Sputnjik i kamčatski rakovi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Dragi moji oprezni i sumnjičavi sugrađani, možda ne bi bilo loše da se, dok još imate čime, bocnete?
Foto: Peščanik
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Pročitao sam da su rezultati još jednih socioloških istraživanja pokazali da nešto više od 40 posto mojih dragih sugrađana kategorički izjavljuje da se ne želi cijepiti ni pod kakvim uvjetima.

To mi je jasno: uvijek stanovništvo – posebno onaj njegov dio (i to je paradoksalno) koji je izrazito patriotski raspoložen – zbog bogatog povijesnog iskustva ne vjeruje ni jednoj jedinoj riječi vlasti, pogotovo u onim slučajevima kad ga vlast započinje zavoditi nekakvim kul stvarima, i to besplatnim. „Ne, to je vražja stvar“ – u takvim slučajevima misli oprezno stanovništvo, zauvijek pogođeno starim traumama. „Zašto oni toliko reklamiraju to čudno cjepivo? Evo im figa! Zar sam ja budala, što li?“

Zanimljivo da se ni sama vlast, između ostalog njezina vrhuška, nije baš žurila da se bocne ruskim cjepivom, prije svega ne vjerujući – što je u većini slučajeva pravilno – ničemu što je smišljeno i napravljeno u Rusiji, i bezuvjetno dajući prednost inozemnim cjepivima koja su izmišljena i proizvedena u nekakvim neprijateljskim državama.

No daleko sam od toga, reći ću iskreno, da me zanima vlast, duboki motivi njezinih postupaka i izjava, čak njezino zdravlje.

Ipak, stanovništvo, koje se ponekad nadmeno naziva narodom, pokušao bih upozoriti na nepromišljen odnos prema nekim starim domaćim tradicijama. Svi kao da znaju, no ponekad, avaj, zaboravljaju na to, da se ponuda i potražnja u pravilu ne nalaze u onim harmoničnim odnosima, koji su uvjetovani civilizacijskim tržišnim mehanizmima.

Dobro je to što živim već prilično dugo, pa se zato sjećam kako su u mojem djetinjstvu žestoko i ponekad agresivno reklamirali kamčatske rakove. „Svi bi već odavno trebali znati kako su rakovi ukusni i slasni“ – uljenom bojom bilo je napisano na limenim listićima pričvršćenima na zid.

Stanovništvo je slabo reagiralo. Rakove su kupovali, jeli i hvalili samo rijetki gurmani, potpuno zadovoljni njihovom dostupnošću, koja će – sad već trčim naprijed – svojom varljivošću, poput perca na svibanjskom vjetru, uskoro otkriti sklonost ka izdaji.

Stvar je u tome da – u apsolutnoj disharmoniji s jedino točnom marksističkom naukom, koja tvrdi da kad neka ideja ovlada masama, ona postaje materijalnom snagom – u našim se geografskim širinama sve događa suprotno. Stoga, kad je stanovništvo skontalo da su rakovi zapravo „ukusni i slasni“ i da je salata od rakova ono što svakome treba, oni su, ti podmukli rakovi, iznenada nestali, postavši svojinom samo najuglednijih građana države, koji nisu žalili svoju snagu i svoje zdravlje u slučaju ostvarivanja mudrih odluka redovnih i izvanrednih kongresa i plenuma i koji noću nisu spavali zbog neprekidnih briga o općem zadovoljenju sve većih potreba i potrošnje spomenutog stanovništva.

Ne radi se, naravno, o rakovima. Oni su samo primjer, možda ne najbolji i najočitiji – ima i drugih.

I ako još nije jasno o čemu pričam, onda ću reći sasvim otvoreno.

Dragi moji oprezni i sumnjičavi sugrađani, možda ne bi bilo loše da se, dok još imate čime, bocnete? Jer će, kad vam se upali lampica, taj isti Sputnjik, koji sad dobivate za mukte i koji zbog toga prezirete, ili početi naplaćivati (i to možda jako skupo) ili će cjepivo, uvrijedivši se na vas, odletjeti nekamo, pa makar i u jedva dostupnu običnom čovjeku zemaljsku orbitu.

Preveo Ivo Alebić

Čitajte više