Dva „agregatna stanja“ Kine – partner i konurent

Kina je izazov za Zapad jer pokazuje da i autoritarna zemlja može postati bogata i moćna. Autori izvještaja Minhenske konferencije o bezbjednosti tragali su za rješenjima: kako da se zapadne demokratije nose sa Kinom?
Dva „agregatna stanja“ Kine – partner i konurent_60c17bfa21c04.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Tajming je dobro izabran: američki predsjednik Džozef Bajden sprema se na prvo putovanje u inostranstvo, u Evropu – prvo na samit G7 u Engleskoj, zatim na samit NATO Briselu, prije nego što se u Ženevi sastane sa Vladimirom Putinom.

U pozadini ove transatlantske diplomatije na visokom nivou, Minhenska konferencija o bezbjednosti objavljuje novi izvještaj pod naslovom: „Između agregatnih stanja – konkurencija i saradnja” i to na 160 stranica.

Naslov već opisuje centralnu dilemu: zapadne demokratije se osjećaju izazvanim – posebno od strane Kine. Istovremeno, potrebni smo jedni drugima, ne samo kao poslovni partneri, već i za suočavanje sa globalnim izazovima. Pandemija je samo najočigledniji primjer, ali klimatske promjene i predstojeća trka u nuklearnom naoružanju takođe zahtijevaju saradnju.

Koliko je odnos EU sa Kinom ambivalentan pokazuje činjenica da je ta zemlja zvanično istovremeno strateški partner i konkurent.

Izazov Kina

Komunistima u Pekingu koji operišu državno-kapitalistički uspjelo je ono što Sovjetskom Savezu nije pošlo za rukom: kombinacija autoritarne vladavine sa ekonomskim uspjehom i rastućim blagostanjem stanovništva. To je jedan od razloga zbog kojeg se u govorima Bajdena često čuje rečenica koja zvuči defanzivno: „Moramo pokazati da demokratije i u ovom promijenjenom svijetu još mogu nešto pruže našim ljudima.”

Ispostavilo se da ako zemlja sa 1,4 milijarde ljudi tokom četiri decenije ekonomski raste u dvocifrenom opsegu, onda ta zemlja u jednom trenutku svoju ekonomsku moć može da pretoči u politički uticaj – i na kraju i u vojnu silu.

Peking je postavio ambiciozne ciljeve. Kako se zvanično kaže, do 2049. odnosno do 100. godišnjice osnivanja Narodne Republike, Kina želi da bude „zrela, moderna socijalistička sila, želi da bude u stanju da postavlja i oblikuje pravila i tehnološki, ekonomski i kulturno bude na najvišem nivou”. Dakle, Kina želi da bude vodeća sila.

Jedinstvo Zapada

Minhenski izvještaj o bezbjednosti navodi da su predstavnici liberalnih demokratija sada spremni da se odlučno odbrane od neoliberalne konkurencije.

Tobijas Bunde, direktor istraživanja Konferencije o bezbjednosti i jedan od glavnih autora izvještaja, citirao je Bajdena prije objavljivanja ovog dokumenta:

„Nalazimo se na prekretnici i svjetske demokratije moraju da se udruže.“ Čini se da se to već dešava. U svakom slučaju, Bunde je dijagnostifikovao: „Čini se da su transatlantski šefovi država i vlada postigli konsenzus da saradnja između najvažnijih svjetskih demokratija mora biti ojačana kako bi se izborili sa našim zajedničkim izazovima.”

Za direktora istraživanja minhenske Bezbjednosne konferencije jedan od ovih izazova je da se u međunarodnim institucijama sve više dovodi u pitanje idejna hegemonija Zapada. „Samo prije nekoliko godina još smo govorili o konceptima kao što su Odgovornost za zaštitu i konačnom trijumfu ljudskih prava čak i u arapskom svijetu”, kaže Bunde. „Danas Kina lako mobiliše desetine zemalja koje podržavaju njenu politiku u Sinđijangu ili Hongkongu.”

Žarište Pacifik

Indo-pacifički region ima centralnu ulogu u izvještaju, ne samo zato što region predstavlja 60 odsto globalne ekonomske proizvodnje i dvije trećine ekonomskog rasta. Za autorku izvještaja Sofi Ajztraut je jasno: „Uzimamo pod lupu indo-pacifički region jer su se mnogi sada složili da ovo nije samo region u kojem se radi o stabilnosti, već i region u kojem će se odrediti oblik međunarodnog poretka u narednim decenijama.”

Ova spoznaja već počinje da se odražava u praktičnoj politici. Predstavnik EU za spoljnu politiku Žozep Borel tek što se vratio sa putovanja u Indoneziju gdje se sastao i sa ministrom odbrane Prabovoom Subiantom.

Borel je u Džakarti naglasio da EU ima interes da obezbijedi da regionalni poredak ostane otvoren i zasnovan na pravilima – i da EU tome može dati važan doprinos. Na svom blogu, najviši diplomata EU zaključio je: „Ako želimo da budemo geopolitički akter, moraju nas doživljavati i kao političkog i bezbjednosnog aktera u regionu, a ne samo kao partnera za razvojnu saradnju, trgovinu ili investicije.”

Autori Minhenskog izvještaja o bezbjednosti očekuju da će Evropljani uložiti više napora da postanu „sposobni za globalnu politiku”, kako citiraju bivšeg predsjednika Evropske komisije Žan-Kloda Junkera.

U Berlinu se preduzimaju oprezni koraci u ovom pravcu. Krajem maja, njemačka ministarka odbrane Anegret Kramp-Karenbauer otputovala je u Južnu Koreju kako bi pripremila misiju fregate Bavarska u Pacifiku. Ministarka je pritom svratila i na Guam, ostrvo na kojem se nalazi jedna od najvažnijih američkih vojnih baza u pacifičkom regionu – i stoga bi moglo biti potencijalna meta u ratu između Kine i SAD.

Početkom aprila, kada je otpremljena fregata Bundesvera, ministarka odbrane je njemačkim medijima rekla da Njemačka ne govori samo o slobodi pomorskih puteva kojima preti Kina – već je spremna i da nešto učini.

Pitanje zajedništva

Novi izvještaj o bezbjednosti poziva Evropu i Severnu Ameriku da intenzivnije uključe partnere istomišljenike u drugim dijelovima svijeta. Autori pišu – samo ako bi se liberalno-demokratska saradnja definisala mnogo šire, mogla bi da se opstane u konkurenciji sa autokratskim sistemima.

Međutim, Evropljani bi prvo morali da sarađuju međusobno, zahteva Volfgang Išinger. Po mišljenju predsjedavajućeg Minhenske bezbjednosne konferencije, jedan od zaključaka izvještaja glasi: „Razvoj relevantne evropske spoljne politike ne samo prema Kini i Rusiji, već naravno i prema našim transatlantskim partnerima, apsolutni je imperativ za budućnost”.

Ovo utoliko prije jer izvještaj predviđa težak balans između polova saradnje i konkurencije ili čak konfrontacije. „Da bi savladali najvažnije ljudske izazove, transatlantski partneri, zajedno sa državama istomišljenicima, moraju da pronađu pravi balans između ova dva agregatna stanja: da bi smanjili globalne rizike, moraju da sarađuju sa autokratijama, a tamo gdje su ugroženi demokratski principi, ne smiju više zazirati od nadmetanja sa neliberalnom konkurencijom.”

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.