​Žil Blas

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Prepričavajući vlastite i tuđe zgode i nezgode, roman “Zgode Žila Blasa santiljanskoga” pokazuje svijet s lica i naličja, prikazujući ga kao mjesto čiji je sastavni dio opačina od svake vrste, u tolikoj mjeri da se čovjeku slabe duše lako učini da osim njih ništa drugo i ne postoji
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ne sjećam se više tačno kada i kako sam doznao za klasične romane što ih je pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka izdavao zagrebački “Naprijed”. Mislim da se to dogodilo u gradskoj biblioteci, tako što sam šetajući između polica ugledao naslov “Zeleni Heinrich”, koji me posebno privukao jer sam tih dana nosio zelenu jaknu. Za mene kao čitatelja bilo je to otkriće tako veliko da mislim kako se slično osjećao i Kolumbo, u trenutku kad je otkrio Ameriku. Otkrio sam pisca Gotfrida Kelera, švicarskog velemajstora čija je ljepota stila tolika da i kad piše o ružnom, ispada mu lijepo, pri čemu ne gubi na realističnosti.

Poslije tog otkrića dao sam se u potragu za edicijom “Naprijed”, kako je zovem, koja me nijednom nije iznevjerila. Preko nje sam saznao za smiješni i strašni roman “Gospoda Golovljovi” od Saltikov-Ščedrina, za uzbudljive i očaravajuće “Zaručnike” Alesandra Manconija, kao i za “Posljednja pisma Jakoba Ortisa” Uga Foskola, knjigu poslije koje sam i ja probao napisati roman u pismima, ali sam odustao kad sam vidio da su “Posljednja pisma” jedno, a to moje nešto sasvim drugo.

I moje posljednje veliko književno otkriće vezano je za zagrebački “Naprijed”. Nekad prošle godine u ruke mi je dospjelo dvotomno izdanje romana “Zgode Žila Blasa santiljanskoga”, francuskog pisca Alana Renea Lesaža, koje je na svijet dolazilo postepeno od 1715. do 1747. Dugo nastajalo djelo imalo je kada da se udeblja, tako da u odličnom prevodu Ive Hergešića ima više od sedamsto strana, što se, s obzirom na to da valja svaka stranica, broji u vrline, a ne u mane. Istina, čitao sam je mjesecima, presijecajući sa drugim knjigama i knjižicama, ali na kraju sam, poslije hiljadu uzbudljivih zgoda i nezgoda, ipak priveo Žila Blasa njegovom pastoralnom završetku i zasluženom odmoru.

“Žil Blas” spada u pikarske romane, koji se tako nazivaju zato što im je protagonist picaro, skitnica ili probisvjet na španskom. Ovi romani nastali su u Španiji u šesnaestom stoljeću, odakle su se proširili cijelom Evropom, zadržavši se kao popularna forma sve do danas, s tim da su vrhunska ostvarenja ostala u prošlosti. Prvo mjesto među njima je neprevaziđeni “Don Kihote”, koji je naizgled viteški a zapravo pikarski roman, a odmah na drugom mjestu nalazi se simpatični i dragi “Žil Blas”.

Riječi skitnica i probisvijet u osnovi nisu lijepe riječi. Iole pametan čovjek ne želi da ga se dovodi u vezu s njima, osim ako je kojim slučajem čitao pikarske romane, pa stekao iluziju da su skitnica i probisvijet najbolja i najljepša zanimanja. U realnom životu skitnice i probisvjeti su uglavnom ljudi obilježeni ili velikim porodičnim nesrećama, ili teškim poročnim životima, a najčešće s oboje. U pikarskim romanima to nije tako. Tu je skitnica i probisvijet spretniji, pametniji i sretniji od svih drugih likova, pa tako i najbolje prolazi, s najmanje brige i najviše veselja.

Sedamsto i kusur stranica “Žil Blasa” tu su da posvjedoče gore navedenu tvrdnju. Ovaj ljupki picaro, koji je, prema riječima jedne starice iz romana, još kao mali bio bistrouman kao veliki, započinje svoje dugogodišnje putovanje tako što ga roditelji pošalju u Salamanku na školovanje. Nada Blasovih roditelja, da će od njega postati uzoriti školnik i porodična slava i dika, kasnije će se i ostvariti, samo ne na način kako su roditelji zamišljali, jer Žil Blas zapravo nikada i ne stigne na sveučilište gdje je pošao.

Umjesto sveučilišne, Žil Blas se odaje pikarskoj školi, a prve lekcije stiče već na samom putovanju za Salamanku, gdje biva izvaran u više navrata, poslije čega spletom okolnosti postaje i zatočenikom razbojničke družine, iz koje se izbavlja lukavstvom, tako što najprije uvjeri družinu da je jedan od njih, pa zloupotrijebi povjerenje. Ta prva iskustva preodgajaju mladog Žila Blasa, koji poslije bijega od razbojnika svijetom više ne stupa kao školarac, već kao picaro.

Na tom putovanju, koje je trajalo više od dvadeset godina, Žil Blas se okuša u mnogim zvanjima, a najbolje se snalazi u službi uzoritim ljudima, kao momak za razne poslove. Koristeći se njihovom uobraženošću, napuhanošću, lakovjernošću i drugim plemenitim osobinama, mladi Žil Blas napreduje u svojim službama munjevitom brzinom i stiče velika bogatstva, ali ih još brže gubi, te svako malo mora krenuti ispočetka. Čitatelj, kom se Žil Blas vrlo brzo omili, ima pri tome kada i da se nasmije, i da iskreno zažali, i da se obraduje što je dragi lik u svom pikarskom stradanju samo ranjen, ne i mrtav, jer to obećava drugo poluvrijeme, stotinu drugih poluvremena do konačnog i trajnog preokreta rezultata u Žil Blasovu korist.

Prepričavajući nam vlastite i tuđe zgode i nezgode, ovaj španski made-in-France pikaro pokazuje nam svijet s lica i naličja, prikazujući ga kao mjesto čiji je sastavni dio opačina od svake vrste, u tolikoj mjeri da se čovjeku slabe duše lako učini da osim njih ništa drugo i ne postoji. U tom smislu, “Žil Blas” je ljekovit roman, jer on pred čitatelja iznosi drugu, ljepšu perspektivu mnogobrojnih opačina, pokazujući da u svemu tome ima i ljepote, i plemenitosti, i pravde, te da biti prevaren i prevariti nije toliko strašno, koliko je normalno. Dok tako čitatelja podučava, Žil Blas ga istovremeno i zabavlja, jer prevare su same po sebi smiješne, posebno kad su prevareni prevaranti, što je u ovom romanu najčešći slučaj.

Ono što Žil Blasa kao književnog karaktera čini vrijednim dubokog divljenja jeste što se on, poslije svih pustolovina i nevaljalština, na kraju ipak preobrazi u časnog i poštenog čovjeka. Nije on niti u jednom trenutku sasvim pokvaren i neosjetljiv za bližnjeg, osim kad postane pomoćnik ministra, ali to što, kako se kraj približava, sve bolje uviđa da laži i prevare nisu put za čovjeka koji želi uživati u životu, tek to ga učini divnim. Kako ono bi molitva Tome Akvinskog – bože, učini me kreposnim, ali ne odmah; to je Žil Blas.

Iako sam prema običaju trebao započeti ovaj tekst sa bilješkom o piscu, koji je danas u našem društvu slabo poznat, ostavio sam to za kraj. Alan Rene Lesaž (1668 – 1747) bio je prvi francuski književni profesionalac, te kako vele kritičari, jedan od najboljih francuskih pisaca svih vremena. Za života nepriznat od strane književnih institucija, do čega mu nikad nije bilo ni stalo jer je znao da se u tom svijetu iza blještave fasade uglavnom nalaze jad i praznina, bio je jedan od najpriznatijih narodnih pisaca. U svoje vrijeme bio je najpoznatiji kao dramski pisac, sa više od stotinu dramskih komada za vašarska pozorišta, od čijih izvedbi je i živio, on i porodica mu. Njegovo najpoznatije dramsko djelo je “Turcaret” (ja ovo izgovaram kao Tukare ali nisam siguran da je tako ispravno), prva francuska društveno-psihološka drama o novcu, priča smiješna i tužna, koja i danas ima puno smisla. Od romana, kojih ima nekoliko, najpoznatiji, a mislim i jedini koji je preživio do danas, jeste upravo “Žil Blas”.

Kao što rekoh, Lesaž nikada nije patio od književnih priznanja, ali eto, treba reći da ih je kasnije i dobio, istina nakon što je već davno prešao među pokojnike. Danas je on punopravni stanovnik Olimpa francuske književnosti, te autor čija će djela, kao i sva druga književna djela univerzalne vrijednosti, zasigurno ostati čitana još dugo, usudio bih se reći – do kraja svijeta, ili makar do kraja homo sapiensa.

Ko se odvaži na čitanje ove opširne, zabavne i poučne knjige, možda neće dobiti s njom materijal podesan za foliranje na društvenim mrežama, ali će se divno provesti, a ako je čovjek grešan kao ja, onda će pride dobiti još utjehu i nadu, veću i ljepšu od onih što je nude razna sveta pisma.

 

Čitajte više