Apsurdi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
I naši rudari koji protestuju i traže svoju zarađenu crkavicu neće i ne mogu ništa promijeniti sve kada bi im i ispunili njihove zahtjeve. Jer, ta admistracija, trgovci, šverceri, nakupci i komletan aparat upleten u ovu mrežu ostaje i dalje da doskače rudarima kako da im od svake tone uzme tonu i po pa rudarima šta god ostane.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Neuravnoteženost prirodnih bogatstava, surova klima – od ne izdrživo tople, ekvatorijalne, do ekstremno hladne, zatim pustinjske pustinjske, savanske, suhe, tropske, od Istoka do Zapada i od Sjevernog do Južnog pola su rezultirale migracije, socijalno-drštvana kretanja i procese, različite kulture, različitu privrednu i tehnološku ekspanziju na jednom kraju svijeta ali isto tako i siromaštvo, podređen položaj i zavist u svakom pogledu naspram močnika i „vladara“ ove planete na drugom kraju svijeta. No ipak ta šarena raspodjela svih resursa kao i vode i svega ostalog ne bi bila ni pola jada da „vlasnici“ ove planete nisu umiješali svoje prste i još stotinu puta više zakomplikovali ionako težak hal onih najnesretnijih. A sve zbog neugasive želje za vlašću, moći I materijalnim ne ograničenim bogatstvom.

Zašto su rudarska mjesta i mjesta gdje se proizvodi gvožđe – bez kojeg je ne zamisliva bilo koja i bilo kakva industrija – u jednoj zemlji siromašna za razliku od mjesta i gradova u kojima finalni proizvod te iste rude dobija svoj konačni oblik i cijenu. A onda ponovo još jedanput tamo negdje gdje se ti metalni proizvodi, – naravno sa svim ostalim – plasiraju i gdje se njima trguje se još komfornije živi i standardi života su još boljeg i visočijeg kvaliteta. Zašto bar u tim mjestima gdje se kopa ruda, ugalj ili kako mi volimo kazati “ćumur” ne postoje subvencije i stimulansi kojim bi se kompenzirao težak i nesretan živod rudara. – Npr. Struja za rudare koji kopaju ugalj za termoelektrane. Je li normalno da sav ugalj koji rudari iskopaju potroši i grije se neko tamo i da svi u lancu koji ugalj prođe od rudnika do potrošača uzmu od tog uglja više nego sami rudari – odnosno da rudarima ne ostaje ništa. Kako je moguće da gospoda u JP Elektroprivreda BiH peglajući povazdan stolice ima pet-šest pa nekada i deset rudarskih plata. I još tragičnije da bude – kad rudar ne plati struju koju je potrošio u svojoj kući – a ne može je platiti jer mu je plata ne dostatna ili nikako nije ni isplaćena – ta gospoda sa pet-šest plata dođe i otkači mu struju i još zapečati sahat. I to baš onom rudaru koji je kopao i iskapao ugalj za termoelektranu koja bi se morala ugasiti da nije bilo njega i njegovih kamarata. Možda za nijansu su u boljem halu oni rudari koji su u rudnicima plemenitih metala ali ni oni ne vide svojim očima ni srebro ni zlato.

I druga crna zlata kao sirovu naftu možemo isto tako posmatrati. Direktni i ne posredni naftaši na naftnim poljima u Kuvajtu, Emiratima i Saudijama su moderni robovi “gastarbajteri Orijenta” iz Pakistana, Indije, Indonezije Kenije, Somalije itd. Naftni šeici samo prate berze i svoje bankovne račune. Interesantno je da su skoro u svakoj državi najjače i najbogatije kompnije kao i pojedinci koji se bave uvozom i rafinerijom nafte. Na suprot toga još interesantnije je to da je sjedište OPEC-a u središtu Evrope – odnosno u Beču (ne znam da li je to želja onih koji kupuju naftu ili onih koji je prodaju – da baš sjede u šeheru na Dunavu – I umjesto da sjede negdje u pustinji pod palmom i da zahtijevaju da im svi kupci sa zapada kome je potrebna nafta dolaze na noge – ti naftaši u bijelom– oni, netom serviraju kupcima sirovu naftu na kućnom pragu i to još po cijeni koju kupac odredi) . Osim toga – neke zemlje članice OPEC-a (Iraq, Libija, Iran, Venecuela, Alžir, Angola, Nigerija, Kongo spadaju među siromašne i ovisne su o razvijenim zemljama u svakom pogledu. UAR i Saudija i nisu tako siromašne kao države ali jesu to njihovi radnici na naftnim izvorima i naftnim mrežama koji su uglavnom iznajmljena i izrabljena radna snaga iz zemalja trećeg svijeta. Ti radnici na naftnim bušotinama i cjevovodima koji su direktno u dodiru sa sirovom naftom ne rade ništa lakši i čišći posao nego i rudari. Tako garavi kao i njihove kolege iz jame nisu svakako prispjeli da žive I da se nastane tamo gdje se benzinom ispumpanom njihovom rukom voze Ferari, Porshe, Bentley i ostale limuzine. Nego su ih njihovi robovlasnici strpali tako garave odmah ne posredno tu u barake pored bušotina. Kao i rudare u rudarske barake koje su uglavnom skovane blizu redarskog okna da se eto “ko biva kamarati ne muče i da puno ne hodaju”.

Zar nije apsurdno da se u administrativnim centarima općenito u kojima se ništa ne proizvodi, komfornije i lakše živi u odnosu na privredne i industrijske krajeve gdje redovno svega fali i gdje se kuburi sa svim i svačim. Ili slikovito rečeno – što god dublje idete u metropole život je lagodniji sve više je novca u opticaju i na dohvat ruke. i obrnuto – što se dalje odmičete, odnosno se više približavate proizvodnji život i komfor i bankovni račun je tanji.

Zašto uzgajivači kahve žive bukvalno na granici siromaštva – dok je istovremeno taj napitak tako cijenjen i tražen u svakom dijelu svijeta, na svakom radnom mjestu, u svakoj kući u svako doba dana. Pa zar pradomovina kafe Etiopija nije jedna od najsiromašnijih zemalja na Svijetu, dok je danas tu ulogu preuzeo Brazil koji isto tako grca u dugovima i siromaštvu.

Zašto su drvosječe vječito na rubu egzistencije a drvo i drvni proizvodi ekstremno skupi.
Od duhana se nije moglo umrijeti, ali ni živjeti. I danas proizvođaći duhana u cijelom svijetu teško žive ali su zato cigarete skupe skoro kao i lijekovi. Još uvijek su mi u sjećanju slike hercegovačkih duhandžija koji su preko hercegovačkih i bosanskih vrleti sa par kilograma duhana na leđima prelazili tako dalek put da ućare koju paru. Ispijeni, umorni, žedni gladni morali su krišom se provlačiti tajnim stazama do Bosne i po Bosni, i opet samo noću – da ih ne bi otkrila i pohapsila ta svemoćna jugo-milicija.

Riba je danas postala manje ili više luksuz na trpezarijskom stolu jer je jako skupa – a, ribari još uvijek jedu tzv. mornarski hljeb sa sedam kora, itd, itd. bi mogli nabrajati te apsurde koji uvijek milione ljudi drži u ropstvu.

Dakle nešto ne štima. Neko je ovdje dobro promašio u kalkulacijama. I naši rudari koji protestuju i traže svoju zarađenu crkavicu neće i ne mogu ništa promijeniti sve kada bi im i ispunili njihove zahtjeve. Jer, ta admistracija, trgovci, šverceri, nakupci i komletan aparat upleten u ovu mrežu ostaje i dalje da doskače rudarima kako da im od svake tone uzme tonu i po pa rudarima šta god ostane.

Čitajte više