Rasprodaja hotela iz puke nevolje

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Pandemija je teško pogodila čitav turistički sektor, ali je u hotelskim lancima izazvala pravu katastrofu. Mnogi lanci su prisiljeni već prodavati neke svoje hotele jer je i državna potpora daleko od troškova.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kad netko nešto prodaje jer je u velikoj nevolji, nipošto mu nije pametno otkriti kako mu bilo kakvi novci već silno trebaju da bi se uopće spasio od propasti. Ali vlasnica hotelskog lanca Maritim, Monika Gommolla si više ne može priuštiti čak niti luksuz držati se tog pravila u trgovini jer je stanje već očajno.

Hotelskim lancima poput Maritima je prije pandemije, tu se nema što kriti – išlo odlično. Bilo da je riječ o hotelima na odredištima za odmor ili o hotelima u gradovima gdje se nije putovalo samo poslom, nego i s obitelji u City Jumping je gostiju bilo sve više. Svake godine je ostajalo i više nego dovoljno novca za održavanje hotela u kategoriji gdje se taj lanac smjestio, ali i za traženje još atraktivnije ponude gostima – i širenje čitavog lanca. Gradilo se, kupovalo, planiralo…

Jedva još desetina prometa – uz iste troškove

Tako je lanac Maritim narastao do lanca 40 hotela – 11 ih je u inozemstvu s ukupno 5000 zaposlenih. A onda je došla korona i mjere protiv pandemije: “Već prvi lockdown prošlog proljeća je uzrokovao pad prometa od 90%”, žali se Gommolla. Ljeto je donijelo malo olakšanje, ali niti onda hoteli nisu bili toliko puni kao ranijih godina.

I to je osobitost hotelskog sektora koja se pokazala kobnom u ovim okolnostima: njihovi gosti tek dijelom dolaze sami jer se smještajni kontingenti dogovaraju s turističkim uredima. Ali u koroni nitko nije znao što će i kako će biti za koji mjesec, tako da ni uredi nisu niti nudili taj smještaj i stornirali ugovore kako eventualno ne bi ostali prisiljeni plaćati nekakve odštete gostima.

Da to već ne bude dovoljno zlo, došao je studeni i “drugi” ili pak “treći” val pandemije. Bilo kako bilo, još od studenog je hotelima dozvoljeno primati samo goste na poslovnom putu – makar je prilično mutno, što to uopće znači. Jer i poslovnih putovanja praktično – nema: kongresi i sastanci su redom odgođeni, velesajmovi se ne održavaju, čak i poslovni put partnerima se pokušava nadoknaditi virtualnim sastancima.

Odsjeći ruku koja ih hrani

A Damoklov mač im već stoji za vratom: u svibnju bi trebala završiti odgoda stečajnog postupka u slučaju nelikvidnost, a već su odavno potrošili svu pričuvu. Hoteli koštaju već i time što samo stoje, makar je mnoštvo zaposlenih poslano na skraćeno radno vrijeme ili im nije produžen radni ugovor na određeno vrijeme. I to je nešto što hotelijerima znači veliku muku i odricanje: u tom sektoru se sve svodi na uslugu i na kvalitetno osoblje, bio to glavni kuhar, recepcioner ili pouzdana i savjesna čistačica. Mnoge te ljude su obučili sami u njihovom zvanju, a sad ih moraju poslati kući – i tko zna hoće li se vratiti. Jer i oni moraju od nečega živjeti.

Izlaz se čini samo jedan: prodati barem neke od hotela kako bi se uopće zadržala likvidnost. Ali i tu se postavlja pitanje: kome prodati? Jer kao što se vidjelo na sastanku predstavnika njemačkih hotelskih lanaca održanog u Kölnu koncem prošlog tjedna, baš svi su u sličnim nevoljama. Neki, kao hotelski lanac Centro koji je 2019. imao još 60 hotela s 1200 zaposlenih je već prošle godine prodao 13 svojih lokacija, među njima i sedam novogradnji u koje se upustio. Naravno da se to učinilo “teška srca”, ali šefica Homeira Amiri kaže kako je to bio “jedini put spasiti čitavu tvrtku”.

Zatvoreni – mnogi će ostati zauvijek

Na sastanku su direktori hotelskih lanaca jedva susprezali svoju srdžbu: Dirku Iserloheu iz lanca Dorint “nije poznat” jedan jedini slučaj zaraze koronom u nekom od hotela već i zbog drastičnih mjera higijenskih propisa kojih se – za velike novce – moraju pridržavati, ali opet su baš hotelijeri odlukom države prisiljeni “posebne žrtve”.

Jer državna potpora niti izdaleka nije dovoljna jer u tom sektoru gdje se promet mjeri u stotinama milijuna eura, potpora je u ovoj fazi ograničena na najviše 12 milijuna eura – a i to je pitanje, kad će stići taj novac, a još je veće kad bi trebao stići novac potpore koje bi trebale platiti pokrajine. To zvuči mnogo, ali u tom sektoru su i fiksni troškovi golemi. Iserlohe priznaje kako su prošle godine, čak i uz državnu potporu, morali još iz džepa izvaditi oko 30 milijuna eura da bi pokrili ono što se moralo platiti.

A novaca se više nema: hotelijeri zapravo ne znaju što je gore – ostaviti hotele otvorenima ili ih zatvoriti. Njemački statistički ured bilježi kako je od oko 51.000 hotela i prenoćišta ove veljače bilo otvoreno jedva njih 29.300, a tog mjeseca je bilo 7,2 milijuna noćenja. To je 76% manje nego prošle veljače, a mnogi mali i obiteljski hoteli ne znaju hoće li ikad više i otvoriti svoja vrata.

Umjesto lijepih riječi bi bio bolji novac – i gosti

Kod hotelskih lanaca će to izazvati još veći prasak i zapravo što je lanac veći, to su dublje i nevolje. Redom se žale na decimiran promet: 35 hotela lanca Dormero su planirali 100 milijuna eura prometa, ostvarili su jedva 40 milijuna. “Sad stojimo pred ruševinama naše egzistencije”, žali se direktorica lanca Manuela Halm. Kod lanca Leonardo se promet smanjio s 317 milijuna 2019. na jedva još 120 milijuna prošle godine, kod lanca Lindner se promet strmoglavio s 200 na još jedva 45 milijuna.

Sastanku predstavnika hotelskih lanaca se obratio i političar oporbenih liberala, Wolfgang Kubicki koji također priznaje kako su hotelijeri u neviđeno teškom položaju: “Tu se radi o opstanku čitavog sektora. Nema tog područja koje je tako teško pogođeno.” Hotelijeri naravno rado čuju takve izraze razumijevanja, makar bi mnogo radije slušali gužvu u foajeima svojih hotela i vijest da je pandemija ukroćena.

Čitajte više