Zašto je Frans Timmermans iznevjerio Gretu Thunberg?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kasnije Timmermansove napore u korijenu je srezala šefica Komisije Ursula von der Leyen.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Europski povjerenik zadužen za Zeleni plan za Europu Frans Timmermans pokušao je objasniti Greti Thunberg i drugim zelenim aktivistima zašto ne može odustati od stare europske agrikulturne strategije poznate kao Zajednička poljoprivredna politika (CAP na eng. i ZPP na hr.) koja se temelji na brojnim subvencijama poljoprivrednicima, od potpuno prihvatljivih poput otkupnih cijena, do aktivistima nepoželjnih subvencija za gorivo. Problem sa poljoprivredom u kontekstu klimatske krize je što na nju odlazi jedna trećina europskog proračuna, a uz to generira 10 posto emisija stakleničkih plinova u atmosferu.

Tradicionalan, monokulturni, uzgoj hrane nanosi brojne štete prirodnom svijetu jer smanjuje otpornost biljaka na nametnike i vremenske uvjete. Za sjetve i žetve koriste se fosilna goriva, dok je osnovni preduvjet stočarstva ratarstvo čijim se prinosima hrane životinje namijenjene ljudskoj prehrani. Pritom i te životinje emitiraju velike količine metana u atmosferu koji je još štetniji od CO2. Rješenja postoje u obliku poljošumarstva, permakulture i multikulture. Tu je još i veliki problem pesticida čije kancerogene tvari truju hranu koju jedemo i poskupljuju globalne zdravstvene troškove, a vode i ka izumiranju pčela (usput budi rečeno, 20. svibnja je svjetski dan pčela). Trenutno postoji problem sa svim zelenim oblicima uzgoja hrane: nisu dovoljno masovni, značajno poskupljuju cijeli proces poljoprivredne proizvodnje smanjujući prinose, otežavajući žetvu i podižući cijenu hrane za krajnje potrošače čineći je tako teže dostupnom za najsiromašnije klase društva. To je ozbiljan socijalni i politički problem, stoga ne čudi da cijeli proces “ozelenjivanje poljoprivrede” ide jako teško.

Europska komisija otvorila je proces radikalne izmjene poljoprivrede prije nekoliko godina, dok najave o ukidanju subvencija u ovom resoru datiraju u najoštrije neoliberalne mjere provođene prije desetak godina. Međutim, otpor ukidanju subvencija među poljoprivrednicima poprilično je žestok, pa teško da ima zemlje članice u kojoj se nije prosvjedovalo oko ovih tema. Dok su u Hrvatskoj najpoznatiji bili prosvjedi mljekara, znatno nasilniji bili su oni seljaka u, npr. Španjolskoj, Belgiji i Francuskoj gdje se traktorima išlo na gradove. Tema je iznjedrila i pokret Žutih prsluka koji su isticali da neoliberalne mjere stavljaju najveći teret na ruralna područja zemlje. Kada se takvi prigovori ne slušaju, onda stvar vodi u ekstreme kao što su slučajevi samoubojstava farmera u Indiji i SAD-u. Europska unija stoga je napravila kompromis, kako bi očuvala socijalni mira, kako sa domaćom radničkom klasom tako i sa članicama europske ekonomske periferije. Na primjer, Hrvatska je prošle godine u vrijeme svog predsjedavanja Unijom poduzela neočekivano čvrste korake kako bi jasno pokazala da ne prihvaća ukidanje subvencija u poljoprivredi. Na kraju je tako i bilo. Zajednička poljoprivredna politika i dalje je na snazi, no, to ne znači da nema prostora za njenu izmjenu. Kasnije Timmermansove napore u korijenu je srezala šefica Komisije Ursula von der Leyen.

Socijalni i politički kompromis

Česti prigovori glase da je cijeli poljoprivredni sustav osmišljen tako da preferira korporacije, na uštrb poljoprivrednih zadruga i OPG-ova (obiteljska poljoprivredna gospodarstva), zatim da se kancerogeni pesticidi ne ukidaju zbog kompromisa s korporacijama, da se u ratarstvu posjedi toliko okrupnjuju i daju primarno korporacijama, te da su pravilnici o distribuciji toliko birokratizirani da se mali proizvođači ne mogu probiti na tržištu. S druge strane, postoje ogromne rupe u sustavu subvencija koje su omogućile talijanskoj mafiji da ubere ogromne prihode iz europskih poljoprivrednih fondova, a što prvi otkrio slovački novinar Jan Kuciak na kojeg je zbog sličnih tekstova kasnije uspješno izvršen atentat.

Promjene su nužne u europskoj poljoprivrednoj politici, no, najveći uteg u njezinom ozelenjivanju predstavlja činjenica da se radi o hrani koja nikome ne smije biti uskraćena, ili kako to po novome kažu europski političari “no man left behin” (ni na koga ne smijemo zaboraviti). Budući da je poljoprivredna toliko fundamentalno i delikatno pitanje, njezinom reformom nitko nije i neće biti zadovoljan. Frans Timmermans utoliko kupuje socijalni mir na štetu klimatske krize, što mladi, idealistični i zasad beskompromisni zeleni aktivisti odbijaju čuti. Ne zbog toga što im nije jasno da političari kupuju socijalni mir, nego zbog toga što im je jasno da se ne poduzimaju ni oni koraci koje je moguće poduzeti. Na primjer, ako ne možemo odmah dokinuti upotrebu fosilnih goriva u poljoprivredi, ukidanje pesticida je svakako moguće. No, političari pokušavaju uvjeriti aktiviste da su oba koraka jednako teška, što nije točno. Dok je kompromis sa plavim dizelom ribarima i gorivom za traktore jasan jer izravno sprečava prosvjede i nasilje na europskim ulicama, kompromis prema Bayeru vezan uz pesticide nije jasan. I aktivistima nije prihvatljiv. Dok političari upozoravaju da “ljudi nisu spremni” na ovu politiku, aktivisti taj argument nazivaju “sranjem” uz objašnjenje da ljudi jesu spremni, ali da je sporost reforme rezultat poljoprivrednog lobija.

Ipak, promjena je nezaustavljiva. Reforma CAP-a ulazi u svoju završnicu, novi sastanci na rasporedu su 25. i 26. maja. Tada bi se trebalo razgovarati o raspodjeli milijardi eura namijenjenih novim poljoprivrednim eko-shemama. Ekološki kriteriji trebali bi visoki, okoliš maksimalno zaštićen, a sve to ne bi smjelo učiniti hranu manje dostupnom najsiromašnijima. Ulozi su visoki.

Čitajte više