Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ponekad je dovoljno samo par kvadratnih centimetara papira da se pokrene rat – i to ne uz pomoć minobacača i mitraljeza, nego poštanskih markica. Prvi nazubljeni papirići sa ljepljivim premazom s druge strane pojavili su se po prvi puta 1840. u Velikoj Britaniji. Objektivno kazano, poštanska markica dokazuje da je naplaćena naknada za poštansku pošiljku od točke A do točke B. No markice odašilju i poruke, simbolički upakovane u slike ili potpuno otvorene u par riječi.

Filozof i kritičar kulture Walter Benjamin (1892-1940) nazvao je poštanske markice „vizitkama države“. Države su markice koristile također i za objavljivanje političkih slogana. „Poštanska markica i pismo kao masovni proizvod su se pokazali izvsnim medijem za slanje poruka“, kaže Ilko-Sascha Kowalczuk koji je radio kao slobodni povjesničar u Arhivu Stasi dokumenata u Berlinu. Katkada su države sa markicama izazivale diplomatske neprilike, pa čak i međunarodne krize.

Kada poštanska markica jedne države zlobno izazove drugu naciju, povjesničari to nazivaju poštanskim ratom. Pisma i paketi bi se tada vraćali natrag jer su poslani sa neprihvatljivim motivom. Poštanski ratovi su stari koliko i sama poštanska markica. Posebno su desetljećima unutarnjemački odnosi bili označeni svađama oko motiva poštanskih markica.

Prvi „val“ rata započeo je valutnom reformom 1948. i Berlinskom blokadom. Od 21. lipnja 1948. je Deutsche Mark zamijenila Reichsmark u tri zapadne okupacijske zone. Svaki je građanin dobio takozvanu „svotu po glavi stanovnika“ od 40 maraka. Berlin sa svojom vlastitom gradskom upravom svih četiriju okupacijskih sila, bio je međutim isključen iz zapadne valutne reforme. Reakcija Sovjetskog Saveza je uslijedila brzo: dva dana poslije je u sovjetskoj okupacijskoj zoni provedena valutna reforma – s ciljem da se proširi na cijeli Berlin. To je pak propalo zbog protivljenja stanovnika zapadnog Berlina. Na to je Sovjetski Savez 24. lipnja isključio zapadni Berlin iz opskrbe. Započela je Berlinska blokada – i kucnuo je čas „bombardera s grožđicama“.

Sovjetski Savez je 26. lipnja zadao nova podbadanja. Želio je u zapadni Berlin uvesti poštanske markice koje su bile rasprostranjene na istoku. Poticaj za to trebali su biti veliki troškovi slanja za zapadne markice: tko zalijepi zapadne markice na pisma i šalje ih na istok, morao je platiti dodatnu naknadu ili bi se pošiljka vratila natrag pošiljatelju. Početkom 1949. su i zapadne službe slale natrag pisma s istoka jer su potplaćena budući da je istočnonjemačka marka izgubila na vrijednosti. Tražena je dodatna naknada. Tada je centralni organ Partije socijalističkog jedinstva Njemačke „Nova Njemačka“ taj postupak komentirao socijalističkom retorikom i oštro je napao vladajućeg gradonačelnika Ernsta Reutera (1889-1953): „Klika koja vraća pisma raspiruje poštanski rat“.

Filatelistička prepucavanja jedno vrijeme su išla tamo amo, sve dok četvorica zapovjednika savezničkog sektora nisu prekinuli „Berlinski rat poštanskim markicama“ sporazumom iz rujna 1949. godine. No rat time nije stvarno prekinut. Za novu eskalaciju poslužila je mala plava „markica za žrtve“ kao obavezna naknada od dva pfeninga za potporu zapadnog Berlina. Vrijedila je od prosinca 1948. do ožujka 1956. u zapadnim okupacijskim zonama – ali ne i u Berlinu – i morala se stavljati uz uobičajenu poštarinu.

Dešavalo se tu i tamo da ta mala markica na pismima završi na istoku i u Berlinu, što zbog neznanja što zbog provokacije. U sovjetskim okupacijskim zonama i kasnijem DDR-u bili su uvjereni da se novcem od tih markica financira izgradnja savezničkog mostobrana u zapadnom Berlinu. U najvećoj mjeri su pisma s takvim markicama suradnici Stasija u pošti vraćali natrag sa oznakom „markica nedozvoljena“.

Na poštanskim markicama je od 1950-ih od 1980-ih godina vladao hladni rat. Ponekad bi se na zapadnonjemačkim markicama pojavila slika dvije ruke u okovima – povod je bio narodni ustanak u DDR-u koji se dogodio 17. srpnja 1953. godine. Iste je godine savezna pošta izdala markicu koja je podsjećala na ratne zarobljenike Sovjetskog Saveza. Prikazana je bila glava iza bodljikave žice. Takve markice na pošiljkama u DDR-u su bile zacrnjivane ili su preko njih lijepljene vinjete na kojima je pisalo: „Sjećanje na zarobljene borce za mir, koji čame u Adenauerovim tamnicama.“ Kasnije, 1961. su slana pisma u zapadni Berlin sa DDR markicama od deset pfeninga pored kojih je stajao pečat „Berlin – glavni grad DDR-a“. No ta su pisma vraćana natrag sa drugim žigom: „Berlin – Glavni grad Njemačke, a ne sovjetske zone“.

Obje njemačke strane su na te provokativne motive reagirali jednako: vraćanjem pošiljke, pocrnjivanjem ili preljepljivanjem markice. Jan Heijs, povjesničar i stručnjak za poštanske markice iz Amsterdama i član udruženja filatelističkih revizora, navodi broj takozvanih propagandnih dodatnih pečata u DDR-u i BRD-u od najmanje 3500 – a samo 41 od njih dolazio je iz Savezne Republike. Dok klasični pečati na markicama služe za poništavanje markice, gore nabrojani pečati su služili i pružali prostor za ideološka huškanja. Tako je za mjesec njemačko-sovjetskog prijateljstva iz studenog 1954. slogan glasio: „Uspostava potpunog suvereniteta DDR-a“. Pozadina toga je da je BRD kroz Pariški ugovor od 23. lispopada 1954. dobio puni suverenitet od strane okupacijskih sila. Pola godine ranije – 25. ožujka 1954. – je Sovjetski Savez vodstvu DDR-a dozvolio da donosi samostalno odluke prema vlastitom mišljenju o svim nutrašnjim i vanjskim poslovima. A 14. svibnja 1955. je DDR pristupio Varšavskom paktu.

No i neki građani DDR-a bunili su se protiv markica svoje zemlje. Ilko-Sascha Kowalczuk upućuje na jedan popularni vic u to doba u DDR-u koji se odnosio na poštanske markice Wilhelma Piecka i Waltera Ulbrichta: „Zašto većina na pisma ne lijepe markice sa Pieckom i Ulbrichtom? Jer istočni Nijemci pljuju pogrešnu stranu.“

Za provokaciju i svađu često je služio simbol njemačke podjele: na poštanskim markicama DDR-a sa Brandenburškim vratima nedostao je zid koji je bio napravljen 1961. Za dizanje tenzije služio je i prikaz vojnika narodne armije koja je stajala pored tog monumenta.

Vraćanje pisama je ljutilo kako pošiljatelje, tako i primatelje. No postojali su i ljudi koji su sretno trljali ruke: skupljači poštanskih markica koji su opečaćene i ispisane markice političkim parolama cijenili kao vrijedne i ponekad unosne kolekcionarske predmete. Pojedine markice iz berlinskog poštanskog rata iz 1948. godine danas po komadu vrijede i do 150 eura, kaže Jan Heijs. A rijetke kartice sa paketa dostižu čak i cijenu nekoliko tisuća eura.

Kada su se dvije njemačke države 1970-ih međusobno približile – putem temeljnog ugovora iz 1972. za „dobrosusjedske odnose na temelju jednakopravnosti“ – smirila se i situacija na fronti poštanskih markica. Dogovorom o poštanskom prometu od 20. ožujka 1976. godine obvezale su se obje strane na to da će poštanske pošiljke nastaviti put bez obzira kakva je markica nalijepljena.

Još je par puta zaiskrio poštanski rat u Njemačkoj. Tako je primjerice izazvala sovjetske proteste markica koju je savezna pošta izdala povodom jubileja „50 godina njemačke zračne pošte“ – i to bez političkih namjera. Markica nije prihvaćena od istočne Njemačke. Razlog: oslikani zrakoplov Ju-52 na zelenoj markici od 20 pfeninga je navodno bio putni avion Adolfa Hitlera.

Ondašnja Narodna Republika Poljska pobunila se 1985. godine zbog jedne markice od 80 pfeninga koja je bila posvećena 40. godišnjici integracije raseljenih Nijemaca. S poljskog gledišta su Nijemci u svoju novu domovinu preseljeni, a nisu protjerani iz stare.

Još jednom se kasnije desio jedan njemačko-njemački poštanski skandal: 1986. godine slavio je DDR 25. godišnjicu postojanja „antifašističkog zaštitnog zida“ sa jednom ukrasnom omotnicom. Takve pošiljke u Saveznoj Republici niti su otpremali, niti isporučivali. No kako je poznato uzrujanost nije potrajala dugo: 1989. pao je zid – a njemačko njemački poštanski rat je postao povijest.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović