Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Čini se kako smo s posljednjim napadima Izraela na narod Palestine dosegnuli novu razinu licemjerstva. Dok lider Izraelaca govori kako gađaju duboko infiltrirane i disperzirane lokacije Hamasa, lideri i vlade zapadnih zemalja naglašavaju kako Izrael ima pravo na odbranu. U toj i takvoj odbrani opet budu ubijene desetine palestinske djece i žena, rušeni domovi stotina Palestinaca, podsjećajući sve nas kako međunarodno pravo možete kršiti ako imate moć i kako ljudska prava i principi demokratije važe samo onda kada odgovaraju moćnicima.
Sada je sasvim jasno da je izraelski lider izazvao sukob kako bi radikalizirao situaciju i iznova se pokazao kao zaštitnik Izraela i njegova naroda, s jasnom tendencijom da povrati povjerenje i učvrsti svoju poziciju unutar vlastitog političkog prostora.
Naravno, cijenu svega će platiti oni za čijim životima se drugi neće pretjerano osvrtati.
Zapravo, Netanyahu računa na višedecenijsku naviknutost svijeta na obračune sa “anticivilizacijskim postupcima Palestinaca”, na razumijevanje i podršku dugogodišnjih partnera Izraela i na neobjašnjivu tišinu koja dolazi iz muslimanskih zemalja.
Premda je poznato kako značajn broj muslimanskih zemalja ima direktne diplomatske, trgovinske, vojne i druge veze sa Izraelom, ostaju začuđujuće dvije stvari: izostanak koordiniranog diplomatskog pritiska na Izrael od strane vlada muslimanskih zemalja u situacijama poput aktuelne, kao i snažniji pritisak muslimanskog stanovništva na tamošnje vlade da se nedvosmisleno i snažnije suprotstave destrukciji života i uništenju onog što jeste Palestina.
Licemjerstvo evropske politike iznova je bilo na sceni kada su se na službenim zgradama Austrije, Češke i Slovenije zavijorile izraelske zastave u znak podrške. U znak podrške činu rušenja, destrukcije i ubijanja palestinskih civila. To nam otkriva još jednu važnu činjenicu, a to je veza između cionističkog režima i evropskih desničara, ali ne samo desničara, nego i onih politikâ kojima je imanentna islamofobija, kao i tendencija da se muslimane općenito označi kao faktor rizika, nesigurnosti i strani element.
Uprkos svim poznatim činjenicama i dijalektici koja vlada društveno-političkom scenom, jedno pitanje ostaje zagonetno.
Kako je moguće da pojedinac ili narod, koji je iskusio svu surovost zla i izopačenost ljudskog duha, pristane drugome činiti ono nad čim se sâm zgražavao i što je u povijesti viđeno kao kraj povijesti, kraj teologije, kraj čovjeka.
Da ne svjedočimo toj pojavi, teško bismo mogli povjerovati da se iz reda onog naroda koji je iskusio jedno lice fašizma, može izroditi njegov novi oblik. Cionizam je novo lice fašizma, ideologija koja teži destrukciji drugog zarad apsolutizacije jednog naroda i pripadajuće eshatologije.
Pluralizam, multikulturalizam, demokratija i ljudska prava bivaju potisnuti u ime rasizma, uzurpacije, destrukcije i etničkog čišćenja. Sve rečeno svjedoči neopozivoj vladavini biopolitičke paradigme koja isključivo vjeruje u princip moći, gazeći sve pred sobom kako bi zagospodarila životom drugog. Ideje u trenutku postaju daleki ideali, a norme u koje smo se zaklinjali utopija u koju samo još naivni vjeruju.
Unatoč svim poveljama i deklaracijama, nerijetko uviđamo kako nismo daleko od zvjerinjaka u kojem mnogi svoju naklonost izražavaju spram predatora i njihovih krvničkih činova.
