Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Povijest nas može mnogo čemu naučiti. No da ljudi postaju pametniji i da ne padaju dvaput na istu prevaru, u to treba sumnjati. Uzmimo za primjer povijest Aleksandra od Abonoteiha. Prije 1800 godina on je iskoristio lakovjernost stanovnika jednog malog primorskog grada.

Priča započinje s jednom malom brončanom pločom koja je pronađena sredinom 2. stoljeća u Kalcedonu, nekada maloazijskom lučkom gradiću, a danas dijelu Istanbula. Na ploči je bilo riječi o tome da će u Abonoteihu, mjestu na obali Crnog mora, doći božanstvo zajedno sa svojim ocem Apolonom i da će zauzeti taj grad. To božanstvo bi trebalo biti Asklepije, grčki bog medicine. Da bi mu se mještani dodvorili započeli su graditi hram za njegov dolazak.

I zaista se jednog dana pojavio čovjek na gradskom trgu. Bio je potpuno gol, zaogrnut zlatnim plaštem. Kada je počeo propovijedati na nerazumljivom jeziku ljudi su se sjatili kako ne bi propustili taj spektakl. Nisu doduše ništa razumjeli što je govorio, no kad su čuli ime Asklepije otvorile su im se oči: proročanstvo se izgleda ispunilo!

Tajnoviti čovjek je otišao do gradilišta hrama, a mnoštvo ga je pratilo. Kada je tamo pristigao, stao je u lokvu vode, iznenada je posegnuo u prljavu vodu i otkrio guščje jaje. Oprezno ga je otvorio i iz njega je izašla bjelouška, u kojoj su okupljeni ljudi prepoznali ponovno rođenog Asklepija. Tada je svima postalo jasno: proročanstvo se obistinilo!

Nakon tog impresivnog spektakla prošlo je nekoliko dana, koje je prorok iskoristio da se skrasi u maloj kolibi. Tamo je stolovao u tami, odjeven u široke haljine na kojima su bili izvezeni tajanstveni simboli.

Zmija koja se izlegla samo nekoliko dana prije, narasla je nekoliko metara i imala je ljudsku glavu. No to nije sve: ona je i govorila – prvo što su ljudi čuli iz njezinih usta bilo je: „Glikon ja sam, unuk Zeusov, svjetlo ljudima!“

Ljudi su se gurali kako bi vidjeli proroka i zmiju koja govori. Nagurivali su se u kolibi, koja je sad imala odvojen ulaz i izlaz, kako bi što više ljudi moglo vidjeti spektakl.

Nažalost je sve to bila sofisticirana gluma: brončanu pločicu je zakopao sam prorok, guščje jaje je bilo preparirano, a odrasla zmija već prije nabavljena. Ljudska glava je napravljena od papira, a glas joj je posudio prorokov prijatelj.

Tko je onda bio taj zloslutni prorok? Kako njegov biograf Lukian (živio u 2. stoljeću) objašnjava, zvao se Aleksandar. Zaista je rođen u Abonuteihu i najvjerojatnije je izučio zanat liječnika – što je doduše u to vrijeme značilo više iscjelitelj nego medicinar. Uz to: bio je učenik filozofa Apolonija iz Tijane (40-120). S njim je putovao zemljom, a on ga je i duhovno obrazovao. Bez dvojbe je bio jako dobro pripremljen za sve ono što je dolazilo.

Glikon, prorokova zmija, je ubrzo nakon ovih događaja smještena u novoizgrađeni hram i postavljena kao orakul (svećenik ili vrač koji u ime boga daje odgovore ili objašnjenja na upite vjernika, op. prev). Istovremeno je hram proglašen lječilištem. Brzo se pročulo kako se u Abonoteihu nalazi mjesto na kojem se događaju čuda, sa čudesnom životinjom i čudesnim prorokom. Ubrzo se nadaleko čulo za Aleksandra i njegovu zmiju.

Ljudi iz cijelog rimskog svijeta su pristizali u Abonoteih. Za grad je orakul bio blagoslov, u čast Glikonovu – kojeg su još zvali i Ion – mjesto je dobilo novo ime Ionopolis. Čak se kovao i novac sa likom Glikona. Od putujućeg izlječitelja Aleksandar je ubrzo postao vrlo utjecajan čovjek.

Povjesničar Angelos Chaniotis sa Princeton univerziteta je objasnio Aleksanderov uspjeh – pored relativno niske cijene po proročanstvu – onime što on naziva nenadmašnim paketom usluga: izlječenje bolesti od strane Asklepija, izricanje budućnosti od strane Glikona i najzad oslobađanje od smrtnog straha. Na kraju je i obećavao ulazak u misterijski kult koji je ustanovljen u Abonoteihu. Time je Aleksandar pokrio tri stvari za kojima ljudi inače čeznu. Njegov recept uspjeha je bio u tome što je ponudio pravu mješavinu. Pomiješao je sve kultove koje je upoznao na svojim putovanjima. Uz pomoć jednostavnih prilagođavanja, obećavao je ljudima upravo ono što su željeli.

Naravno da je bilo i skeptika, zavidnika i drugih antagonista. No njih je držao dalje od svog života uz pomoć važnih gradskih službenika. Jer su i oni profitirali od poznatog orakla iz njihovog grada i imali su stoga velik interes da orakl Glikon radi bez zapreke.

Prema Aleksandrovom vlastitom proročanstvu trebao ga je pogoditi grom kada bude imao 150 godina. No osujetila ga je gnjila noga zbog koje je umro s nepunih 70 godina.

Njegov biograf Lukian – koji mu nije bio pretjerano sklon – ushićeno je vjerovao da će njegovom smrću nestati i kult Glikona. No pronalasci kovanica to ne potvrđuju. Novčići sa zmijom Glikonom su se kovali do 250. godine. Pronalasci takvih kovaonica potvrđuju da se kult proširio i daleko izvan Anadolije, što pokazuju prije svega pronalasci u dunavskom području.

Iako danas nema poklonika kulta Glikona, čudotvorna sredstva i proročanstva svake vrste još uvijek jako dobro funkcioniraju. Ono što je još u drugom stoljeću bio garant uspjeha za neki kult, to je i danas: ljudski strah od prolaznosti.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović