Sjećanje na ramazane u ratu

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Idemo u koloni po jedan, šutimo, neko sa početka reče: „Vrijeme je iftaru“. Samo sa dva prsta desne ruke zahvatamo snijega i stavljamo u usta da se otopi.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Mjesec je februar 1993. godine, mada iza sebe imamo desetak mjeseci rata već smo stari i prekaljeni ratnici. Većina nas je sa 18 ili 19 godina, a ove što među nama imaju 25 godina i više smatramo ostarjelima. Otprilike sve smo već vidjeli i ništa nas više ne može iznenaditi. Već su nas gađali sa svim raspoloživim naoružanjem Jugoslovenske narodne armije (JNA), ali i dalje smo tu. Najvažnije što smo naučili bilo je da se ne gine od svakog metka. Stalno su prisutna teška ranjavanja, krv i smrt. Prijatelji i saborci, golobradi mladići, dok umiru nam na rukama, uče nas najvažnije lekcije o ljubavi prema domovini. Osim šehadeta na njihovim usnama, najčešće slušamo riječi u kojima dozivaju majku, sve nas je to zajedno naučilo da preko noći postanemo stariji, ozbiljniji i svjesni svoga zadatka da smo upravo mi na bedemima odbrane voljene nam Bosne i Hercegovine. Ni tada ni sada nismo bili plaćeni za ovo šta smo radili. Jedine riječi duševne satisfakcije bile su nam „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Al Imran 200.) Željeli smo mir. Željeli smo samo da zaustavimo to „zlo“ koje je krenulo da proguta našu Bosnu. Ovo je moje prvo životno kazivanje o ratu, nerado to činim, ne zbog toga što to ljudi ne vole da slušaju, nego zbog toga što se ne mijenjaju nabolje, da im naša ratna sudbina bude ibret, jer tako bi bar trebalo da bude.

Prvi ramazan u ratu

Došao nam je prvi ramazan u ratu. Još nije nastupila velika glad, ali oskudica je uveliko prisutna. Rat je nepredvidiv i niko ne zna šta nam nosi novi dan. Dobili smo borbeni razmještaj, idemo na teren u selo Hodžiće pored Dabravina koje se nalazi na putu prema Varešu. Domaćini su nas po kućama jako lijepo primili i zavoljeli kao svoju vlastitu djecu, brzo su nastala i prava prijateljstva. Međutim, za nekoliko dana smo već dobili borbeni zadatak. Prijevoz nas je odvukao do sela Orahovo, a dalje smo pješke morali ići prema kanjonu i selu Mahmutović Rijeka.
Tu je odmah počelo naglo uspinjane prema Čemernoj planini, duboki snijeg nas usporava. Mada su nas zamolili da to ne radimo, ipak smo svi zapostili. Upozoreni smo da je ovaj prostor pust i nepredvidiv i da možemo lahko upasti u četničku zasjedu, zato niko ne želi da se omrsi, jer ako se nešto i dogodi želimo da pred dragog Boga izađemo kao postači.

Mladić koji nam je dodijeljen kao vodič išao je prema Brezi da posjeti nekog prijatelja ranjenika a sada se opet vraća na liniju. Radoznalo ga propitujemo koliko je daleko odredište, ali on ne želi da nam kaže jer misli da će nas istina demoralisati. Rekao nam je samo da je Čemerna planina ljeti prelijepa, ali zimi jako surova. Teško se krećemo kroz duboki snijeg, a kada smo došli na vrh ukazao se ogromni plato. U blizini je najveći vrh, Dernek, 1.465 metara, a nedugo zatim prolazimo pored ruševnih kuća nekadašnjih sela Trifkovići i Čemernica. Razmišljam, dragi Bože, zar su ovdje na ovoj samoći nekada ljudi živjeli?

Idemo u koloni po jedan, šutimo, neko sa početka reče: „Vrijeme je iftaru“. Samo sa dva prsta desne ruke zahvatamo snijega i stavljamo u usta da se otopi. Učimo dovu da nam dragi Allah ukabuli post, da nam Bosnu našu i sve nas u njoj zaštiti i bude nam na pomoći, amin, dragi Bože, proučismo u sebi. Kada smo bili nadomak sela vodič nam reče da „ovo putovanje“ ima 12 kilometara i da smo uspješno savladali ovaj planinski prevoj. Dobro smo se umorili, ali zbog činjenice da smo stigli taj umor brzo zaboravljamo.

Ulazimo u selo Korita, komandant lokalnog odreda nas raspoređuje u naredno katoličko selo Višnjicu koja je napuštena, jer su mještani i vojska koja ga je do jučer selo čuvala, nedavno otišli. Stare kuće, u kojima je sve ostalo namješteno, bile su otključane, valjda da novi posjetioci ne provaljuju vrata. Da bi smo mogli namaz obavljati, križeve, svete i porodične slike sa zidova uredno smo poskidali i ostavili u ormare da ih tu vlasnici nađu kada se kući vrate. U narednim danima u selu smo pronašli stećke, ali i staro muslimansko greblje koje se nalazilo na samom ulazu u selo, što nam je govorilo da su tu nekada živjeli i muslimani. Nama sada pojedina bosanska sela djeluju zabačeno, ali ne smijemo zaboraviti da nekadašnji drumovi nisu imali maršutu sadašnjih puteva. Tako se i ova Višnjica nalazila na srednjovjekovnom drumu od rijeke Ljubine, Solakovića, Taračin Dola, Višnjice, Korita, Okruglice, Crne Rijeke, Olova i dalje, a potvrda postojanja stećaka je najbolji dokaz za tu činjenicu.

Već naredni dan otišli smo na sastanak u komandu Odreda da vidimo šta su nam konkretni zadaci i kakav je raspored snaga na terenu. U povratku smo ponijeli iftar koji je bio velika šerpa kuhanog kukuruza i velika smeđa limena kutija keksa na kojoj je pisalo „USA reserve 1946“.

Šerpu, koja nije imala poklopca, ponio je saborac Mirnes iz Gladovića, a ja nosim limenu kutiju sa keksom. Na samom ulazu u selo sa narednog brežuljka uočili su nas četnici koji odmah iz bestrzajnog topa otvoriše vatru. Prethodno su sjedili pored vatre i pjevali, ali, evo, sada smo im nas dvojica postali interesantni. Granate pogađaju livadu ispod i iznad puta, usječeni makadam u obalu bio nam je jedini zaklon od granata, naposljetku smo bez obzira što nas i dalje gađaju krenuli dalje putem ne bi li našli bolji zaklon. Mirnes ne obraća pažnju na granate već vještim manevrom šerpu nosi sad lijevo, sad desno. Jedna granata će pogoditi u obalu iznad naših glava, pravo je čudo da nas nije pogodila, ali je zato šerpa puna busenja i zemlje nakog čega je brzo istresamo i nastavljamo put prema našoj kući. Vojsci prenosimo tužne vijesti šta je snašlo kuhani kukuruz ali se oni nisu plaho ražalostili. Po kućama smo vidjeli da ima hrane, pa smo poslije kraćeg sastanka dogovorili da se jave dobrovoljci koji posjeduju određene vještine u pripremanju i kuhanju hrane. Odmah se javi Zumer koji potvrdi da zna dobro potkuhat pogaču, a iza njega i drugi koji zna spremiti grah, ali i ostala jela. Za nekoliko dana diverzanti su postali kuhari a njihova mašta počela je praviti čak i pite, ali i kolače. Javili smo u komandu da nemaju više obavezu prema nama, jer iftare i sehure sada sami sebi spremamo. Ispred nas se nalazila putna komunikacija Semizovac-Srednje-Olovo. Šta je bio naš borbeni zadatak u ovom selu pričat ćemo neki drugi put, ali se sjećam se da je bila teška zima i da su nam rekli da su sve manje životinje, uključujući srndaće i vukove, otišle u nizine prema koritima rijeka Ljubina i Misoča. U šumi su, osim nas i četnika, ostali samo medvjedi. Prve smo kako smo mogli vidjeti i čuti kako sjede i pjevaju pored vatri a drugi bi se valjda zbog straha od čestih detonacija povukli dublje u šumu.

Dido i nene u Mahmutović Rijeci

Došlo je naređenje da se vratimo u jedinice. Opet smo se skupili u selu Mahmutović Rijeka. Veliki broj kamiona oštetio je put i pretvorio ga u blato. Naš kombi nije mogao da nas sve izvuče pa smo se ponudili mogućnost da izađemo, a da oni po nas kasnije dođu. Vrijeme je akšama, brzo će iftar, opet ćemo se „samo snijegom iftariti“.

Odjednom sve utihnu, kroz ovo selo sa tridesetak kuća nekada je prolazila uskotračna pruga za izvlačenje šume. Bila je duga 40-ak kilometara i išla je od Ilijaša do Okruglice. Ispred sela se nalaze obronci planine Čemernice, tako da oni u selu u stvari i nemaju pogled osim na šumu i obronke planine. Nešto promišljam, da svi oni koji boluju od bolesti zatvorenog prostora u ovom selu ne bi mogli stanovati.
Stojimo na putu, lampe uljarice slabo svijetle, tako da jedva razaznajemo u kojoj kući žive ljudi. Stali smo pored zaključane džamije, da nam je bar da uđemo i akšam klanjamo. Taman kada smo izgubili svaku nadu da će nas neko pustiti u svoj dom, dotrča naš saborac Ibrahim iz Begovog Hana, kojeg smo od milja zvali „Legenda“. Kaže: “Brzo momci za mnom, našao sam kuću gdje ćemo se ugrijati. Haj’ znaj, možda se i iftarimo”. “Stani, stani”, rekao sam, ”prvo nam objasni o čemu se radi. Nećemo valjda ljudima bahnuti tek tako u kuću, još da im i iftar pojedemo, samo nam još to fali”. “Ma nemojte se sikirati. Neki čovjek, zna mi babu, radio sa njim u Čeličanama. Hajte brate, čeka nas”. Krenusmo jer nemamo izbora, mada je sve čudno. Otkud ovaj insan sa kraja svijeta u našoj Zenici na Čeličanama? Dok idemo prema kući velika je studen i snijeg oštro reži pod našim vojničkim čizmama. Ulazimo u staru i trošnu kuću i imamo šta vidjeti. U pitanju je dvoje staraca koji su vjerovatno prešli osamdesetu. Dok nene na staroj sećiji popravlja ponjavu gdje ćemo sjesti, dido stoji na vratima i dočekuje nas i pritom veli: „Nemojte se djeco izuvati – snijeg je čist“.

Njih dvoje sjede za hastalom i iz nekih malih sahana nešto iftare, mada nema dovoljno ni za njih dvoje, srdačno rukama mašu i pozivaju nas za sofru.

Zadovoljismo se time da se nakratko, uz limeni fijaker, ugrijemo. Upravo ovakav je imala moja rahmetli nene Halima, pa gledajući vatru kroz rupice na šporetu i slušajući njeno pucketanje nakratko se vratih u sretno djetinjstvo.

Ostali smo kratko a onda je došao prijevoz po nas, ovim dobrim ljudima se srdačno zahvalismo i poselamismo. Na polasku iz njihove avlije smo zatražili halal i njihovu hair dovu da nas u životu i ratu prati.

Nova akcija i gubitak sedam saboraca

Ostali smo u Hodžićima nekoliko dana a već smo dobili naređenje za novi zadatak. U pitanju je velika akcija sa kompletnom jedinicom. Obzirom da je poželjno da što manje ljudi zna za akciju, odlučili smo da pođemo noću iz sela Budoželje. Dva su sata ujutro a naš prijevoz nas je ostavio ispod samog sela, nekim utabanim puteljcima brzo smo izašli u samo već unaprijed odabrane kuće. Poredali smo se po ćilimu kao sardine a stari hadžija, domaćin kojem je sin već poginuo kao šehid, iz trena u tren mijenjao je svoje raspoloženje. Drago mu je da je ugostio toliko gazija jer ga podsjećamo na njegovog rahmetli sina, ali u drugu ruku iznosi svoj strah i brigu za nama. Odabrali smo da akcija bude u noći Lejletul Bedra tj. 10. marta 1993. godine. Obzirom da će nam vrijeme sehura biti u toku pješačenja te smo odmah popili čašu vode i zapostili. Dok smo učili nijet, naši pomoćnici komandanta za moral po ko zna koji puta su nam rekli da smo kao borci oslobođeni posta, ali mi smo ipak zapostili.

Iza tri sata ujutro dolazi komanda i mi krećemo. Vedro je, polovina je ramazana i mjesec je pun. Pozdravljamo se sa borcima iz posljednje zemunice pored sela, koji nam na rastanku dobacuju: „Sretno, momci“. Planina je to, pod nogama su tri sloja snijega, jedan je frišak i tek je pao, ali druga dva sloja su ispod i skorena su. Koračamo sa velikim naporom i umijećem. Korak mora biti u velikom luku jer počinje povlačenjem noge kojom velikom preciznošću moramo potrefiti u narednu stopu gdje je stajao vojnik prije tebe. Dubina snijega je do samih prepona. Trebali bi da obratimo pažnju na mine, ali su one dolje duboko ispod naših stopala, u snijegu. Samo velikim noževima, radi reda, prolazimo kroz snijeg da bi otkrili eventualne sajle od poteznih mina.

Dalje prolazimo velikim proplankom dok nas mjesečina obasjava, voljeli bi da je nema, ali šta je – tu je. Jedinica se dijeli u dva pravca napada, naša grupa ide lijevo, poslije čega ulazimo u gustu jelovu šumu. Već sviće, imamo dogovoreno tačno vrijeme napada, ali do tada iskoristiti ćemo priliku i maksimalno se približiti neprijatelju. Stojimo iza debelih stabala jele, a okolo je velika paprat koja izlazi iz snijega. Odjednom počinje da puca mitraljez M84, poznatiji kao “sijač smrti“, a onda se puščana vatra otvora iz cijele šume.

Još uvijek stojimo iza stabala i tu se smatramo sigurnim. Međutim, pucanje se pojačava sve više, a mitraljez kao da je zauzeo bližu poziciju prema nama. Metci pogađaju sve oko nas, prepali smo se tek kada smo vidjeli da metak probije debelo drvo jele a onda nastavlja dalje kroz paprat koju savija ili presjeca. Ovo je znak da ipak moramo leći u duboki snijeg. Nerado to radimo. Vrhovi prstiju na našim rukama i nogama su toliko zaleđeni da ih skoro i ne osjećamo. Čekamo komandu da idemo naprijed ili da se povučemo ali pucanje odjednom prestaje. Ne znamo šta nam je sa drugim djelom jedinice koja je otišla desnim pravcem na Rokoč. Prošlo je pola sata i ponovo krenu pucnjava, ali ovaj puta još jačom vatrom i mi smo ponovo u snijegu. Ovog puta čujemo četničke glasove koji nam prijete i psuju, ali pomiješano čujemo i glasove zapomaganja, međutim, ne znamo prepoznati šta se u stvarnosti događa.

Dobijamo naredbu da pokušamo sa druge strane, ali od jedinice koja je bila na Rokoču saznajemo da je zbog dubokog snijega svaki manevar nemoguć. Duboko smo u neprijateljskoj teritoriji, razmišljamo ukoliko nam nekoga rani on jednostavno neće preživjeti evakuaciju.
U međuvremenu saznajemo da smo izgubili sedam vojnika koji su u pravcu svoga djelovanja otišli duboko i nisu mogli da se povuku. U toku akcije živote su izgubili: Spahić Raif iz sela Puhovac, Fejzić Zuhdija iz sela Kolići, Kruško Halil i Muharemović Zijad iz sela Jastrebac, Mandžuka Fuad iz Dolače, Zgrčo Engijad iz sela Pepelari te Jusufović Semir iz Maglaja. Dok prolazimo kroz Budoželje, kompletno selo je izašlo da nas vidi. Starci, žene i djeca stoje ukopani i nepomični i posmatraju nas. U njihovim očima vidimo sažaljenje zbog gubitka sedam saboraca. Niko ne progovara ni jednu jedinu riječ, mukla je tišina i sve izgleda nekako usporeno i sablasno, kao u nekom filmu.
Svi smo slomljeni i međusobno uopšte ne komuniciramo, nemamo snage, mene boli zatiok i vrat kao da će eksplodirati, u glavi samo odjekuju oni glasovi iz šume.

Slijepa komšinica Fata i njeni životni musibeti

Dobili smo nekoliko dana odmora kako bi se oporavili od šoka. Idem vijugavim Klopačkim putem prema kući. Samo stotinjak metara prije, nalazi se kuća moga prijatelja Mustafe. Po običaju, moram se javiti njegovoj staroj majci Fati koja je slijepa. Mada mi nije do priče, ali znam da će je moja posjeta iskreno obveseliti. Sin joj je sa drugom jedinicom na ratištu pa ću nastojati makar kratko da je razgovorim, ali ja ovog puta nemam kuveta za to.

Srdačna, kao i uvijek, osmjehnu se i započe zahvaljivati dragom Bogu da se živ i zdrav vraćam kući i svojoj majci. Radoznalo pita gdje sam bio ovaj teren i da joj to malo sve to dočaram, jer ljudi ne znaju da je „slijepcu razgovor u stvari televizor koji nudi prolaz u svijet“.
“Bio sam ti u nekoj Višnjici, Koritima i nakakvom Srednjem prema Olovu. Meni se to, draga Fato, zbog one silne šume i snjegova, sve učinilo kao kraj dunjaluka”. Ona za trenutak zastade da ja završim pa reče da je ona iz Srednjeg i započe svoje kazivanje:
“Ja sam ti, sine Amire, rođena 1934. godine u Srednjem. Majku sam izgubila kada sam imala samo tri godine, a nedugo zatim moga babu Muhameda, šumskog radnika, udari drvo poslije čega mu odsjekoše nogu. On se kao teški invalid nije mogao brinuti o meni pa me je dao u dom za siročad u Sarajevu. Istina je, imala sam ja i brata i sestru ali zbog čestih upada četnika u selo sa Sokoca i Han Pijeska, njih dvoje pobjegoše u partizane.

Došao je kraj Drugog svjetskog rata a jednoga dana na vratima sirotišta pojavila se prelijepa partizanka sa nakošenom kapom, sa petokrakom na čelu. Sa pištoljem oko pasa i velikim osmijehom na licu, bila je to moja sestra Sevda, zagli me i poljubi i povede opet u naše selo.
Ona je u partizanima zagledala Mustafu, prelijepog momka sa Mehurića pored Travnika. Odmah po oslobođenju, nova vlast Mustafi je ponudila radno mjesto milicionera a on sestri Sevdu ponudi brak. Mustafa je bio izrazito hairli insan pa ja kasnije svoga sina nazvah po njegovom imenu. Tokom čestih posjeta sestri zagledat ću svoga Šabana sa Višnjeva, koji je također preživio četničko streljanje. Pao je u jamu a kada je vidio da četnici užadima silaze da završe posao, mrtvo tijelo svoga komšije prevukao je preko sebe i tako preživio. Moj Šaban se zaposlio u rudniku, djeca se našla a mi postanari, tek kupili mileć i započeli ovu kuću u Klopču.

Rodila sam 1971. godine zadnjeg sina Mustafu, a nedugo iza toga 1974. godine moj Šaban će u rudniku poginuti.

Tu noć, kada je krenuo u noćnu smjenu, kaže meni moj Šaban: “Dragi Bože, na hajr i dobro. Sanjao sam Fato da smo na Sudnjem danu došli nad jedan kanjon kad se od jednom ukaza Sirat ćuprija, ljudi briznuše u plač, a ona se presijeva, sad je ima, sada nestane. Ubrzo dođoše kurbani ovce i krave i ljudi na njihovim leđima počeše da prelijeću. Jedni opet krenuše preko ćuprije, a onda popadaše u provaliju ili se zakačiše na nekakve kuke. Kada dođe red na mene, ja ti, draga Fato, u jednom koraku preletih Sirat ćupriju.

Ujutro ga nema, a onda mi javiše da je sinoć u jami poginuo. Meni će ostati sitna djeca, sve kapa do kape, a poslije će mi Rudnik završiti kuću i pomoći djecu da odškolujem, kada sve saberem i oduzmem dobro je, mada sam, evo sada, i od šećera oslijepila, ali ipak sam srcem svim zahvalna svome Gospodaru”.

Do maloprije sam mislio da je moja bol najveća na svijetu, a evo sada slušam Fatu i njenu tešku sudbinu, o onom i ovom ratu. Kako je sve tako slično, boli, patnja i stradanje. Zajedno plačemo, suze nam same teku. Ona rubom svoje jemenije sa glave briše suze, a ja rukavom svoje maskirne košulje. Dok je gledam, na um mi dolazi slijepi Božiji poslanik Jakub a.s., otac Jusufov, kada slomljen u svojoj boli reče: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim…” (Jusuf 86.). Tako i Fata i ja i sve nevine žrtve bosanske, tugu svoju i jad svoj samo pred dragog Allaha iznosimo.

Čitajte više