Ti ispadaš!*

Politika identiteta, koja se pripadnicima manjina uvek iznova prebacuje, jeste svaka ona politika diskriminacije koja je od njih i načinila socijalnu manjinu.
Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

*Aluzija na razbrajalice kojima deca određuju ko ispada iz igre.

One koji optužuju manjine da koriste politiku identiteta da bi podrivale univerzalne principe pozivam da učestvuju u sledećem misaonom eksperimentu. Pretpostavimo da važi pravilo da u operu smeju da uđu samo ljudi viši od 1,85 metara. Ostali ne. Osoblje na ulazu kratko odmeri svakog posetioca i ako izgleda niže odbija im pristup. Pritom dolazi do nepravilnosti, ali procedura je takva. Možda i ne postoji zvanično pravilo. Možda je u pitanju samo navika, čije poreklo niko više ne zna, kako već biva sa nekim tradicijama.

Osobe koje bivaju odbijene najpre ne razumeju šta im se dešava. Prvo misle da je u pitanju greška. Pa one vole operu. Uredno su kupile karte, doterale se, posebno se radovale Parsifalu, možda su kod kuće još jednom proučile note, ali ništa ne vredi. Ne shvataju u čemu su pogrešile. Gledaju ulaznicu, datum, sebe – sve je u redu.

Tada primećuju da nisu samo one odbijene, već da je i druge snašlo to isto. Prvo ne shvataju šta im je zajedničko. Da li su visoki 1,65 ili 1,80 ili 1,90 metara – na to niko od njih do tada nije obraćao pažnju. Na kraju krajeva, to nije nikakvo uverenje koje dele sa drugima, to je karakteristika koja za njih same nije naročito važna. Međutim, otkrivaju da očito postoji kriterijum, da metod izbacivanja u operi, premda proizvoljan, ipak podleže izvesnom sistemu. On je proizvoljan, jer za uživanje u muzici ne može biti presudno to da li je neko niži od 1,85 metara; on je i sistematičan, jer postoji norma koja se primenjuje.

Koliko god pojedinačno bili različiti, koliko god im nevažna izgledala njihova telesna visina, ovi ljudi sada dele nešto zajedničko. Oni mogu tvrditi da ih kao pojedince oblikuju druge osobine ili odnosi, da ih sasvim druge sklonosti ili navike čine ličnostima, ali moraju priznati da ih sa drugima povezuje isto strukturalno iskustvo: izbačeni su. Hteli to oni ili ne, visina je relevantna, jer joj je spolja dodeljen značaj, jer od nje zavisi ko sme u operu, a ko ne.

U početku se žale pojedinačno. Vremenom, pošto njihovi prigovori bivaju odbijeni, protestuju zajedno. Pošto su izbačeni zbog svoje visine, ne mogu da zaobiđu visinu tela kao temu, njihovu i visinu drugih. To je paradoks koji ne mogu izbeći ukoliko žele nešto da promene u vezi sa nepravednim postupanjem: ono što se njima samima čini nevažnim moraju shvatiti kao važno; moraju sebe prihvatiti kao pripadnike grupe koja inače ne bi postojala kada bi svi ljubitelji opere imali isti tretman.

Primer se može činiti apstraktnim, ali on ilustruje mehanizme isključivanja. On odslikava ono što se u diskursu o politici identiteta često zanemaruje: onaj ko se buni protiv nejednakog tretmana ili diskriminacije često je prinuđen da argumentuje u onim kategorijama koje su nastale baš samim isključivanjem. Pripadnici manjina ne žele uvek da budu tolerisani ili priznati kao takvi, jer ne dele uvek jedni sa drugima samopodrazumevana uverenja ili prakse. Ponekad je pripadnicima neke manjine zajednički pre svega svemoćni pogled većine na njih. Za one koji su marginalizovani kao ne-beli, za one koje rasističke perspektive i prakse uporno etiketiraju kao ne-pripadnike, za njih projektovana percepcija kategorije boje kože postaje nešto o čemu se mora razgovarati. Za one koje smatraju ne-istinski-nemačkim, ne-zaista-odavde, za njih to „ovde“ ili „odnekle drugde“ postaje kategorija kojom se moraju baviti.

Politika identiteta, koja se pripadnicima manjina uvek iznova prebacuje, jeste svaka ona politika diskriminacije koja je od njih i načinila socijalnu manjinu. Često nam se sugeriše da pripadnici manjina istrajavaju na fiksnim, suštinskim identitetima, da operišu pojmovima kolektiviteta, da se sami izdvajaju ili, još gore, da oni isključuju one „normalne“, visoke preko 1,85 metara. U jedan od manje-više bezobzirnih nesporazuma o politici identiteta spada i pogrešna pretpostavka da pripadnici manjina odbacuju liberalne društvene modele ili univerzalne principe, jer kulturološki relativizuju vrednosti. Češće je suprotno: da bi se kritikovala diskriminacija, nisu potrebni prenaduvani koncepti suštinskog identiteta, već upravo orijentacija na univerzalne principe slobode i jednakosti. Pa ipak: da bi se dokazala konkretna diskriminacija, treba tačno i precizno opisati način na koji se sa nekim tako postupa – i tada stupaju na scenu razmatranja kao što su telesna visina ili boja kože.

U tom smislu, donekle je banalno žestiti se protiv boje kože kao kategorije kada vaša boja kože nije bitna u svakodnevnom životu; lagodno je rugati se rodu kao kategoriji i prebacivati drugima da od toga prave ideologiju, kad vaš vlastiti pol niko ne dovodi u sumnju ili ga ne diskriminiše; lako je smatrati seksualnost za nešto intimno i privatno kada je vaša sopstvena seksualnost priznata kao nešto normalno i lično.

Onima kojima su važni pravo na slobodan razvoj ličnosti (član 2. nemačkog Ustava) i načelo jednakosti (član 3) ne sme biti važno da li su oni pušteni u salu i da li je njihova visina iznad ili ispod zadate norme – već samo to da li je svima dozvoljeno da uđu na operu.

Prevela Jelena Todorović Lazić

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.