“Eutifronova dilema” islama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Eutifronova dilema također je podijelila i rani islam: mu’tezilije i filozofi su zagovarali intelektualizam, dok su hanbelije i eš’arije branili voluntarizam.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Da li božanski zakon određuje pravdu ili pravda određuje božanski zakon?… Ako božansko pravo prethodi pravdi, onda pravedno društvo više nije pitanje prava na govor i okupljanje, ili prava na istraživanje pravnih sredstava, već prosto pitanje provedbe božanskog prava.

Dok sam pisao ovu knjigu, bio sam blagoslovljen radošću podizanja dvojice  krasnih sinova, petogodišnjeg Leventa i trogodišnjeg Efea. Iako sam im pružao svu svoju ljubav, morao sam ih također ponekad podučavati upozorenjima. Kada bi jedan uzeo igračku svog brata, naprimjer, morao sam mu kazati: „Ne, nemoj to raditi.“ Ili, kad bi drugi vrištao za stolom za večeru, što bi sve iznerviralo, ponovno sam mu morao kazati: „Ne, nemoj ovo raditi.“

U jednom takvom trenutku roditeljskog odgajanja, mlađi sin se okrenuo prema meni sa nekom ljupkom frustracijom i upitao me magično pitanje: „Zašto?“

Kao odgovor imao sam dvije opcije. Mogao sam ili objasniti zašto je bilo pogrešno da zgrabi bratovu igračku ili da prekida porodičnu večeru. Mogao sam objasniti da bi čineći ovo uznemirio ljude koji ga vole, i stoga bi njegov čin bio sam po sebi pogrešan. Ili sam mogao izdati jednostavniju naredbu: „Nemoj to raditi, jer ja tako kažem!“ U ovom slučaju, ono što je taj akt činilo pogrešnim ne bi bilo nešto što mu je svojstveno, već moja autoritativna zapovijed o njemu.

Da bismo stavili stvari u teoretski okvir, nazovimo ovaj drugi pristup – „zato što ja tako kažem“ pristup – teorijom roditeljske zapovjedi. Za djecu to podrazumijeva da roditelji uspostavljaju šta je dobro i loše, te bi stoga dobra djeca uvijek trebala poštovati zapovjedi roditelja. Nasuprot tome, nazovimo prvi pristup – gdje objasnite svom djetetu zašto je pogrešno monopolizirati igračke ili prekidati večeru – teorijom etičkog objektivizma. Za djecu, to podrazumijeva da postoje objektivne ispravnosti i greške u svijetu, o kojima ih njihovi upućeniji roditelji obrazuju, ali koje djeca i sama mogu dokučiti.

Vjerovatno su svi roditelji koji čitaju ove retke upoznati s oba pristupa i možda ih oba koriste ovisno o okolnostima. Jer, sigurno će biti trenutaka u kojima će vam trebati brzi „jer ja tako kažem“ pristup, naprimjer kako biste zaštitili svoje dijete od neposredne opasnosti.
Međutim, dijete odgajano uglavnom teorijom roditeljske zapovijedi umjesto teorijom etičkog objektivizma može na kraju postati nezrela osoba – kao što studije već pokazuju. Ovo je zato što teorija roditeljske zapovijedi neće pomoći djetetu da razvije unutarnju svijest zasnovanu na etičkim vrijednostima kao što su poštovanje, pravednost ili poštenje. Ona ga samo može naučiti jednom skupu pravila, koja nikada neće biti dovoljna za sve kompleksne situacije s kojima će se dijete suočiti u sve širem životnom iskustvu.

To čak može dijete učiniti pomalo bukvalističkim licemjerom. Može oteti čokoladni kolač svoga brata, naprimjer, a kada ga prekorite zbog toga, može odgovoriti: „Pa rekao si mi ‘Nemoj uzimati njegove igračke.’ Nisi ništa rekao o čokoladnim kolačima!“

Božanska naredba i ljudski razum

Ova knjiga, naravno, nije o pedagogiji. Također, nijedan primjer nije savršen kada je riječ o poređenju Boga sa Njegovim stvorenjima. Pa ipak, gornji primjer može pomoći da se stekne osjećaj teološke zagonetke koju ćemo sada ispitati. Trebali biste samo zamijeniti roditelje s Bogom, a djecu sa ljudskim bićima. Trebali biste, također, zamijeniti teoriju roditeljske zapovjedi sa teorijom božanske zapovjedi.

Zagonetka je ova: Kada nam Bog kaže „učini ovo“ ili „nemoj činiti to“, da li nas on podučava o objektivnim vrijednostima u svijetu koje bismo mogli i sami razumjeti? Ili, da li nam On samo daje puke zapovjedi čije same vrijednosti ne proizilaze iz ničeg drugog osim vlastitog Božijeg autoriteta?

Ovo je jedno pitanje koje je dugo vremena prethodilo islamu. Koliko nam je poznato, prvi ga je postavio Sokrat u svom poznatom dijalogu sa jednim čovjekom po imenu Eutifron. Dakle, dvojica Atenjana dok su obojica čekali svoja saslušanja u gradskoj sudnici, raspravljali su šta znači „pobožnost.“ „Pobožnost je“, tvrdio je Eutifron, „ono što je zadovoljavajuće za bogove.“ Odgovarajući mu Sokrat ga je upitao: „Da li pobožnog vole bogovi zato što je pobožan? Ili je pobožan zato što je voljen?“

Drugim riječima, je li pobožnost subjektivno definirana voljom bogova? Ili će, prije, volja bogova biti definirana objektivno onim što pobožnost jeste? To pitanje je postalo poznato u filozofiji kao „Eutifronova dilema.“

Sokrat je živio u politeističkoj kulturi „bogova“, ali se ova dilema pokazala relevantnom i za monoteiste. U kršćanstvu, skolastički teolozi poput Williama Okamskog (u. 1347.) – čija je „britva“ postala poznata kao princip logike – stao je na stranu teorije božanske zapovjedi. Jedan teolog, njegov istomišljenik, Pierre d’Ailly (u. 1420.) također je vjerovao da Bog „ne zapovijeda dobra djela zato što su ona dobra, ili zabranjuje zla zato što su ona zla.“ Upravo suprotno, tvrdio je on: „Ona su dobra zato što su naređena, a zla zato što su zabranjena.“ Ovo je gledište postalo poznato kao voluntarizam, zbog njegovog naglaska na Božijoj volji ili voluntasu.

Drugi kršćanski učenjaci se nisu složili. Možda je najvažniji bio Sv. Toma Akvinski, koji je prihvatio da iza Božijih naredbi postoje objektivne moralne vrijednosti, „na koje su svi ljudi prisiljeni dati svoj pristanak.“ Ovo gledište, nasuprot voluntarizmu, postalo je poznato kao intelektualizam, podrazumijevajući da su Božije zapovijedi shvatljive.

Intelektualizam je vodio konceptu „prirodnog zakona“ koji pretpostavlja da postoje inherentne etičke kvalitete, i također „prava“ u prirodi koja su spoznatljiva ljudskim razumom. Koncept je postao prilično popularan tokom prosvjetiteljstva, utječući na mislioce poput njemačkog filozofa Gottfrieda W. Leibniza. „Općenita je suglasnost da je sve što Bog želi dobro i pravedno,“ zapisao je on, dodavši:
Ali ostaje pitanje da li je dobro i pravedno samo zato što Bog to želi ili to Bog želi zato što je dobro i pravedno. Drugim riječima, da li su pravda i dobrota proizvoljni, odnosno da li pripadaju nužnim i vječnim istinama o prirodi stvari.

Sam Leibniz je bio na strani „nužnih i vječnih istina o prirodi stvari.“ Kao i većina ostalih prosvjetiteljskih mislilaca, uključujući Johna Lockea, oca klasičnog liberalizma, koji je napisao: „Sam Bog ne može izabrati ono što nije dobro.“ Francuski mislilac Montesquieu (u. 1755.), koji je imao veliki utjecaj na liberalnu političku teoriju pa čak i na Ustav Sjedinjenih Država, isti naglasak daje u svojoj znamenitoj knjizi Duh zakona. Zakoni proizilaze iz „prirode stvari“, tvrdio je on, i apsurdno je misliti „da nema ničega pravednog ili nepravednog osim onog što je naređeno ili zabranjeno pozitivnim zakonima.“

Raskorak oko husna i kubha

Eutifronova dilema također je podijelila i rani islam: mu’tezilije i filozofi su zagovarali intelektualizam, dok su hanbelije i eš’arije branili voluntarizam.

Ovo je očigledno uvidom u duge debate koje su mu’tezilije i eš’arije imale oko pitanja kao što su husn i kubh, odnosno „dobra“ i „zla“. Mu’tezilijski učenjaci su insistirali da djela kao što su „zahvaljivanje dobročinitelju“ (šukru-l-mun’im) ili „traženje poštenja (insaf) bila „dobra sama po sebi,“ a to je bilo razumljivo svim ljudskim bićima putem razuma. Slično tome, djela kao što su laganje, krađa ili ubistvo su bila „sama po sebi loša“ i to je također bilo spoznatljivo putem razuma. Primjer ovoga slučaja je bio slijedeći:

Onaj ko zatekne bolesnog slijepca na rubu smrti u nekoj pustoj pustinji znat će posredstvom samog razuma da je obavezan pomoći, čak i kada očekuje da će ga ta njegova pomoć samo opteretiti i da mu ni na koji način neće biti od koristi.

Vrijedno je spomenuti da je ovo „rezonovanje“ mu’tezilija uključivalo ono što bismo mi danas nazvali „moralna intuicija.“ Stoga ga jedan od modernih učenjaka koji su proučavali mu’tezilijsku etiku, George F. Hourani, povezuje sa „britanskim intuicionalizmom“ u čije zagovornike spadaju G. E. Moore, W. D. Ross i poznati C. S. Lewis. Potonji, iako je bio vjerni branitelj kršćanstva, vjerovao je da moralnost nije isključivo vezana samo za njegovu vjeru. Otuda se on nije slagao sa drugim kršćanima koji su vjerovali „da se svijet mora vratiti kršćanskoj etici s ciljem očuvanja civilizacije.“ To nije potrebno, C. S. Lewis je objašnjavao, jer je „prirodni moralni zakon“ unvierzalan.

Budući da postoji takav jedan prirodni zakon kodeks, mu’tezilije su slično tvrdile, vrijednosti su postojale „prije postojanja objave“ (min kable vurudi-š-šer’i) Čak i bez religije, dakle, postojala bi moralnost. Samo su vjerski rituali, poput posta, molitve ili prehrabrenih zahtjeva, tvrdile su mu’tezilije, su bili spoznatljivi jedino putem objave.

U tom pogledu, religija nije tvrdila da redefinira cijeli svijet, već je radije djelovala u svijetu objektivnih činjenica i istina. Šerijat, tvrdio je jedan od najoštroumnijih mu’tezilijskih učenjaka, Abdul Džebbar (u. 1025.) „ne mijenja činjenice,“ budući da „volja ili namjera … nemaju nikakvog utjecaja na istinu stvari.“ Šerijat samo „ukazuje“ na ono što je objektivno ispravno i pogrešno. Po riječima Abdul Džebbara:
Zabrana od Uzvišenog [Boga] je jedno pokazivanje da je nešto zlo, kao što pokazatelj pokazuje stvar onakvu kakva jeste … a ne da ona pokazivanjem ili indikacijom postaje ono što jeste.

U oštroj suprotnosti prema ovom etičkom objektivizmu, stajala je teorija božanske zapovjedi eš’arija. Za njih, sva dobra djela kao što su „zahvaljivanje dobročinitelju“ ili „traženje poštenja“ nisu bila dobra sama po sebi. Niti su loša djela kao što su krađa ili ubistvo bila loša sama po sebi.  Ona su kao takva kategorizirana  samo zato što Bog tako kaže – a ne „intuitivnom prosudbom uma.“ El-Kija, eš’arija iz dvanaestog stoljeća, je vrlo jasno iznio ovaj stav:
Odbijamo reći da je bivanje dobrim ili lošim utemeljeno u bilo kojem ili kakvom esencijalnom svojstvu [tog čina]… Dobro i loše su jednostavno utemeljeni u Božijoj naredbi i zabrani.

Drugi istaknuti eš’arija, el-Bakilani (u. 1013.) također je to sasvim jasno izrazio: „Sva djela su zla samo zato što su zla po osnovu ili putem objave. Da ih objava nije učinila zlim, ona ne bi bila zla.“

Čitajte više