje sindikalno djelovanje.

To je bitan podatak uzimajući u obzir da su LGBTI radnici u uslužnom i trgovačkom sektoru vidno izloženiji diskriminaciji i seksualnom uznemiravanju (što od poslodavaca, što od mušterija) nego u ostalim zanimanjima. Pritom je postotak seksualnog uznemiravanja kojem su izložene LGBTI osobe na radnom mjestu daleko veći od opće populacije (32% na prema 8%) što je alarmantan podatak koji samo pojačava opću sliku o izloženosti diskriminaciji LGBTI populacije, ali i o visokoj razini pravne nesigurnosti koja se onda manifestira kroz neprijavljivanje seksualnog uznemiravanja zbog straha od gubitka posla ili pak nasilnog autanja.

Moja kućica, moja slobodica

Literatura u queer studijima i queer historiografiji već je odavno detektirala izlazak na tržište rada, geografsku i socijalnu mobilnost i odvajanje od predmodernih institucija kućanske ekonomije kao nužan preduvjet daljnje emancipacije, primarno gej muškaraca, a onda kasnije i lezbijski i transordnih osoba. U tom kontekstu je financijska neovisnost i samostalan život nužna situacija koja omogućuje LGBTI populaciji relativno slobodan život. Međutim, podaci za Bosnu i Hercegovinu govore da je čak 74% LGBTI populacije koja ne živi u iznajmljenom stanju primorana i dalje živjeti u roditeljskom kućanstvu, a tek 7% je bilo u mogućnosti kupiti svoju nekretninu što je ogromna disproporcija u usporedbi sa općom populacijom gdje taj postotak ide do 40%. Razlozi za ovakve brojke stoje u već spomenutoj dominaciji prekarnog rada među LGBTI populacijom, ali i visokom stupnju kreditne nesposobnosti (čak 55%, od čega je 28% zaposlenih) te nepostojanju zakonske regulative koja uređuje zajednički obiteljski život LGBTI populacije pa onda i njen imovinsko-ekonomski aspekt.

Manje nedostatke istraživanje primjećujem u nezahvaćanju sektora zdravstva i socijalne skrbi, ali zbog kompleksnosti tog područja kao i osjetljivosti specifičnog iskustva, pogotovo transrodnih i interseksualnih osoba, logično je da se tim područjem bavi neko zasebno istraživanje. Također, kako i sama autorica priznaje, nedostatak u procesu istraživanja je bio i taj što nisu održane fokus grupe sa LGBTI populacijom iz ruralnih krajeva zbog mjera donesenih u vrijeme pandemije. Riječ je o dodatno diskriminiranoj grupi unutar LGBTI populacije koja upravo zbog svoje pozicije na geografskoj i socijalnoj periferiji često nije zahvaćena postojećim istraživanjima, iako je u queer studijima zadnjih godina primjetan interes upravo za ovu populaciju i njena iskustva koja narušavaju ustaljenu matricu da LGBTI život postoji isključivo u većim urbanim sredinama.

Generalni zaključak i ovog, ali i nekih ranijih istraživanje jeste da Bosna i Hercegovina, unatoč mnogim manjkavostima, posjeduje pravni i institucionalni okvir koji štiti LGBTI populaciju od diskriminacije na svim razinama. Međutim, nepovjerenje i strah LGBTI populacije, kao i zatvorenost institucija i needuciranost kadrova, uvelike onemogućava implementaciju tih pozitivnih pravnih normi u samu praksu. Unatoč u mnogome lošoj i sivoj slici socioekonomskog stanja LGBTI populacije, promjene u općoj socijalnoj dinamici (otvorenost mlađe populacije), kao i u aktivizmu (Bh. povorka ponosa) te političkom zagovaranju (Interresorna radna grupa Vlade Federacije BiH za regulaciju istospolnog partnerstva) upućuju na to da se stvari polagano mijenjaju na bolje i da je pred LGBTI populacijom jedan period u kojem će izlazak iz ormara biti pravilo, a ne iznimka.

Čitajte više