“Sve za bolju budućnost moje djece”

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Hondurasu je od bandi trpio prijetnje i ucjene. Sezar Monkado je preko Meksika pobjegao u SAD. Vrijednim radom želi da svojoj djeci ostvari snove.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Prvo na šta pomisli kada se ujutro probudi je „posao”. „U ovom trenutku je to najvažnije: posao, posao, posao.” Sezar ima 38 godina i otac je dvoje djece. Živi skučeno kod jednog daljeg rođaka. Ali, za početak je na sigurnom i bez straha od uličnih pljačkaša ili kriminalnih bandi.

Bilo mu je potrebno dva mjeseca da iz svog rodnog mjesta u Hondurasu stigne do meksičko-američke granice. I nije uvijek izgledalo da će da uspije. Ovaj dugačak put prešao je pješke zajedno sa svojim sinom (17), ćerkom (9) i suprugom. Jedan dio puta uspjeli su da se prebace autobusom, a da pređu granicu, pomogla im je jedna humanitarna organizacija.

Sezar kaže da je zahvalan Džozefu Bajdenu, da je porodicama omogućio da uđu u zemlju. Pod Donaldom Trampom ne bi bilo takvog izuzetka. Onda bi morao na neki ilegalan način da pokuša da uđe u SAD. Ili bi sa stotinama hiljada drugih čekao u kampovima da vidi šta će se dogodiri – bespomoćan i u stalnom strahu da će biti ponovo vraćen.

A onda su došle bande

„To bi bilo opasno po život”, kaže on. Kada Sezar govori o svojim željama, njegovoj budućnosti, pogled mu je otvoren, direktan, jasan. Kada govori o prošlosti oči počinju da mu trepere. Kolebljivo se kreće tamo-ovamo. Kao ljudi koji provjeravaju okolinu da vide vreba li opasnost.

Odgovori su mu kratki. Imao je frizerski salon u selu u kojem je živio on i mnogi njegovi rođaci. Posao je išao dobro. Imao je dovoljno za život. Dok nisu došle bande i iznuđivale novac za zaštitu, prijetile mu i na kraju oduzele osnovna sredstva za život… Nije vidio nikakvu drugu mogućnost nego da napusti svoju domovinu. Nadu su mu dale riječi novog američkog predsjednika da će u zemlju pustiti porodice s djecom i tamo provjeriti da li imaju pravo da legalno ostanu u SAD. Sezar skoro da nema više nikakav kontakt sa domovinom. „Razočaran sam.” Ne želi da kaže ništa više o tome. Ali, bol se osjeća i u ovoj kratkoj rečenici. Bol zbog toga što je morao da napusti kuću. Takođe i zbog toga što se niko u Hondurasu ne bori protiv korupcije i nasilja.

Ispuniti snove djece

Trpjeti ili pobjeći – druge mogućnosti izgleda da nema. Čak iako u ovom trenutku ne treba da se plaše iznuda narko-kartela, situacija u kojoj se nalazi ova porodica je sve samo ne sigurna. „Sad moramo da čekamo na papire”, kaže Sezar. Ipak, priča, da su on i supruga uspjeli da nađu posao. Ona radi u jednoj piljari. A on pokušava da se etablira u jednom frizerskom salonu. Malom salonu na sjeveru Majamija, gdje gledaju da se snađu mnogi iz Latinske Amerike.

Teško mu pada to što mora još da se strpi, ali, kaže, najgore je prošlo. „Kada sam u Meksiku sa svojom djecom i suprugom spavao na ulici, progonjeni od policije, zatvarani…” – danima su bili zatvoreni u neizvjesnosti da li će ih vratiti u Honduras. „To je bilo najgore”, kaže Sezar. Sada se barem malo vratio osjećaj mira. Djeca barem mogu da se raduju kolikoj-tolikoj normalnosti, da u septembru kao i sva druga djeca krenu u školu.

Bez straha od bandi.

A to je za njega najvažnije; zbog toga je krenuo na opasan put: „Sanjam da vidim kako moja djeca ispunjavaju svoje snove”, kaže a oči mu ne trepere – kada priča o budućnosti.

Čitajte više