Medvjedi i ljudi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Lihtenštajnski princ Emanuel nedavno je ilegalno ubio medvjeda Arthura i dignuo cijelu Rumunjsku na noge. Što stoji iza ove pomalo bizarne priče?
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Jedna vijest nedavno je uzburkala domaću rumunjsku javnost, a ubrzo su je prenijeli i veći međunarodni mediji. Lihtenštajnski princ Emanuel, koji živi u Austriji, ustrijelio je 17-godišnjeg medvjeda Arthura, navodno najvećeg smeđeg medvjeda u Europi. Vijest je zasjenila sve druge u rumunjskim medijima i na društvenim mrežama, a ljudi su danima – od televizijskih emisija do podcasta – žalovali nad ubojstvom medvjeda iz hira. Kao što je to obično slučaj u Rumunjskoj, umiješao se i Nacionalni antikorupcijski direktorat, koji je otvorio poseban slučaj. Istovremeno su oni više nacionalistički nastrojeni naglašavali prinčevo strano porijeklo i kolonijalističko ponašanje bogatih zapadnjaka koji u Rumunjskoj krše pravila bez ikakvih sankcija. Stoga su bijesni Rumunji osvetnički navalili na Google stranicu dvorca Riegersburg u vlasništvu obitelji princa Emanuela, ostavljajući negativne recenzije. Prije nego što je Google intervenirao kako bi zaustavio prosvjednike, uspjeli su srozati ocjenu dvorca na 1 zvjezdicu.

Medvjed iznad svega

Kao antropologu koji živi u Rumunjskoj i često piše o njoj, teško mi je shvatiti naklonost rumunjske javnosti prema medvjedima. Drugačije rečeno, zašto baš medvjedi uspijevaju izazvati tolike reakcije među stanovništvom koje je inače vrlo individualistički raspoloženo i generalno pasivno kada se radi o ključnim društvenim pitanjima? Na primjer, usud medvjeda Arthura poklopio se s vrlo ozbiljnim vijestima: trenutni ministar zdravstva na press konferenciji priznao je da vlasti nisu prijavile između 5 i 10 tisuća smrti povezanih s Covidom od početka pandemije. Budući da je službeni ukupni broj umrlih 30 tisuća, prešućena brojka čini vrlo velik udio, a moguće je da je broj prešućenih smrti čak i veći. Ova informacija, koja bi mogla Rumunjsku smjestiti u top 20 država u svijetu prema broju smrti od Covida po stanovniku, jedva da se pojavila u vijestima ili javnim raspravama. Kako je jedan zdravstveni stručnjak sarkastično primijetio, državna televizija čak je prekinula ranije spomenutu press konferenciju kako bi prikazala japansku sapunicu.

Ne želim povlačiti jeftine usporedbe koje bi se lako moglo proglasiti specizmom, ali malo što izaziva tolike reakcije kao sudbina medvjeda u Rumunjskoj. Na primjer, prije nekoliko godina auto je udario medvjeda na državnoj cesti. Medvjed je nakon osamnaest sati agonije umro na istom mjestu zbog spore reakcije vlasti koja nije bila sigurna koje bi institucije trebale reagirati. Kao rezultat negodovanja javnosti, nekoliko ključnih lica bilo je otpušteno, a intervenirao je čak i tadašnji premijer. Krajem prošle godine, snimka medvjedice koja hoda u krug šokirala je Rumunjsku. Medvjedica je bila netom puštena iz zoološkog vrta u Piatra Neamtu, gradu u istočnom dijelu države blizu karpatskih šuma. Iako je bila slobodna, medvjedica se i dalje kretala kao da je u kavezu. Stanovnici su pokrenuli referendum s ciljem zatvaranja gradskog zoološkog vrta.

Jedan mogući odgovor leži u tome da je smeđi medvjed izumro u većini europskih država, dok u Rumunjskoj njegova populacija raste. Procjenjuje se da u rumunjskim šumama živi između 6 i 12 tisuća medvjeda, što je najveća populacija medvjeda u EU i druga po veličini u Europi, nakon Rusije. Lov na medvjede je zabranjen putem Direktive o staništima, pa ovaj poseban status medvjeda mora da pridonosi i njegovom posebnom mjestu u rumunjskoj kolektivnoj psihi.

Prinčeva zabuna

Ako se odmaknemo od medijske histerije, otvara se cijeli svijet u kojemu život i smrt medvjeda upućuju na vrlo kompleksne odnose ljudi i njihovih suprotnih interesa. Sudbina medvjeda Arthura ovdje je školski primjer. Rumunjska je zahvaljujući direktivama EU 2016. zabranila lov na trofeje, što znači da se medvjede ne smije ubijati iz zabave, već samo u vrlo posebnim okolnostima – ukoliko su bolesni, previše nasilni i slično. Također, zakon određuje broj medvjeda koje je na godišnjoj razini dozvoljeno ubiti kako bi se kontrolirala populacija. Taj broj varira ovisno o potrebama i specifičnostima svakog područja, a medvjede se ne ubija nasumično, nego prema određenim kriterijima.

Pritom lovačka udruženja koja su zadužena za divljač zarađuju tako što nude lovcima amaterima mogućnost da vrše odstrel. To je bio slučaj u malom selu u kojem je lihtenštajnski princ Emanuel pucao u medvjeda. Jedan stanovnik sela žalio se da je medvjedica napala i poubijala njegove domaće životinje. Lokalne vlasti tražile su dozvolu za ubojstvo odgovorne medvjedice, koju su i dobile. Princ je platio 7.000 eura za dozvolu da ubije medvjedicu, ali je umjesto nje navodno ubio Arthura, najvećeg mužjaka smeđeg medvjeda u Europi. Cijeli slučaj razotkrila je lokalna nevladina organizacija Agent Green koja nadzire šume i divlje šumske životinje.

Radi li se o zabuni ili zabranjenom lovu na trojefe? To su bila dva suprotna pola rasprave nakon što je osvanula vijest o ubijenom medvjedu. No u pozadini tog slučaja nalazi se veći problem upravljanja populacijom smeđeg medvjeda u Rumunjskoj. Prvi paradoks koji treba istaknuti je činjenica da se populacija medvjeda više nego udvostručila od 1975. do danas, dok se veličina šuma, njihovog prirodnog staništa, znatno smanjila – većinom kao posljedica ilegalne gradnje na području javnih i privatnih šuma. Zbog toga sve više medvjeda sve teže pronalazi sklonište i hranu, pa konstantno lutaju ljudskim naseljima u potrazi za resursima. Jedva da prođe dan a da se ne pojavi snimka medvjeda u selima i gradovima. To predstavlja prijetnju i za medvjede i za ljude. Medvjede špricaju suzavcem, onesposobljavaju elektrošokerom ili na njih pucaju puškama za omamljivanje, a one koji predstavljaju prijetnju ubijaju. Nije rijetkost ni da gladni i dezorijentirani medvjedi pri neočekivanim susretima ozlijede ili čak ubiju ljude. Pastiri i poljoprivrednici u područjima s velikom populacijom medvjeda (četiri okruga u srcu zemlje, između Transilvanije i Moldavije) ozbiljno su pogođeni stalnim upadima medvjeda. Svakodnevni život u tim područjima također je ozbiljno poremećen.

Neukroćena Rumunjska?

Prije nekoliko mjeseci sam posjetio malo planinsko odmaralište u srcu te medvjeđe regije. Donedavno je to mjesto bilo poznato po čistom zraku i mineralnim vodama s terapeutskim svojstvima. No, sada je najpoznatije po snimci medvjeda koji su se jednog mirnog popodneva “pogostili” u prodavaonici slatkiša dok su ljudi bili unutra. Mjesto je dosta promijenjeno u odnosu na period mog djetinjstva. Sada su skoro sve kuće okružene električnim žicama kako bi se spriječilo da medvjedi razbiju vrata i prozore. Međutim, žica predstavlja opasnost za druge životinje, pogotovo domaće, kao i za malu djecu. Atmosfera je jezivo tiha, na ulicama se može sresti tek pokoji čovjek koji se neprestano osvrće preko ramena i nastoji da se ne približi previše kućama. Teško je uopće zamisliti da je u tom mjestu mađarski premijer Viktor Orbán 2104. godine održao poznati govor o iliberalizmu.

Dakle, ljudima koji žive u “epicentru” populacije smeđih medvjeda, njihovo postojanje i rast broja, imaju sasvim drukčije značenje nego za opću javnost. Većina stanovništva u tom kraju je mađarske nacionalnosti, što društvenom životu ljudi i medvjeda dodaje još jedan sloj kompleksnosti. Ovdje medvjed predstavlja konstantnu prisutnost, i to uglavnom kao prijetnja te izvor štete i ometanja. Ali predstavlja i izvor dohotka za veći broj stanovnika, uglavnom muških, koji su zaposleni na različitim poslovima u šumi – jednima od rijetkih radnih mjesta u ovom ekonomski nerazvijenom području. Kao što smo spomenuli, naplata lova je glavni izvor prihoda. Lov na veprove je i dalje legalan, ali manje atraktivan i samim tim manje profitabilan. Pokušaji da se izbjegnu ograničenja dovode do situacija poput one u kojoj se našao princ Emanuel. Zbog skandala je morao odmah napustiti zemlju i nije mogao skupiti medvjeđu kožu koja predstavlja trofej i dodatni izvor zarade za lovačko udruženje. Restrikcije prisiljavaju lovce na kreativnost. Postavili su u šumama specijalne osmatračnice iz kojih gosti mogu vidjeti medvjede na velikoj blizini, a da pritom budu sigurni. Naravno, za to moraju platiti masnu pristojbu. Međutim, hrana koja se ostavlja na tim mjestima kako bi se privukli medvjedi remeti njihov metabolizam i životni ciklus. Medvjedi postaju sve veći i navikavaju se na to da u okolini ima hrane. Tako da kad hrane na tim mjestima nestane odlaze po nju u sela i gradove, što dovodi do gore opisanih situacija.

Klimatske promjene također igraju ulogu u nevoljama s medvjedima. Zbog toplijih zima medvjedi su odustali od perioda zimskog sna ili ga barem značajno skratili. Samim tim značajno više vremena provode u potrazi za hranom i razmnožavanju, što dovodi do daljnjeg naprezanja ionako oskudnih resursa. Tužna ilustracija tog procesa je napad prošle zime koji je doživio jedan skijaš – napao ga je gladni medvjed koji je u tom trenutku trebao spavati zimski san.

Ne postoje jednostavna rješenja za ovu situaciju. Lovci i ljudi koji žive u ovom kraju smatraju da je broj medvjeda prevelik i neodrživ. Neke studije tvrde da bi optimalan broj medvjeda za cijelu Rumunjsku bio 4.500 ukupno. Da bi se došlo do tog broja trebalo bi ponovo legalizirati lov, ali time bi se kršila briselska direktiva i izazvalo moralno negodovanje šire javnosti. S druge pak strane, zeleni aktivisti smatraju da je procjena trenutnog broja medvjeda pretjerana i da ih nema više od 5.000, što ne iziskuje kontrolu populacije. Za njih je ubijanje posljednje rješenje. Zagovaraju nadzor, preseljenje i kastraciju. Dvije strane će teško postići konsenzus.

“Neukroćena Rumunjska” naslov je dokumentarca iz 2018. godine, dostupnog na Netflixu. Zasniva se na ideji da je Rumunjska zemlja čijim prastarim šumama, nedirnutima civilizacijom, slobodno hodaju divlje životinje. Radi se o prikladnoj ilustraciji orijentalističke perspektive kojom se pristupa Rumunjskoj u zapadnim medijima. A zapravo je istina sasvim suprotna: nema ničeg prirodnog u suvremenim rumunjskim šumama. One su rezultat, ali i istovremeno i skrovište, duboko društvenih procesa, što je iz prve ruke otkrio i princ Emanuel.

Čitajte više