Gorka istina u slanim novinama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pogled na početak kraja: socijalizam, radničko samoupravljanje, prvi demokratski izbori i devedesete u Sodaso listu iz Tuzle.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije i samoupravljanja velika pažnja posvećivana je informiranju radnika. Glavni medij za informiranje unutar fabrika bile su fabričke novine. Svoje novine izdavao je i kombinat Sodaso iz Tuzle za svojih 9.000 radnika i besplatno ih dijelio u fabrikama. Kombinat je imao pravu malu redakciju s nekoliko novinara, fotografa i glavnom urednicom.

Sodaso list je izlazio svakih 7 dana, obično na 11 strana, a glavna boja naslovnice bila je plava. Ako su izdanja padala na važnije godišnjice ili praznike poput jubileja kombinata, osmog marta, prvog maja ili otvaranja bitnog pogona, novine su imale i po više strana, a naslovnica je bila svečano-crvena, s prikladnim naslovom i fotografijom. Ovaj danas gotovo pa zaboravljeni list čuva se u Zavičajnoj zbirci javne i univerzitetske biblioteke Derviš Sušić u Tuzli.

Ekipa Sodaso lista obilazila je fabrike Sodaso kombinata od Orašja, Modriče i Doboja preko Lukavca, Lopara i Tuzle pa sve do Kladnja i Kreševa. Izvještavalo se uglavnom o proizvodnji, poslovnim rezultatima, uspjesima, ali i teškoćama, problemima i havarijama. Ton je bio pozitivan, ali poslovni promašaji se nisu krili. Iz Sodaso lista radnici su mogli saznati ako je neka fabrika kombinata u ozbiljnim problemima ili ako joj prijeti stečaj.

List je bio puno više od samih izvještaja o poslovanju. Dosta strana posvećivano je pozitivnim primjerima, humanitarnim akcijama radnika, godišnjim odmorima, izvještajima sa sjednica Radničkih savjeta, prenošeni su intervjui direktora, pisalo se o nastupima kombinatskih sportskih ekipa, radničkim sportskim igrama, rekreaciji radnika, kulturnom stvaralaštvu kombinatskih umjetničkih grupa, izložbama i općenito o različitim aktualnostima vezanim za kombinat Sodaso. Četvrta strana donosila je zanimljivosti i anegdote iz svijeta. Na zadnjoj stranici redovno su bili križaljka, karikatura i vicevi iz kombinata. Uredništvo se trudilo biti zanimljivo i korisno svojim čitateljima – radnicima kombinata.

Nije to bio vrhunac novinarstva sa urnebesnim šalama, karikaturama koje su antologijske ili dubokoumnim analizama poslovanja i okruženja, ali jeste bio solidan, koristan i zanimljiv list, po kvaliteti iznad mnogih današnjih novina. Pogotovo po hrabrosti da kritikuje i ukazuje na probleme, predlaže rješenja. Nije se diralo u poredak i ideologiju, ali o konkretnim problemima i propustima se itekako govorilo. Danas kad razgovarate s radnicima, reći će vam kako se Sodaso list rado čitao te da su sva izdanja bila „razgrabljena“ čim bi stigla u fabriku.

Jedna od redovnih rubrika u Sodaso listu bila je i „Kompas za odmor“ koja je donosila informacije o izletištima, kombinatskim odmaralištima i cijenama te ponude različitih agencija za destinacije od Poljske preko Mađarske i Srbije, sve do Jadrana.

U odnosu direktora i radnika ili radnika i partije, Sodaso list je bio nekako između. Naginjao je službenoj priči i obaveznom optimizmu direktora i partije, ali nije se libio prenositi stavove radnika i ismijavati direktore vicevima i karikaturama. Sodaso list je tako „bocnuo“ i Adema Tucakovića, tada pomoćnika direktora u Rudniku soli, a kasnije direktora Poliuretanske hemije.

Iako se Sodaso list nikad nije bavio dnevnom politikom, osim kad je prenosio najvažnije Titove rečenice ili kad su politički lideri posjećivali kombinat, u list se politika uvukla na samom početku 1990-ih, u vrijeme raspadanja Saveza komunista, bujanja nacionalizma i prvih izbora. List je prenosio poneki izvještaj sa propalog 14. kongresa Saveza komunista Jugoslavije i ekspozee Ante Markovića u Saveznoj skupštini.

Politička kriza u Sodaso listu najviše se odrazila na karikature, kratke izjave radnika i šale. Od prvog broja Sodaso list donosio je jednostavne karikature kojima je ismijavao sve i svašta. Crtane su karikature direktora, fabrika, radnika, ismijavana lažna bolovanja, nezainteresiranost radnika na radničkim savjetima i mnoštvo drugih tema. Od 1989. u karikaturama se pojavljuje i politika i to na zabavan način.

Izjave radnika u ovim godinama postale su poprilično pesimistične, radnici su se žalili na loš standard života, bojali su se pojave mržnje i nacionalizma u društvu. Najmračnija rubrika definitivno su postali vicevi koji su počeli na brutalan način oslikavati tadašnju stvarnost koja je mirisala na rat.

Uvlačenje politike u Sodaso list dobro se vidi kroz seriju od nekoliko isječaka koje su mi zapale za oko dok sam istraživao ovaj list. Kraj 1980-ih i početak 1990-ih bile su godine odricanja od komunizma i komunističkog dogmatizma, parola, ideala, samoupravljanja. Društvo je tražilo novi model, demokratskiji, slobodoumniji. Ili se barem lagalo da traži takav model. U jednoj od karikatura Sodaso list je ismijavao to što su građani komunistički dogmatizam odmah zamijenili nacionalnim dogmatizmom. Iz jednog „jednosmjernog“ pogleda na svijet prešli su na drugi „jednosmjeran“ pogled na svijet.

Dalji razvoj situacije vidi se po karikaturi koja ismijava bivše kadrove Saveza komunista koji su se odmah, pošto je postalo očito da „komunistički brod tone“ i u Jugoslaviji i širom Europe, počeli prelijevati u druge tabore, kritikujući komunizam. Dio je prelijetao u Reformiste Ante Markovića, dio u nacionaliste, a dio u liberale koji ovdje nikad nisu zaživjeli kao ozbiljnija politička opcija, ali su početkom 1990-ih djelovali mogućnije nego što djeluju danas.

Sodaso list je uvijek bio protiv nacionalizma, ali tu i tamo donosio je i drugu stranu priče. Nije se libio otvoreno objaviti izjave radnika o tome za koga će glasati na izborima 1990. godine, u svojoj redovnoj rubrici „U prolazu“. U ovoj rubrici pred same izbore Sodaso list objavio je tri izjave kombinatskih radnika. Mladen Samek, mašinbravar iz Fabrike sode Lukavac izjavio je kako će glasati za „Antinu stranku“, to jest Savez reformskih snaga Ante Markovića, zbog ekonomskih reformi, jugoslovenstva i otpora nacionalizmu.

Izjava Ekrema Kurtalića, utovarivača iz Rudnika soli Tuzla pokazuje jedan fenomen koga smo postali svjesni kasnije. Naime, Kurtalić je izjavio kako bi mu bilo lakše glasati kada bi znao za koga će glasati drugi. Kao jedno od objašnjenja zašto su se 1990. godine ljudi koji su u miru živjeli zajedno 45 godina odjednom opredijelili za stranke podjela jeste i to da su se svi bojali kako će glasati drugi. Ljudi su se bojali da će biti nacionalno ugroženi ako glasaju za građanske stranke, a drugi narodi izaberu nacionalne stranke. U tom začaranom kolu straha, na kraju su svi glasali nacionalno.

Najzanimljivija je izjava Marka Baotića, električara iz Polironda Orašje o tome zašto će na prvim izborima glasati baš za HDZ. U izjavi ovog radnika jasno se vidi sva naivnost i nesvjesnost tadašnje javnosti koja je mentalno unutar sebe mirila nepomirljivo, očekivala nemoguće i ignorirala očigledno.

U svojoj kratkoj izjavi Baotić je otvoreno rekao, a Sodaso list objavio, kako će on glasati za HDZ jer u njemu vidi demokratsku stranku koja se bori za nacionalnu svijest. Od HDZ-a je očekivao slobodu i smatrao je ovu stranku naprednom. Ono gdje se posebno očitovala naivnost ne samo ovog radnika, već ogromne većine radnika širom Bosne i Hercegovine, jeste dio izjave u kojoj Baotić kaže: „ukoliko buduća vlast ne bude po mjeri čovjeka, imaju naredni izbori“.

Danas znamo da ti „naredni izbori“ nikad nisu stigli već da su nacionalne stranke zarobile biranje u okove rata, mržnje, straha i predrasuda. Nikad više građani nisu imali prilike glasati oslobođeni od mržnje, predrasuda i straha i svaki sljedeći izbori su barem dijelom bili pokradeni. HDZ nikad nije sišao s vlasti u Orašju, bez obzira na rezultate njegove vladavine, koji su katastrofalni i nimalo „po mjeri čovjeka“. Kadrovi HDZ-a uništili su Polirond u kome je Marko Baotić radio, stanovništvo je pod vlašću HDZ-a iselilo u inostranstvo, općina Orašje je danas propala pustoš, a građani još uvijek masovno glasaju za HDZ.

U posljednjem dijelu izjave Baotić je rekao još nešto jako naivno, a što je iz današnje perspektive očigledno promašaj: „Ovo što su se pojavile nacionalne stranke ne mora da znači da treba biti i nacionalizma“. Od HDZ-a u koaliciji sa SDS-om i SDA je očekivao mir i suživot, a zapaljive ratnohuškačke poruke sa predizbornih skupova je, kao i većina građana, ignorirao, vjerujući da rata „neće i ne smije biti“. Ljudi jednostavno nisu bili svjesni kolika je prijetnja nacionalizam i do čega će taj nacionalizam na kraju dovesti.

Uredništvo Sodaso lista bilo je nešto realnije i ubrzo nakon pobjede nacionalnih stranaka na izborima objavljuje u rubrici „Knjiga utisaka“: „Uvijek je među našim ljudima bilo ljubitelja dobre kapljice – krvi“. Sablasna prognoza koja se ubrzo ostvarila. Tokom 1990. Sodaso list izvještava o tome kako su radnici kombinata na povratku s godišnjih odmora u Dalmaciji svjedočili eksplozijama, blokadama i ratnom stanju u Kninu. Nakon toga slijede izvještaji o blokadama izvoza zbog sukoba u Hrvatskoj i nestalim radnicima i trgovačkim putnicima u Hrvatskoj i Sloveniji.

Ubrzo dolaze izvještaji o blokadama u BiH, balvanima na putevima, miniranju pruga, obaranju dalekovoda, prvim pucnjima i prekidima veza s fabrikama u Modriči i Doboju. Fabrike Sodaso stale su 19. oktobra 1991. godine i nikad više nisu pokrenute u punom obimu proizvodnje. Termoelektrana Tuzla zbog blokada nije imala kako nabaviti naftu za potpalu kotlova, prestala je isporuka tehnološke pare i samim time i proizvodnja u fabrikama Sodaso kombinata.

Rat je počinjao i osjećalo se to kroz pisanje Sodaso lista koji počinje izlaziti sve neredovnije jer se prekidaju veze sa štamparijom u Sarajevu. Dio rata Sodaso list izlazi u manjem formatu jer nedostaje papira. Za štampanje se koriste različiti i raznobojni papiri od čega posebno bode oči nekoliko brojeva štampanih na crvenom papiru A4 formata. Uredništvo se naivno nadalo nastaviti izlaziti u „praktičnijem“ manjem formatu i nakon rata.

Ratni brojevi izvještavaju o radnoj obavezi, poginulim radnicima, pokušajima ratne proizvodnje i očuvanja pogona, podjeli pomoći radnicima i stanovništvu, pokrivanju obaveza iz rezervnih sredstava, pokušajima izvoza, proizvodnji svega i svačega u pogonima hemijske industrije – farmaceutskih proizvoda, ulja, sokova, ribe, povrća… Mogu se pronaći izvještaji o uništenju pogona Hemije u Modriči, Hemoprodukta u Doboju, propadanju Polironda u Orašju, granatiranju Poliuretanske hemije u Tuzli, okupaciji pogona u Loparama od strane vojske i slično.

Za vrijeme rata Sodaso list pokazivao je interes za pogone kombinata „s druge strane fronta“, smatrao ih i dalje „našim fabrikama“ te pokazivao brigu za njihove radnike, bez obzira na nacionalnost. Vijest o izvozu Hemoprodukta Doboj u Srbiju 1993. godine koju je donio izbjegli radnik iz Doboja propraćena je optimizmom što fabrika postoji i radi.

Posljednji broj Sodaso lista izlazi 1994. godine, nikad ne dočekavši jubilarni 1000. broj, koji je trebao biti na redu nekad 1996. ili 1997. godine. O sudbini Sodaso lista i Sodaso kombinata koji je izdavao ovaj list, dobro svjedoče dvije fotografije sa dva jako slična, ali oprečna naslova.

Nekad tokom 1980-ih, kada je kombinat bio u najvećem usponu kao jedna od 10 najvećih kompanija u BiH, Sodaso list objavio je članak o postavljanju zastava kombinata ispred upravne zgrade s naslovom „Zastave ponosa“. Nakon 15-ak godina, kada je kombinat već bio rasformiran i uništen, novinar drugih novina, Fronta Slobode, sa potpuno istog mjesta uslikao je te iste zastave već uništenog kombinata uz naslov „Zastave na pola koplja“. Da tragedija bude potpuna, bivša upravna zgrada kombinata zapaljena je i uništena tokom protesta 2014. godine, a od kombinata je preostao samo izlupan i polomljen natpis „SODASO“, ispred kojeg su danas prazni jarboli bez zastava.

Čitajte više