​Krupni zalogaji

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Alma već sat vremena sjedi za kuhinjskim stolom pred hladnom supom punom knedli i sluša zidni sat. Ponekad pogleda i knedle. Bijele su, potonule i hladne. Pogleda povremeno i majku u oči
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Alma ima sedam godina i sjedi za kuhinjskim stolom, u crvenoj bluzi. Alma ne voli crvenu boju. Pred njom je supa s knedlama od griza. Koju ne voli. Ali morat će ju pojesti. Njena majka, u plavoj haljini, sjedi preko puta nje i gleda je. I čeka.

– Alma, moraš od nečega da živiš. Progutaj makar knedle. Ili samo vodu.

Alma već sat vremena sjedi za kuhinjskim stolom pred hladnom supom punom knedli i sluša zidni sat. Ponekad pogleda i knedle. Bijele su, potonule i hladne. Pogleda povremeno i majku u oči. Njene su oči tamne, i kao da plivaju na površini vode i svjetlucaju. Alma zna da majka neće odustati. Da će sjediti tako, do popodne. Da će knedle završiti u smeću. Ionako nemaju šta drugo da rade, otkako oca nema. Samo da čekaju nad tanjirima.

Činilo se tad kao da dani nemaju imena, da su svi isti. I vrijeme se činilo isto, ni sunčano, ni oblačno, ni toplo ni hladno. Kad proviri, sunce pliva u mlakom nebu kao knedla. I zidni je sat brojao samo sekunde, do u beskraj. Nikako sate.

Iza podneva, Alma bi otišla u svoju sobu, skinula crvenu bluzu („To ti je tata kupio u Italiji“), i u potkošulji legla na krevet. Ležala bi tako i gledala šare koje je po zidovima pravila heklana zavjesa. Nije bilo sata da kuca, i tu joj se činilo sigurnijim za plakati, ili samo šutjeti. Sigurnijim, zato što je uvijek lakše plakati i šutjeti kad ništa ne broji sekunde koje gutaš.

Ustajala bi navečer i opet sjedala za kuhinjski sto. Ovaj put je pred njom bila kriška namazana čokoladnim namazom, jedino što je tada htjela jesti. Sjedila je u crvenoj bluzi. Majka je opet sjedila preko puta nje, u plavom kućnom ogrtaču. Alma je kidala sitne zalogaje, gurajući ih niz grlo, gledajući u sat. Razmišljala je kako joj sat broji zalogaje. Pet.

Majka je ostajala gledati televiziju dok ne bi zaspala u naslonjaču, a Alma u sobi, na krevetu, nepokrivena, listala časopise. Mnogo žena u crvenim haljinama. Crvena je bila u modi. Te godine, i mnogih godina poslije. Bila je i u modi jedne druge godine, kad je Alma uspjela izići iz kreveta, okupana znojem, ali gladna. U crvenoj pidžami.

Almi je sada trideset godina. Ustala je nakon nebrojenih dana i sati (u sobi više nikad nije imala sat), nakon duge i čudne nove bolesti koja je zahvatila svijet. U crvenoj pidžami.

Oteturala je do kuhinje i pogledala kroz prozor. Bilo je vedro, a sunce slabo, blijedo. Plivalo je u nebu kao knedla. Topla. Ovaj put, topla.

Bila je to ista blagovaonica, u istoj kući, u kojoj je sad živjela sama. Bez sata. Bez majke u plavom ogrtaču. Frižider je bio prazan i hladan. Kuhinja je mirisala na neoprano suđe i dezinfekcijsko sredstvo. Alma je otvorila prozor.

Izvadila je iz ladice dvije kesice supe s knedlama. Dok ih je prokuhavala u šerpi, miris vremena je izlazio kroz prozor. Sve vrijeme koje je preležala u dječijoj sobi. Koje je presjedila preko puta majke, koja je čekala da ona pojede. Sve vrijeme koje je izbrojao sat iznad njihovih glava.

Sjela je za sto, s tanjirom supe s knedlama koja se pušila. Pogledala je u praznu stolicu ispred sebe, pa u tanjir, pa kroz prozor.

– Alma, moraš živjeti od nečega.

I stavila je pažljivo prvu knedlu žlicom u usta. Bila je meka, topila se. I oči su joj se zacaklile, tamne, kao da plivaju u toploj tekućini.

Čitajte više