Plan oporavka: put zelene i socijalne pravednosti?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Europski program za oporavak “sljedeće generacije” često se predstavljao kao prekretnica u povijesti EU, označavajući odmak od politike štednje koja je određivala javne politike Unije.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Rumunjski plan oporavka i otpornosti nije baš po volji Europske komisije. Vlada desnog centra olako shvaća ekološke preduvjete, a ni socijalnoj pravednosti nisu posvetili puno pažnje. Umjesto toga, maštaju o infrastrukturnim cestovnim projektima koji su notorni po emisijama CO2.

Baš dok su se Rumunji pripremali za uživanje u značajnom popuštanju antikovid mjera počevši od 15. svibnja, premijer Florin Cîțu najavio je razdoblje intenzivnog rada svojih ministara i dužnosnika u vladi. Kako je hrabro kazao šef rumunjske vlade desnog centra, trebali bi biti zauzeti ni manje ni više nego 24 sata dnevno. Cilj je ovog stahanovskog entuzijazma do 31. svibnja predati konačnu verziju rumunjskog Plana za oporavak i otpornost (Planul Național de Redresare și Reziliență – PNRR). Plan bi trebao predstavljati nacrt trošenja 29.2 milijarde eura dodijeljenih zemlji kroz paket oporavka i otpornosti EU sljedeće generacije (NGEU), plan gospodarskog oživljavanja koji je Europska unija provodila kao odgovor na pandemiju Covid. Od ukupnog iznosa 16 milijardi eura dodjeljuje se u obliku zajmova, dok će ostatak biti distribuiran putem bespovratnih sredstava.

Kao i sve zemlje EU-a, Rumunjska je trebala predati konačnu verziju svog plana oporavka i otpornosti do kraja travnja; ali je kao i mnoge članice odgodila rok. Prva verzija Plana objavljena je početkom travnja, ali se oslanjala na nerealna očekivanja, teška ukupno 41.5 milijardi eura potrebnih za pokretanje rumunjskog gospodarstva kroz paket za otpornost i oporavak. Tek kasnije očekivana svota smanjena je na realnijih 29.5 milijardi eura. Iako su rasprave o Planu oporavka zasjenjene opipljivijim posljedicama pandemije korona virusa, razvoj PNRR-a predstavlja bitan trenutak: ne samo za razumijevanje ekonomske vizije koju je predložila koalicija desnog centra na vlasti, već i za shvaćanje kako vizija funkcionira u kontekstu širih transformacija europske ekonomske politike.

Kao koalicija glavnih snaga desnog centra u rumunjskoj politici, vlada Florina Cîțua često se kitila epitetima revolucionarne administracije, a sve u želji da se predstavi kao duboka modernizacijska sila uključena u ekonomske transformacije koje bi mogle izbrisati ono što se smatra teškim nasljeđem socijaldemokratskog lošeg upravljanja. To se odnosi na bête noire rumunjske desnice, Socijaldemokratsku stranku (PSD), sada glavnu oporbenu stranku.

Rumunjski razvojni model

Radikalna retorika objašnjava zašto PNRR predstavlja ključnu priliku za desni centar u pokušaju da pokažu svoj transformativni žar i svoj modernizacijski zamah. Puno je razgovora o promjeni “rumunjskog razvojnog modela”. To je slučaj s tradicionalnom desnicom, koju zastupa Liberalna stranka (PNL) – snaga Florina Cîțua – ali i sa koalicijskom strankom USR-PLUS, radikalno desnom strankom s jakim tehnokratskim, antikorupcijskim profilom, i čiji zastupnik Cristian Ghinea vodi Ministarstvo za europske fondove.

Ova bi kombinacija mogla objasniti kontinuitet između PNRR-a i drugog velikog plana koji je u srpnju 2020., u jeku kovid epidemije, uspostavila prethodna vlada desnog centra, ona mađarskog predsjednika Victora Orbana. Cîțu, ekonomist po struci, tada je bio ministar financija i glavni vladin ekonomski stručnjak. Plan ulaganja i gospodarskog oživljavanja, po tonu i profilu sličan je trenutnom PNRR-u. Te su sličnosti očite iako PNRR mora pratiti strože kriterije. Na primjer, mora dodijeliti najmanje 37 posto plana borbi protiv klimatskih promjena, a najmanje 20 posto digitalizaciji. Ipak, dok uspoređujemo dva plana, možemo primijetiti slične reforme koje idu u sličnim smjerovima potkrijepljene istim transformativnim entuzijazmom voljnim promijeniti “rumunjski razvojni model”.

U tom smislu ne bi bilo preuzetno promatrati PNRR kao izraz određenog konsenzusa među rumunjskom desnim centrom koji je pokušao ugraditi zahtjeve EU za zelenom digitaliziranom ekonomijom. PNRR treba smatrati dijelom dugoročnog cilja koji zagovara vlada: smanjivanje jaza između Rumunjske i ostatka EU s nadom da će do 2025. doseći 87 posto prosječnog BDP-a po stanovniku EU27. PNRR se temelji na šest stupova, u rasponu od obrazovnih reformi do tranzicije na zeleno gospodarstvo.

Travanjska verzija plana sadržavala je opsežnije budžetiranje s detaljnim opisom novčane potpore koja bi se dijelila na ovih šest stupova. Međutim, kako je ukupno financiranje smanjeno na 29.5 milijardi, precizna raspodjela još uvijek ostaje tajna. Vlada obećava da će zadržati općenite smjernice projekta iz travnja zajedno sa svojim investicijskim prioritetima. Uz to, nekoliko vladinih izjava nagovijestilo je što možemo očekivati.

Odmak od politike štednje

Što bismo trebali očekivati? Investicijski prioriteti plana znače vrlo često pokušaj spajanja ciljeva zelene tranzicije i digitalizacije EU s prioritetima rumunjskog desnog centra. Na primjer, vlada je velik dio financijskog paketa posvećenog zelenoj tranziciji usmjerila prema infrastrukturi za navodnjavanje: u travanjskom planu navodnjavanju je namijenjeno 4 milijarde od očekivanih 41.5. Komisija je oklijevala uvrstiti taj prijedlog u paket za oporavak te je pozvala vladu da razmotri druge mehanizme financiranja poljoprivredne infrastrukture. Slična nevoljkost osjetila se i u prijedlogu Vlade da 4.5 milijardi eura od europskih sredstava uloži u cestovnu infrastrukturu. Radi se o velikom ulaganju koje nimalo ne doprinosi smanjenju emisija ugljika. Modernizacija cestovne mreže, na štetu mnogo zelenijeg željezničkog sustava, često je igrala važnu ulogu u političkom imaginariju postsocijalističke Rumunjske: odsutnost velikih autocesta često se opisuje kao civilizacijski deficit. No, to bi trebalo shvatiti kao pokušaj ulagivanja rumunjskoj srednjoj klasi koju predstavljaju vlasnici automobila što žive u gradovima – Bukurešt ima jednu od najviših stopa motorizacije u Europi. U tu skupinu spadaju i brojne firme srednje veličine kojima cestovni prijevoz zasad predstavlja najpovoljnije rješenje.

PNRR, međutim, postavlja općenitiji problem koji je povezan sa specifičnom vrstom investicijske politike koju koristi vlada: ova politika se ne koristi kao kejnzijanski instrument koji fokus ekonomskog ciklusa stavlja na potražnju, već jednostavno kao način poticanja formiranja rumunjskog kapitala i za stvaranje “dobrog investicijskog okruženja”. Zbog toga su sheme distribucije rijetko prisutne u PNRR-u i u ekonomskom diskursu vlade općenito. Socijalni programi rijetko se spominju, a i onda je vladina bezidejnost impozantna. Manjak jasnih političkih ciljeva u tom su kontekstu posebno vidljivi u vladinom poljoprivrednom programu koji se bavio infrastrukturom za navodnjavanje, iako je prije toga agrarnom sektoru potrebna reforma. No, o neravnotežama i nejednakostima rumunjskog poljoprivrednog sustava čini se da se uopće ne razmišlja. Zemlja je poznata po velikim nejednakostima između malih i velikih gospodarstava: farme veće od 50 hektara predstavljaju samo 0.5 posto od više od 3 milijuna rumunjskih farmi, a ipak kontroliraju 51 posto svih obradivih površina. Unatoč tome, program navodnjavanja ne sadrži nikakav plan o tome kako će se sredstva iz tog projekta podijeliti među siromašnom masom poljoprivrednika koji sami ne mogu priuštiti nadogradnju infrastrukture, i velikih firmi koje čine tek maleni dio poljoprivrednika. U nedostatku bilo kakve socijalne vizije, razvojni program vlade ostaje inačica “trickle down” ekonomije s jakim naglaskom na modernizaciji infrastrukture i stvaranju boljih mogućnosti za rumunjske poduzetnike. Čak i kad je ekonomski razvoj potaknut javnim ulaganjima, u planu vlade čini se, pretpostavlja se da će gospodarski rast automatski donijeti smanjenje socijalnih nejednakosti.

Europski program za oporavak “sljedeće generacije” često se predstavljao kao prekretnica u povijesti EU, označavajući odmak od politike štednje koja je određivala javne politike Unije. I doista, odluka u korist zajedničkog izdavanja duga, uspostavljanje fiskalnog kapaciteta na razini cijele Unije, podrška Europske središnje banke tijekom kovid krize, značajni su trenuci koji kao da najavljuju oproštaj od neoliberalne pravovjernosti. Hoće li ono što slijedi nužno ići u progresivnom smjeru, nije tako sigurno. Kao što je primijetio ekonomski povjesničar Adam Tooze, istina je da su paketi za oporavak EU-a, uključujući NGEU, daleko od zadovoljavanja potreba država EU-a. Slično tome, malo čini za premošćivanje jaza između bogatijih sjevernih gospodarstava i ostatka EU-a. Slično tome, način na koji se financira raspodjela ostaje izoliran od bilo kakvog demokratskog utjecaja: postupak donošenja odluka u EU zadržava svoj plašt birokratske nerazumljivosti. Ovome možemo dodati da u zemljama kao što je Rumunjska način na koji se lokalni planovi oporavka usvajaju ne podrazumijeva pomak prema sveobuhvatnijoj socijalnoj politici. Bila neoliberalna ili ne, ekonomska politika ostaje odlučno prokapitalska i jako ravnodušna prema radu.

S engleskog prevela Andrea Milat

Čitajte više