Kao središnji događaj u karijeri gotovo svih legendarnih junaka, osvajanje neke lijepe princeze nakon svladavanja nepremostivih zapreka poput zmajeva, orka, vještica ili, kao u ovom slučaju, ognjene tamnice, jedan je od onih motiva, raširenih u europskom folkloru, koji susrećemo u ciklusu o Sigurdu. Ipak, u ovdje ispripovijedanom događaju, junak, tako reći, predstavlja protulik svomu šurjaku, funkcionirajući kao trait d'union s drugim dijelom ciklusa, poštujući na taj način onu nutarnju koherentnost o čemu smo govorili.

Kada je Sigurd stigao u kraljevstvo Nibelunga, njegova slava je tamo već odavno došla prije njega. Svi su znali za njegov uzbudljivi pothvat, ubojstvo monstruoznog zmaja koji je terorizirao stanovnike Gnita. Ponosno uspravljen na svom konju Graniju, Sigurd je nosio plod svoga junaštva: bisage krcate blagom koje je pripadalo patuljku Andvariju. Kralj Gjuki i njegova žena Grimhilda radosno su ga prihvatili na svoj dvor, predstavivši ga svim ratnicima i mjesnim velikašima. Tom je prigodom neustrašivi Sigurd upoznao ženu koja je trebala promijeniti njegov životni udes, privlačnu Gudrun, Gjukijevu najdražu kćer. U zaglušnoj buci slavlja, dvoje mladih su uspjeli otkinuti kratke intimne trenutke tijekom kojih su razmjenjivali nježne poglede iznenadne ljubavi. Osim toga, kao vrsna poznavateljica ženske duše, kraljica je bila već sve naslutila. Nije trebalo mnogo da bi se uvjerilo kralja i, preskočivši beskoristan period čekanja, proslavljeno je raskošno vjenčanje dostojno tolike ljepote i junaštva. Odmah nakon obreda, prema drevnim običajima, Sigurd je postao članom kraljeve obitelji, sklopivši sporazum o savezništvu s njegovim sinovima Gunarom i Hognijem. Ženina braća pomiješala su kapi svoje krvi sa zetovom krvlju, ujedinjujući na taj način svoje sudbine “i u ratu i u miru”, kao što je kazivala formula zakletve. Jedino je Gotrom, Gjukijev posvojeni sin, ostao izvan obreda, jer mu to nije dopuštao njegov rang. 

Kako je vrijeme prolazilo, lijepa je Gudrun upoznala radosti majčinstva, donijevši na svijet Sigmunda i Svanhildu. Dvoje dječice razveseljavalo je Sigurdove rijetke sate mira, budući da je on zajedno sa šurjacima vodio vojne pohode na daleke zemlje, uvećavajući sve više svoju slavu. Za to vrijeme Gunar se očajno bio zaljubio u Brunhildu, sestru kralja Atlija. O ovoj su se djevojci pripovijedale čudne priče. Primjerice, govorilo se da je bila valkira, djevica s kacigom i oklopom te da ju je Sigurd, tijekom jednog od svojih putovanja prije dolaska u Nibelung, mačem razoružao u okolnostima koje nitko nije znao točno precizirati. Razmatrajući i simboličnost ovoga gesta, oni najzlobniji govorili su i o razuzdanom ljubakanju između njih dvoje, nadodajući priči pikantne pojedinosti. Ipak, poštujući bratske veze, Sigurd se ponudio da prati Gunara na Atlijev dvor kako bi zaprosio djevojčinu ruku.

Kralj je rado dao svoj pristanak, ali je izjavio da je njegova sestra postavila jedan uvjet, kušnju koju je njezin budući suprug morao savladati. Brunhilda je stanovala u Hindafialu, palači okruženoj plamenom kao užarenim bedemom čiji su se bljeskovi izdaleka mogli opaziti. Njezin je prosac morao na konju preskočiti ovu neobičnu prepreku, dokazujući na taj način vlastitu hrabrost. Gunar je više puta pokušao svladati ove plamene jezike, ali je njegov konj Goti, iako poznat po bezbrojnim pobjedama postignutim u konjskim utrkama, ipak odbijao napraviti odlučujući skok, bijesno se opirući naredbama svoga gospodara. Tada je Sigurd ustupio šurjaku svoga Granija, ali on i ovaj put ništa nije mogao učiniti jer je konj jednostavno odbijao izvršiti naredbe stranca. Kako bi prekinuo ovu situaciju koja je već danima trajala, Sigurd je pribjegao čarobnim moćima koje je stekao opekavši se Fafnirovim srcem. Uzeo je Gunarov lik i pomoću jedne druge čarolije pretvorio Granija u Gotija. Zatim se, zajahavši konja, junak odvažno bacio u plamen, prešavši nepovrijeđen vatrenu barijeru.

Sretna što je pronašla svoga zaručnika, s druge ga je strane raširenih ruku čekala Brunhilda. Prema izričitoj princezinoj želji, te je iste večeri proslavljeno sklapanje braka bez pretjeranih formalnosti. Njihov je svjedok bio Gunar koji je, opet snagom čarolije, poprimio Sigurdov izgled. Međutim, zbog stalne princezine nazočnosti nije bilo moguće izgovoriti komplicirane formule za povratak pravoga identiteta pa je tako Sigurd proveo prvu bračnu noć s Brunhildom. Ipak, Gunarova je čast bila spašena jer je, kao što mu je bio obećao, Sigurd izjavio da se ne osjeća dobro, te je, kako bi izbjegao iskušenje, stavio njegov mač na krevet između sebe i princeze. Prema tradiciji, mladenci su sutradan razmijenili prstenje. U tom trenutku, Sigurd je shvatio da sa sobom ima samo jedan prsten i to onaj koji je pripadao Fafnirovom blagu. Bio je to onaj prsten nad kojim je Andvari izgovorio svoje prokletstvo, prorekavši vječnu propast njegovom posjedniku. Međutim, Sigurd to nije znao. Odmah nakon toga, junak je zatražio dopuštenje da se udalji jedan trenutak kako bi sa svojim ljudima organizirao povratak na dvor. Stigavši u logor, ponovio je svoje čarolije i sve se, identiteti i konji, vratilo u prijašnje stanje.

Naravno, Gjukijev je sin bio onaj koji se vratio u Brunhildinu palaču, zauzimajući mjesto koje mu je Sigurd osvojio. Stigavši na dvor, obavljeni su službeni obredi i svi su čestitali Gunaru na njegovoj hrabrosti. Nitko očito nije znao za varku kojom se Sigurd poslužio, izuzev, kao što je i uobičajeno, njegove žene Gudrun kojoj je povjeravao svaku stvar. Njezin ponosni karakter, urođena gordost i znatna doza prijezirne superiornosti učinili su Brunhildu antipatičnom Gudrun. Između njih dvije širila se kivnost, ona potisnuta mržnja koja se može zamijetiti kada se suoče ohole “primadone”. Jednoga dana dvije su se princeze susrele na rijeci gdje su im njihove sluškinje prale kose. Iz pogleda koje su razmjenjivale, moglo se naslutiti da će se u toj atmosferi, pogoršanoj mnogim drugim prethodnim epizodama, dogoditi nešto. I zbilja, iznenada su se začuli Brunhildini krikovi. Burno se žalila da voda kojom Gudrun pere kosu prlja njezinu vodu. I s namjerom da povrijedi suparnicu, dodala je da ona ima prednost budući da je njezin suprug sigurno hrabriji od Sigurda. Fitilj je bio potpaljen. S posprdnim osmijehom na licu, Gudrun ju je podsjetila na Sigurdove pothvate: ubojstvo zmaja i osvajanje blaga. Sa svoje strane, Brunhilda je rekla da se Gunar ovjenčao drugom slavom kada je, prezirući opasnost, savladao plamen kojim je ona bila okružena, dok je Sigurd ostao gledati. Ne mogavši više podnositi stalne svađe, Gudrun joj je tada otkrila Sigurdov trik sa zamjenom identiteta. Sigurna u sebe, Brunhilda ju je izazvala da dokaže svoje apsurdne tvrdnje. S podrugljivim osmijehom, suparnica joj je pokazala prsten koji je Brunhilda darovala svomu odvažnom osvajaču nakon njihove prve beznačajne noći. I uznoseći se sve više, Gudrun je minuciozno opisala prsten koji je Brunhilda nosila na prstu, nadodavši da je riječ o jednom mizernom komadu blaga koji je Sigurd osvojio. Ponižena i povrijeđena na smrt, obavijena očajnom šutnjom, Brunhilda se udaljila i vratila u svoje boravište. Ali od toga trenutka jedna jedina misao boravit će u njenoj glavi: ubiti Sigurda i njegovom krvlju sprati pretrpljenu sramotu.

Vješto postavljajući svoju zamku, nije prošao dan, a da Brunhilda nije poticala svoga muža da je osveti. Istovremeno je podbadala i Hognija da ubije Sigurda, zavodeći ga slikama velikog blaga koje su mu plesale pred očima i čiji bi gospodar mogao postati. Dijaboličnom lukavošću i upornošću, žena je konačno uspjela uvjeriti dvojicu braće. Međutim, vezani svetim sponama pobratimstva, njih dvojica nisu mogli udariti na Sigurda pa je trebalo pronaći nekog pomagača. Računajući na zavist koju je osjećao prema junaku, oni su se približili Gotormu i počeli mu govoriti o svom planu. Poznavali su Sigurdovu slabu točku, mjesto na njegovom tijelu koje je bilo ranjivo. Naime, znali su da ga je, kad je ubio zmaja, krv čudovišta oblila po čitavom tijelu, čineći ga, zahvaljujući nekoj arkanskoj magiji, neprobojnim za svaki mač ili koplje. Međutim, kako je upravo u tom trenutku jedan list s nekog stabla pao i zalijepio se za kožu ispod pazuha, Sigurd je na tom mjestu bio ranjiv.

Gunar i Hognar otpratili su Gotorma u sobu gdje je Sigurd spavao, a budući da Gjukijev pastorak nije imao dobar vid oni su mu vodili ruku, udarivši junaka u fatalno mjesto. Već na smrt ranjen, Sigurd je odmah zgrabio mitski mač Gram i nasrnuo na svoga napadača. Gotorm je bio doslovno raspolovljen, upravo kao nakovanj na kojemu je godinama prije Sigurd iskušavao čvrstoću svoga mača. I ničemu nisu vrijedili krvavi obredi koje je Gotorm nešto ranije slavio, ubivši vuka i pojevši i popivši njegovo srce i krv kako bi se sačuvao od neprijateljskih udaraca. Trenutak kasnije Gotorm i Sigurd su umrli, uvučeni u istu sudbinu od strane lukavih prinčeva Nibelunga. U istom trenutku na mjesto zločina stigla je Brunhilda koja je iznenada zgrabila Sigurdov mač i ubila se. Bilo je jasno da se iza mržnje skrivala ljubav i da ju je uništila strast prema čovjeku koji je savladao “vatrenu kušnju”. Zaslijepljeni blagom, Gunar i Hogni nisu imali milosti čak ni prema malenom Sigmundu koji je imao tek tri godine, pa su ga ubili kako bi uklonili legitimnog nasljednika Sigurdovog bogatstva. Tako je prokleto blago patuljka Andvarija prešlo u ruke Nibelunga. Međutim, ono je bilo njihova propast.


Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 48. tekst

Ilustracije: Nermina Reko