Oženi se Mirso mlad

Poželio Mirso i Bosnu i svoju čaršiju i staru majku i babu, al' dragu, čini mu se, najviše.
Ilustracija: Tradicija Bosne i Hercegovine (Foto: Amar Dela Delić; Modeli: Amar Šarić, Merisa Mujčinović)
Ilustracija: Tradicija Bosne i Hercegovine (Foto: Amar Dela Delić; Modeli: Amar Šarić, Merisa Mujčinović)
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Oženi se Mirso mlad, nije imao ni punih devetnaest. Dovede komšinicu Hajru, još mlađu. Njoj bi šesnaest, haman dijete.
Dobio poziv za vojsku, strah ga uhvatio da bez nje ne ostane dok se iz vojske vrati. To čini mu se, preživjeti ne bi mogao. Pa ko veli: bolje da ja nju za vakta privedem, da joj prsten stavim, nek’ se mojom zove i neka je s mojima u kući. Rahat ću u vojsci biti. Tako i bi. Hajra se nećkala, njeni govorili da je još mlada, al’ on bio uporan i svi se na kraju složiše. Šta će? Mladi jesu, al’ vole se, iz finih familija, pa neka ih zajedno, mislili su stari.

Sve bijaše na brzinu i svadba i hodža i vjenčanje. Ispoštovali su se adeti: i svjetski i vjerski. Nek’ sve bude i prođe kako treba rekoše i tako i napraviše.

On bi još malo kod kuće, nekih petnaestak dana i dođe vrijeme da ide. Poselamiše se, izgrliše, izljubiše. Plakala mu za njim stara mati, a mlada još i više. Otac je samo muški prihvatio ruku, čvrsto ga zagrlio i kroz stisnute zube procjedio: čuvaj se sine!

I tako proleti godina, pa još pola od druge, koliko se tad u vojsci bilo, koliko se dug domovini plaćao. On jednom, kad je zakletvu položio, na sedam dana kući na odsustvo dođe i od tada više ne. Dalek put, a nisu mu ni dali. Obaveza puno, a vojnika nikad u kasarni dovoljno.

Poželio Mirso i Bosnu i svoju čaršiju i staru majku i babu, al’ dragu, čini mu se, najviše. Čim bi na nju pomisli, a pomislio bi svako malo, trnci su mu kroz tijelo strujali. Uh, brate, hvala Bogu dragom da se i ovo hajrom svrši, mislio je.

Kad je došlo vrijeme i kad se u komandi razdužio, prvim vozom krenu kući. Trebalo je dosta putovati: s voza na autobus, s autobusa na voz, pa opet na autobus i tako do kuće polahko stići. l stigao je. Vratio se Mirso domu svom.

Nije nikom javljao kad će stići, a nije ni on tačno znao. Može uvijek nešto nepredviđeno iskočiti. Doduše želio je i da ih iznenadi.

Uđe u avliju i glasno selam nazva. Šarov je glasno lajao i lanac trgao dok je još na kaldrmi bio.

Kad ću selam prva ti mati izleti, bilo joj najbliže, a za njom ide mu hitro i otac. Grli on i ljubi ih, i sve pogleda na svoju Hajriju.
A nje nema, pa nema. Pođe ga neka šubha hvatati i hladna jeza oko srca. Majka, gdje je Hajra? Zabrinuto upita.

Sad će sine, saće. Ne sekiraj se tu je, tu je. Umiruje ga mati i poviče snahu.

Kad je Hajra čula da je Mirso stigao, noge joj se odsjekle. Ne može stati na njih, sve joj klecaju. Poleti da na brzinu najljepše halijine obuče, k’o da se opet udaje, da se nagizda, namiriše… pa njen Mirso stigao, nije šala, vojsku odlužio. Niko srećniji i radosniji od nje.

A Hajra se mashaAllah razrasla, šta god bi da obuče malo joj, tijesno, nađe konačno nešto prikladno i časkom se dotjera, pa i ona na navliju istrča.

Gleda je Mirso i poznati ne može. Ostavio curetak, a sad pred njim žena, za po glave viša od njega, krupnija, širokih ramena, dugih ruku…. Mirso sve pogleda uz nju, niz nju, jel’ on to dobro vidi, žmirka, od sunca se sklanja, al’ Bogme vidi.
Hajra prileti, zagrli ga i poljubi.

Ma moja je, to je ona, ja ko će drugi biti, u sebi se nasmija.

MashaAllah veli, haman su te dobro pazili.

A ona će ti sva nasmijana, Bogme jesu, a i ja njih. Okrenu se svekrvi pa joj pogledom i riječima, potvrdu traži: jel’ de majka da sam vas dobro pazila? Jel’ de?

Jesi kćeri, jesi. Da te Allah dragi nagradi i u sevap upiše, odgovori majka. I svi radosni, nasmijani i veseli u kuću krenuše.

Svijet k’o svijet, malo zvocao, kako je eto Hajrija od čojka viša, krupnija, ovako onako… al’ to njima nije smetalo. U ljubavi nastaviše da žive i rade, djecu rađaju. Evo čujem i danas, nakon 45 godina braka živi i zdravi, veseli… A ljubavi ne manjka, jača im nego i dok su mladi bili; kako se opet po čaršiji priča. A čaršija k’o čaršija, vazda mora nešto da se priča.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.