Bliski nam istok

Naravno, svaka sličnost sa politikama na Balkanu, a u Srbiji posebno, od 1990-ih nadalje, s jakim naglaskom na period od 2012. naovamo, nije nimalo slučajna.
Jerusalim, Zapadni zid, foto: Ivan Šepić
Jerusalim, Zapadni zid, foto: Ivan Šepić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Nova tragedija odvija se na Bliskom istoku. Iako sa korenima u 20. veku, sukob između Izraelaca i Palestinaca danas nam se čini večnim – oduvek i zauvek. Pri tom, kada kažemo Izraelci mislimo mahom na Jevreje, što ukazuje i na obrasce kojima se konceptualizuje taj sukob. U državi Izrael ne žive samo Jevreji, ima u njoj i oko 20 odsto, odnosno oko 2 miliona Palestinaca. Ti Palestinci takođe su Izraelci. Ili nisu? Kada notorni Benjamin Netanyahu napiše da Izrael nije država svih svojih građana, da je to nacionalna država jednog i samo jednog – jevrejskog – naroda, onda se Palestinci više ne broje u Izraelce a strane u sukobu mogu se bez ograde imenovati kao Izraelci i Palestinci.

Da bi se shvatilo novo raspirivanje izraelsko-palestinskog sukoba (ako se taj besmisao uopšte može shvatiti), možda ni njegova istorija ni njegova konceptualizacija nisu od primarne važnosti. Bolje bi bilo zapitati se – ko od tog ponovo otvorenog sukoba ima sada najviše koristi? Sva je prilika, upravo Netanyahu. Već par godina on je na ivici da izgubi vlast u Izraelu. I već par godina, iako na ivici, uspeva da ne padne. U martu su Izraelci ponovo izašli na izbore za parlament. To su bili četvrti po redu izbori u protekle dve godine. Iako je stranka Netanyahua i ovaj put osvojila više poslaničkih mesta od drugih partija, ostala je, opet, prilično daleko od većine potrebne za formiranje vlade.

U četiri nedelje po izborima, rok je istekao 4. maja, Netanyahu nije uspeo da formira većinu u parlamentu za novu vladu, pa je svojih 4 nedelje i šansu da to pokuša dobio vođa najbrojnije stranke u parlamentu iz opozicije. Samo nedelju dana kasnije, imamo bezmalo rat između Izraelaca i Palestinaca. Netanyahu obećava da će vojne akcije trajati dok god je potrebno. Samo ne kaže ko i kako procenjuje šta je potrebno. Ne mora ni da kaže – politička kalkulacija je jednostavna: pod novom pretnjom rata, Netanyahu se nada de će se političke karte u Izraelu mimo institucija te legitimnih i legalnih procedura iznova promešati i otvoriti mu prostor da ostane na vlasti.

Naravno, naruku mu ide i loše političko stanje u palestinskoj zajednici. I tu se odavno korumpirane grupe (Hamas i Fatah) trude da zadrže kakvu-takvu reprezentativnost među običnim (palestinskim) svetom. Sasvim konkretno, u raketiranju Izraela, Hamas vidi šansu da učvrsti političku dominaciju na palestinskim teritorijama. Teško je snaći se u tom lavirintu borbe za moć u jednoj nasiljem i ratom temeljno razorenoj i osiromašenoj zajednici. Pouzdani vodič mogao bi biti izvanredni Edward Said. U seriji novinskih tekstova (od kraja 2000. do sredine 2003), Said je upečatljivo ocrtao tragediju Palestinaca između izraelskog (vojnog i političkog) čekića i nakovnja nepomirljivih palestinskih grupa koje se hoće nametnuti kao jedini pravi predstavnik potlačenog naroda.

Od tada do danas, izgleda da se malo šta promenilo. Saidovi tekstovi sakupljeni su u knjigu „Od Osla do Iraka“. Predgovor za knjigu napisao je 2004. Tony Judt.1 U svetlu novih događaja na Bliskom istoku, taj predgovor nam izgleda kao da je juče napisan. Pretpostavimo da je u interesu oba naroda, i Izraelaca i Palestinaca, da padne militantni Netanyahu. Pretpostavimo da će Netanyahu uraditi sve, kao što i radi, da se to ne dogodi. Zašto bi mu bilo koja palestinska grupa u tome pomogla započinjanjem novog sukoba i pretnjom novim ratom? Hajde prvo da vidimo šta je uopšte bio okidač za ovu novu razmenu vatre.

Za 10. maj, izraelski nacionalisti zakazali su „tradicionalni“ marš kroz arapske/muslimanske četvrti Jerusalima kako bi obeležili dan kada je Izrael zaposeo Jerusalim u šestodnevnom ratu iz 1967. Uoči 10. maja već je tinjala napetost među palestinskim stanovnicima Jerusalima. Napetost su potpirivali sudski procesi oduzimanja imovine i iseljavanja Palestinaca iz njihovih kuća i stanova u istočnom Jerusalimu. Tobože da bi sprečila sukob između izraelskih „demonstranata“ (navodnici zato što je njihov marš očito i provokacija i demonstracija sile) i ogorčenih Palestinaca, izraelska vojska, umesto da zaustavi marš, požurila je da otera vernike iz džamije al-Aqsa koja mu stoji na putu. Nasilje nad vernicima u džamiji bilo je okidač za reakciju Hamasa. Netanyahu je spremno (reklo bi se radosno) odgovorio.

Sada imamo haos. Treba odmah reći, nisu obe strane podjednako odgovorne za taj haos. Netanyahu ovaj put ne može da obezbedi parlamentarnu većinu za vladu ne samo zato što sa njim odbijaju da se dogovore prema Palestincima miroljubivo nastrojene opozicione izraelske stranke, već i zato što je izneverio sporazum sa svojim prethodnim koalicionim partnerom iz opozicije zbog čega su i bili raspisani novi izbori. Zanimljivo je kako je i kad Netanyahu razvrgao savez. Sa vođom opozicije Bennyjem Gantzom, Netanyahu se, posle izbora 2019, dogovorio da dele vlast tako što će svaki od njih dvojice po 18 meseci biti premijer – prvo Netanyahu, pa Gantz. Kada je došao red na Gantza, Netanyahu je raskinuo dogovor: zato su bili novi izbori u martu. A Netanyahuu više niko ne veruje.

Nevolja je u tome što drugi razlog preteže nad prvim. U izraelskoj opoziciji poslanička mesta ključna za sklapanje većine drže stranke koje se sa Netanyahuom uopšte na razilaze u pogledu na izraelsko-palestinsko pitanje. Pretnju novim ratom Netanyahu vidi kao prilično jak motiv da takve stranke ipak uđu u koaliciju sa njim. Da li je Netanyahuu na srcu izraelska stvar, makar i naopako, pa zato po svaku cenu hoće da ostane na vlasti, jer sebe vidi kao najboljeg borca za tu stvar (šta god to bilo)? Ne, naravno. Netanyahuu je pod ozbiljnom sumnjom da je prekršio zakon i preti mu sudska kazna za korupciju. On sudsko gonjenje može da izbegne samo dok je na vlasti.

Taj sticaj okolnosti u nekom smislu skida deo odgovornosti sa Hamasa. Kako stoje stvari u izraelskom parlamentu – ista agresivna i diskriminatorna politika prema Palestincima u Izraelu i na palestinskim teritorijama nastaviće se i sa Netanyahuom i bez njega. Naprosto je krajnje skučen prostor za političko delovanje Palestinaca u traženju dogovora sa Izraelom. Korupcija među palestinskim predstavnicima najpre se može objasniti očajnim, bezizlaznim stanjem u kome se nalazi njihova zajednica. Potresan uvid u život te zajednice radoznali čitalac pronaći će u odličnom filmu iz 2005. o dvojici bombaša samoubica „Raj odmah“ („Paradise Now“) izraelskog Palestinca, reditelja Hanyja Abu-Assada.

Netanyahu je nešto sasvim drugo. Sa izuzetno bogatom vojnom i političkom karijerom, te sa solidnim obrazovanjem, Netanyahu kreira i sprovodi politike koje nedvosmisleno stvaraju prostor za manipulaciju strahom kako Izraelaca tako i Palestinaca. Dobar primer za to upravo je politika oduzimanja imovine i iseljavanja Palestinaca iz istočnog Jerusalima. Nezadovoljstvo Palestinaca koje generiše ta politika predstavlja se kao pretnja za Izraelce. Odnos između Izraelaca i Palestinaca tako se održava u stalnom varničenju. A kada treba, svaka varnica može se iskoristiti za razgorevanje već podmetnutog požara.

Naravno, svaka sličnost sa politikama na Balkanu, a u Srbiji posebno, od 1990-ih nadalje, s jakim naglaskom na period od 2012. naovamo, nije nimalo slučajna. Reč je o jednom te istom političkom/nacionalističkom, odnosno kriminalnom i neljudskom obrascu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.