Književnici su sami svoja nacija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U povodu izlaska knjige Michaela Martensa „San zvan Jugoslavija: razgovori o Ivi Andriću“, u kojoj je objavljen i intervju.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Michael Martens usadio je u jedan od svojih odgovora na novinarsko pitanje misao koju sam doživio kao svoju. O njoj sam napisao dvije znanstvene knjige; ona sažima cijelu problematiku s Andrićem na ovim prostorima; a na kraju, ona predstavlja i moj životni credo. Pomoću književnosti osloboditi se svih sputavajućih i obvezujućih kategorija te odabrati svijet kojem ću/ćemo pripadati. Nema veće dobrobiti od književnosti. I nema veće pljuske za one koji književnost ne razumiju, a o njoj, usprkos tome, sve više govore. Takvu nepripadnost ljudi ne opraštaju. Nisu Andriću, pa kako bi i nama ostalima.

Da ništa drugo osim te misli između ovih korica ne stoji, bilo bi mi dovoljno da napišem predgovor. Netipičan, iščašen, kao što je uostalom sve što okružuje Andrića posljednjih desetljeća. Za ovaj me tekst, kao i prethodni Vatra u vatri kojem služi kao dopuna, čvrsto drži uvjerenje da nitko od nas nije mogao napisati takve retke o Andriću. Martensu se štošta prigovaralo, a ja bih uvijek u tim raspravama tražio od sugovornika, pa i od vas sada, da zamisle kako bi izgledala ta knjiga da ju je napisao netko iz Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Što bi hvalila i što kudila; što isticala, a što prešućivala? Nešto od toga možete nazrijeti po kritikama koje je Martens izazvao: Srbe ljuti zašto je iz knjige izostavljen Andrićev odnos prema njihovom kanonu (Vuku Karadžiću), Bošnjake zašto je izostavljen Andrićev odnos prema islamu, Hrvate zašto nije detaljnije prikazan Andrićev odnos prema franjevačkim ljetopisima. Jednima bi većinu knjige ‘pojela’ priča o Andrićevom odrastanju u Višegradu, nekima prve književne avanture u zagrebačkom miljeu, nekima zrelije godine u beogradskom stanu. Martensove su mane melem spram njihovih.

Predgovor je po formi kratak tekst pa nemamo vremena ni mjesta za okolišanje. Andriću Jugoslaviju nikada nisu oprostili. Presvlačivši identitetske šinjele, grube obvezujuće činovničke uniforme, gradio je strategiju pripadanja svima i nepripadanja nikome. Kada bi se baš morao odrediti, ili svoje izvanknjiževno djelovanje usmjeriti prema nečemu, to je bilo prema Jugoslaviji kao političkoj i društvenoj ideji. Možete ju slobodno nazvati i utopijom jer znamo kako je završila. A nakon što je završila, s njom je prestala postojati i jugoslavenska književnost. Nekadašnji njeni pisci razvrstani su po nacionalnim čitankama. Oni koje nitko nije htio ostali su neraspodijeljeni. Andrić je među njima. Svoje su nezadovoljstvo nekadašnjom državom nacije projicirale na Andrića. Tu i tamo netko se dotakne i same umjetnosti kada stane govoriti o Andriću, ali rijetko.

Zato nema prikladnijeg naslova za ovu knjigu od ‘San zvan Jugoslavija’. To je naslov u kojem je sadržano sve. Naše slabosti, naši strahovi; ono što nas sputava i ono što zbog opsežnosti ne možemo sagledati ili razumjeti. Teško je shvatiti da je identitet raznolik, da se tijekom čovjekova života mijenja te da može biti sastavljen od različitih komponenata, pa se jedan te isti čovjek može nekada osjetiti Hrvatom, nekada Bosancem, nekada Srbinom, a nekada sve to skupa sklopiti u jedan identitetski mozaik, pa ga, u nedostatku drugih rješenja, zaogrnuti Jugoslavijom. Teško je shvatiti da su nekome tko je govorio desetak jezika, živio u isto toliko svjetskih metropola, te na policama imao isto toliko različitih klasika koje je čitao na izvornim jezicima, dakle, da su takvom čovjeku previše uske (nacionalne) kategorije na koje bismo ga mi htjeli svesti. Teško je shvatiti da je nekada taj politički ideal imao drugačije konotacije i da ga ne možemo sagledavati perspektivama kontaminiranima novijim traumatičnim iskustvima, umjesto vremenu koje mu pripada. Sve te težine Martens je sažeo u svoj naslov.

I tako pred nama prostire eksplicitna pojašnjenja, dopune i podebljanja ključnih mjesta prve knjige. Izečene u izravnim odgovorima na pitanja novinara s prostora bivše države, a i šire. Tako je vrlo važna knjiga o Andriću dobila i vrlo važan nastavak. I stvorila, ako smo već kod zajednica i identiteta, nešto još važnije – upravo novu vrstu zajednice. Kada Martens piše strastveno o svojim oduševljenjima Andrićevim romanom Omerpaša Latas, spominje godine u kojima je živio uz Andrićeve knjige te opisuje koliko mu je užitka taj pisac priuštio, otvara mi se nešto drugo. Ne znam kojem se bogu Martens moli, ako se moli, u što vjeruje i kakve su mu navike i običaji. Ali, u tom kratkom trenu, Martens je naš, moj, kao i svaki čovjek koji se jednako oduševljava Andrićem. Književnici su nacija za sebe, ali time otvaraju nove mogućnosti i svojim čitateljima, povlače ih za sobom u svoje imaginarne zajednice.

Pripadali njima ili ne, pred vama je djelo velikog doprinosa. Martensova knjiga priča je o europskom dvadesetom stoljeću: od velikih monarhija, preko dva svjetska rata, do formiranja i kriza novih država. Sve ono što se zbiva oko te, kao i Andrićevih, knjige – svi prigovori, napadi, ignoriranja, konstrukcije, učitavanja – priča je o našim prostorima na početku novog tisućljeća. Tu onda prestaje biti važno jeste li Andrićev obožavatelj ili niste. On vam se nudi kao lakmus papir društvenih zastranjenja, indikator otvorenosti društava ili mjerač sposobnosti nadilaženja kulturnih ograničenja. To je shvatio Martens, a uz njegovu knjigu trebalo bismo i mi. To ‘mi’ jest, na kraju krajeva, jedno fino probrano društvo kojemu je lijepo pripadati. S obzirom na šareni mozaik Andrićeva svijeta, kad su posrijedi kultura i vjera, obožavatelj njegove književnosti ne može biti čovjek kojeg ispunjava mržnja, netolerancija ili kulturno sljepilo. To je sasvim dovoljan razlog da mu čitanjem i pisanjem ‘produljimo život’.

Čitajte više