Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Snimak policajca Dereka Šovina koji kleči na vratu Džordža Flojda, izazvao je proteste i to ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, već i širom svijeta. Spomenici i murali koji su u to ime nastali, dali su pravosuđu i policiji putokaz u kojem pravcu da mijenjaju svoju politiku i svoj pristup.
Poslije nekoliko mjeseci, čitava američka nacija pratila je sudski proces u kojem je Derek Šovin bio optužen. I svi su odahnuli kada je osuđen.
Mnogi su proslavljali sudsku odluku, a samo desetak milja od sudnice u Mineapolisu izbili su protesti, nakon što je objavljen video o Afroamerikancu Donteu Rajtu kojeg je takođe ubila policija. To je donijelo otrežnjenje, jer su se mnogi prije toga nadali da je prekretnica u reformi pravosuđa već postignuta.
U proteklih godinu dana ta zemlja bila je svjedok otpora policijskih snaga reformskim naporima, dok su iskrsavali i novi video-zapisi na kojima je evidentirana prekomjerna upotreba policijske sile protiv Afroamerikanaca. Ti prizori zloupotrebe sile su stvarno promijenili način na koji se gleda na policiju i na međurasne odnose.
Životi crnaca su važni?
Pokret Black Lives Matters najviše je doprinio tome da se smrt Džordža Flojda internacionalizuje. Protesti su se širili od grada do grada i povećavali pritisak na pravosuđe i činovnički aparat da konačno čuju zahtjeve za promjenu policijskog ponašanja i za više socijalne pravde. Hiljade ljudi došle su u Vašington da američkoj javnosti učine poznatijom smrt Džordža Flojda. Nedjeljama ih je Nacionalna garda dočekivala s agresivnim, a ponekad i nasilnim mjerama.
Demokratska gradonačelnica Vašingtona Mjuriel Bauzer zbog toga je inicirala postavljanje murala Black Lives Matter izvan zemljišta koje je pod upravom Bijele kuće. Sve to je doprinijelo pozicioniranju pokreta u mejnstrimu. Poznate ličnosti, sportski timovi, poznati brendovi su se pridružili podržavajući demonstrante i bili su zbog toga izloženi kritikama.
Sada, godinu dana kasnije, izgleda da je pokret izgubio na dinamici, ali i nešto od svog identiteta.
„Pokret Black Lives Matter nije ništa novo“, kaže profesor afroamerikanistike na Državnom univerzitetu Džordžije Moris Hobson. „Problem je, kada mejnstrim na određeni način prodre u pokret, on gubi jedan vid onoga što jeste“.
Smrt Džordža Flojda pokretu je donijela uspon, ali Hobson kaže da se time ponavlja priča drugih pokreta za ljudska prava i sličnih grupacija koje će vjerovatno nastajati i u budućnosti. Svi ti pokreti imaju zajednički cilj – reformu policije.
Policijska praksa pokazuje da policajci primaju telefonske pozive koji su u širokom spektru, od prijave kriminalnih aktivnosti, do kriznih psihičkih stanja. Kao osobe koje su prva adresa za pomoć, policajci bi morali da rade na deeskalaciji. Ali težište njihovog treninga je na upotrebi vatrenog oružja i sposobnosti samoodbrane.
„U prosijeku, policajac u ovoj zemlji dobije 60 časova treninga sa oružjem, a samo deset časova deeskalacije“, kaže aktivistkinja pokreta Black Lives Matter iz Kentakija Ketjurah Heron. „Oni su uvježbani da prvo napadnu“.
Heron nastavlja sa obrazloženjem: „Struktura policijskog posla nije podešena tako da rješava probleme, osim ako reaguje nasiljem. Ne znam da li je to samo trening, mi moramo da promijenimo filozofiju“.
U Sjedinjenim Američkim Državma se postepeno kristališu prijedlozi koji osnažuju finansiranje projekata za deeskalaciju, ali i transparentnosti policijskog djelovanja.
U Itaki, gradu od tridesetak hiljada stanovnika u saveznoj državi Njujork, gradonačelnik i gradska uprava su predložili da lokalnu policijsku ustanovu zamjene drugom gradskom institucijom. U Vašingtonu više neće biti policija ta koja prva reaguje na pozive koji se tiču psihičkog zdravlja. Umjesto toga, na teren će najprije izlaziti nenaoružani timovi medicinskih stručnjaka. Istovremeno, moćni sindikati policije prkose promjenama i aktivno se suprotstavljaju reformama.
Nova Bijela kuća, novi Kongres
Predsjednik Džozef Bajden, potpredsjednica Kamala Haris i Kongres sa demokratskom većinom aktivno su se založili za zakone koji se bave pitanjima policijske brutalnosti prema Afroamerikancima. Predstavnički dom donio je Nacrt zakona koji se odnosi na policijsku obuku i taktiku koje mogu dovesti do tjelesnih povreda. Senat bi trebalo da potvrdi taj Nacrt zakona, ali on je duboko podijeljen, pa je nacrt zaustavljen, jer su Republikanci zauzeli stav da ga u sadašnjem obliku neće prihvatiti, ali su spremni da prihvate blažu formu nacrta.
Postoje politički analitičari koji smatraju da Bajden i Haris nisu dvojac koji je pogodan da se prihvati te problematike. Bajden je kao senator podržao upravo zakone koji su dovodili do učestalog hapšenja Afroamerikanaca. Godine 1994. podržao je zakon koji je predviđao teške kazne i koji je doprinio velikim problemima koje SAD danas imaju. A Kamala Haris je suočena s prigovorima da je kao javni tužilac i advokat u Kaliforniji tražila neprimjereno oštre kazne naročito za afroameričke žene i muškarce.
Ipak, postoje eksperti koji smatraju da je su Bajdenove namjere sa pravosuđem ozbiljne. „Mislim da ima nade. I mislim da se ukazuje prilika za Bajdenovu vladu da se iskupi za ranije pogrešne korake, ali to još uvek ne vidim“, kaže Hobson.
Flojdova smrt je bila povod da Bajden javno podrži policijski rad u zajednici koji doprinosi zaustavljanju stavljanja Afroamerikanaca iza rešetaka. Ali njegova dosadašnja politika ostavlja mjesto sumnji da li on to zaista želi i da sprovede. „Ne vjerujem da možemo nešto očekivati od njih. Smatram da moramo i dalje da zahtijevamo od njih da učine neke stvari“, kaže Heron.
