Kineski film o ‘sretnim’ muslimanima je propaganda

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U stvarnosti, kineska vlada je zatvorila kulturne centre muslimana u Sinđijangu, oštetila ili uništila hiljade džamija i istorijskih muslimanskih građevina te zatvorila vođe zajednice.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Mladi Ujgur kaže da je svoj san pretvorio u stvarnost tako što je otvorio popularnu kafić u srcu istorijskog Starog grada Kašgara kako bi “spojio staro i novo”, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Mlada muslimanka se seli iz svog zabačenog sela u grad zbog “dobro plaćenog” posla u fabrici, koji joj omogućava da osigura udoban život svojoj porodici.

Ujgurska poslovna žena osporava stereotipe kako bi pomogla mladim ženama u njenoj zajednici da izaberu vjenčanice u zapadnom stilu za svoj veliki dan.

Svi oni navodno su zadovoljni prosperitetnim životima, slobodom izbora i velikim mogućnostima za koje kažu da uživaju u svojom matičnom regionu Sinđijang na sjeverozapadu Kine.

Tako novi kineski dokumentarni film “Iza planina: Život u Sinđijangu” (Beyond The Mountains: Life In Xinjiang) prikazuje živote etničkih Ujgura i drugih muslimanskih manjina – uglavnom etničkih Kazaka i Kirgiza – u regionu.

U filmu se ne spominje brutalno nasilje Kine nad muslimanima u Sinđijangu zbog kojeg je više od milion ljudi prisiljeno da uđe u zloglasnu mrežu masivnih internacijskih logora, koji se od 2017. često vode u uslovima nalik zatvoru.

Dokumentarni film objavila je državna Kineska globalna televizijska mreža sredinom aprila na nekoliko jezika — uključujući engleski i ruski — u pokušaju da se pekinški narativ o Sinđijangu gurne pred globalnu publiku.

Ona nastoji da se suprotstavi višestrukim tvrdnjama starosjedilaca Sinđijanga koji kažu da muslimani žive u klimi straha i ugnjetavanja dok vlasti ciljaju njihovu kulturu, vjeru, porodični život i tradiciju.

U dokumentarcu se naglašavaju mogućnosti koje je vlada navodno stvorila mladim ljudima da ostvare svoje snove u sportu, muzici, biznisu i drugim oblastima.

Aktivisti Sinđijanga koji su razgovarali s RSE osudili su dokumentarac kao razmetljivu kinesku propagandu koja predstavlja jezivo iskrivljavanje stvarnosti.

Dokumentarni film prikazuje kafić u tradicionalnoj dvospratnom objektu s ravnim krovom na pozadini slikovitog Starog grada u Kašgara.

Kašgarski ‘Kutak za kafu i čaj’ je startap biznis u vlasništvu mladog muslimanskog preduzetnika Mardana Ablimita, koji sebe opisuje kao “pravog momka iz Kašgara” s velikim snom.

Ablimit kaže da je njegova ideja o kafiću bila da pomiješa istoriju i kulturu svoje zajednice s modernim elementima.

Svoja pića opisuje kao savršenu “mješavinu zapadne kafe i lokalnog bilja”.

U kafeteriji se nalaze šareni jastučići i tepisi sa tradicionalnim namještajem u stilu čajdžinice.

Ablimit svoj kafić naziva “minijaturnom verzijom Kašgara” gdje “starija generacija isprobava nove stvari”, a mladi ljudi poput njega “ostvaruju svoje snove”.

“Ne vidim ovdje nikakve sukobe ili protivrječnosti”, kaže on, aludirajući na zvaničnu kinesku liniju “mira i harmonije” u regionu.

Ljudi u Kašgaru “odbacuju stari način razmišljanja” i prihvataju promjene, tvrdi Ablimit.

Teško je potvrditi Ablimitovu priču o uspjehu u poslu za koji kaže da odaje počast istoriji, kulturi i tradiciji svoje zajednice.

U stvarnosti, kineska vlada je zatvorila kulturne centre muslimana u Sinđijangu, oštetila ili uništila hiljade džamija i istorijskih muslimanskih građevina te zatvorila vođe zajednice.

Muslimanima je u mnogim područjima zabranjen ulazak u džamije dok ne napune 18 godina.

Hiljade ljudi završilo je u zatvoru zbog obavljanja islamskih molitvi, proslave praznika ili zbog tradicionalno velikih porodica.

Mnoga muslimanska djeca odvojena su od svojih porodica i smještena u specijalne internate – što je, kako kažu aktivisti, usmjereno na ispiranje mozga mlađoj generaciji.

Peking je, kako se izvještava, također ugradio više od milion državnih službenika iz većinskog kineskog stanovništva Han Kine u zemlji da žive s muslimanskim porodicama u Sinđijangu, u sklopu napora za asimilaciju, kao i da prate njihovo kretanje i kontakte.

Američka komisija za međunarodne vjerske slobode napisala je u svom Godišnjem izvještaju o vjerskim slobodama objavljenom 28. aprila 2020., da su “pojedinci poslati u logore zbog nošenja dugih brada, odbijanja alkohola ili drugih ponašanja za koje vlasti smatraju da su znaci ‘vjerskog ekstremizma'”.

Veliki segment kineskog dokumentarca posvećen je mladim muslimankama koje su – sudeći po snimku – osporile stereotipe svoje konzervativne zajednice da prigrle moderan život.

Zilejhan Ejsa predstavljena je kao poljoprivrednica iz ruralnog okruga Kuka koji se zaposlila u fabrici u Boleu u relativno bogatom sjevernom dijelu Sinđijanga.

Ejsa zarađuje oko 600 dolara mjesečno, što je dovoljno da izdržava svoju siromašnu porodicu u Kuki i sopstveni život u gradu.

Sa Ejsinim doznakama, njena majka Tursungul Redžep platila je svoje medicinske račune dok je njen otac u mogućnosti da kupi auto.

“Zahvalna sam svojoj fabrici”, kaže Ejsa.

Ejsa je “naučila mnoge nove stvari” u gradu, kaže se u videu. Nema namjeru da se vrati u svoje selo i ne pomišlja da se u skorije vrijeme uda.

U tradicionalnim ujgurskim porodicama, brakove obično ugovaraju roditelji. Međutim, Ejsina porodica “prihvatiće koga god ona izabere da se uda”, kaže Redžep, govoreći na svom rodnom ujgurskom jeziku.

Ejsa – kao i svi drugi mladi Muslimani prikazani u dokumentarcu – govori mandarinski.

Film prikazuje prostranu porodičnu kuću u Kuki, s Ejsom, njenim roditeljima i dvoje mlađih brata i sestre – svi izuzetno dobro odjeveni – sretno čavrljaju dok jedu lubenicu.

Samira Arkin je još jedna muslimanka koja je prekinula s tradicijom svoje zajednice i “dala primjer mnogim drugim mladim ljudima”.

Arkin je vlasnica prodavnice vjenčanica u Kašgaru gdje pomaže muslimanskim nevjestama da izaberu moderne bijele haljine za svoje vjenčanje.

Arkin se prisjeća kako je odlučila da obuče haljinu u zapadnom stilu za vlastito vjenčanje 2010. godine uprkos strepnjama njenih rođaka.

Moderne vjenčanice bile su nepoželjne u njenoj zajednici, objašnjava ona.

Kao i mnogi drugi u dokumentarcu, ona ne izgovara riječi poput muslimani, islam ili Ujgur.

Arkin kaže da je bila nezadovoljna kada je vidjela kako su neke žene “prekrile lica” i da nisu imale čak ni “pravo da same izađu”.

Kaže da je svoj protest pretvorila u poslovnu priliku i otvorila svoju radnju.

“Željela sam da promijenim način na koji se mladenke [u Kašgaru] oblače i kako razmišljaju o tome”, kaže Arkin. Poslovna žena tvrdi da uživa podršku mnogih ljudi koji joj kažu da je “donijela ispravne odluke”.

Kina je zabranila islamski veo kao znak vjerskog ekstremizma.

U nejasno sročenim zakonima, Peking je također zabranio određena islamska imena i druge neprecizirane “znakove ekstremizma”.

Neke muslimanke prijavile su da ih je policija maltretirala zbog nošenja dugih haljina.

Nemoguće je znati da li su Arkin, Ejsa, Redžep i drugi u dokumentarcu govorili šta misle ili im je naređeno da ponove ono što su im vlasti rekle da kažu.

Ljudi su primorani da “slijede naređenja” Komunističke partije, kaže Kairat Baitola, aktivista iz Sinđijanga koji živi u Kazahstanu.

“Ako odbiju, suočavaju se sa zatvorskom kaznom, uznemiravanjem, pa čak i ubistvom”, kaže Baitola.

Jedan etnički Kazak, koji trenutno živi u Altaju u Kazahstanskoj autonomnoj prefekturi u Sinđijangu, rekao je svojim rođacima u inostranstvu da su ga vlasti primorale da u video snimku osudi komentare bivšeg američkog državnog sekretara Majka Pompea (Mike Pompeo) o Sinđijangu.

Pompeo je u januaru saopštio da Kina čini “kontinuirani” genocid nad muslimanima u Sinđijangu.

Čovjek iz Altaja je također rekao da je kineska policija zahtijevala da osudi i razvede se od svoje supruge Altijnai Arasan. Arasan živi u Kazahstanu i prisustvuje protestima protiv Pekinga ispred kineskih diplomatskih kancelarija.

Prema tvrdanjama Arasanove, policija je upozorila njenog supruga da će biti ubijen ako odbije dati video izjavu.

Ali, među muslimanskim manjinama “također ima mnogo ljudi” koji “slijepo vjeruju Komunističkoj partiji”, kaže Bekzat Maksutkhan, aktivista iz Sinđijanga.

“Vlasti biraju neuke, povjerljive i niskoobrazovane ljude koji nikada nisu videjli spoljni svijet da učestvuju u takvoj propagandi”, rekao je on za RSE.

Maksutkhan, koji sada živi u Kazahstanu, kaže da neki pripadnici muslimanskih zajednica učestvuju u državnoj propagandi radi finansijske koristi ili napredovanja u karijeri.

Međutim, aktivisti kažu da većina, uključujući mnogo djece, nema drugog izbora nego da u kameru pročita skriptovane tekstove koji izražavaju podršku pekinškoj verziji događaja.

Kina negira sve izvještaje o rasprostranjenim kršenjima prava u Sinđijangu i insistira da su internacijski kampovi obrazovni i stručni centri za obuku koji imaju za cilj sprječavanje vjerskog ekstremizma.

Međutim, mnogi preživjeli kažu da su zatvorenici u kampovima izloženi mučenju, silovanju i prinudnom radu – uglavnom radeći u tekstilnim fabrikama i na branju pamuka. Neke žene su prijavile da su bile prisiljene na abortus, a druge kažu da su nasilno sterilizovane.

Dokumentarni film dolazi u trenutku kada su Sjedinjene Države, Britanija, Kanada i Evropska unija uvele sankcije nekolicini kineskih zvaničnika zbog prijavljenih kršenja prava u Sinđijangu.

Donji dom britanskog parlamenta je 22. aprila odobrio prijedlog kojim se proglašavaju zločini protiv čovječnosti i genocid počinjeni protiv Ujgura i drugih uglavnom muslimana u Sinđijangu.

Čitajte više