Sve veće rupe na kineskom “Putu svile”

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Odluka Australije prekinuti suradnju s Kinom u infrastrukturnim projektima po volumenu nije velika, ali po značaju jest. Jer sve više zemalja shvaća kako je "pomoć" Kine opasna igra.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Konkretno, riječ je bilo tek manjim projektima u infrastrukturu australske savezne države Viktoria, a i oni uglavnom nisu bili više od izražavanja nakane. No za Peking su i to bila vrata za poslove ne samo u Viktoriji, nego u čitavoj Australiji. Premijer pokrajine Viktorija, Daniel Andrews se nadao kako će u kineskoj Belt and Road Initiative (BRI) – kako je službeni naziv projekta kojeg već čitav svijet zove “Novi put svile” – biti prilika za gospodarski rast njegove savezne države. Povrh toga su dogovoreni i službeni posjeti australskih delegacija u Kinu kako bi “bolje razumjeli” mogućnosti suradnje – što god bi to trebalo značiti.

Sve te snove je australska savezna vlada prekinula po kratkom postupku. Kako nam objašnjava Heribert Dieter iz Zaklade za znanost i politiku (SWP) u Berlinu, u tome nema ničeg čudnog: odnosi Kine i Australije već dvije-tri godine sustavno postaju sve lošiji. Ali usprkos tome, to je glasna pljuska Kinezima koja je odjeknula čitavim svijetom – i ne čudi niti glasna srdžba, niti čak otvorene prijetnje Kineza Australiji.

U nevolji, Kinezi su daleko…

Kinesko veleposlanstvo tako ovu odluku Australije naziva “nerazumnom i provokativnom”, a australska ministrica vanjskih poslova Marise Paine suho odgovara kako su takvi međunarodni sporazumi jedne savezne države “nespojivi s vanjskom politikom Australije.”

Njemački stručnjak za politiku Azije nas podsjeća kako Kinezima ta suradnja s Australijom nipošto nije od životne važnosti. Ali obzirom da inicijativa Puta svile potječe direktno od samog kineskog predsjednika Xi Jinpinga, to je šteta koja se ne može mjeriti tek u dolarskim iznosima. Jer već je čitav niz zemalja koje su se priključile projektu BRI – i koje više nisu sigurne, je li to doista bio pametan potez koji bi i tim zemljama donio gospodarski uspon.

Čitav projekt je ionako zapao u teške nevolje zbog ove pandemije. Osobito gospodarstva siromašnijih zemlja Azije i Afrike su teško pogođene i jedva vide načina kako vratiti novac kojeg im je Kina posudila. To se najbolje vidi u glavnoj postaji tog Puta svile: Pakistanu. Heribert Dieter nam objašnjava kako ta zemlja uvijek iznova zapada u nevolje, a ova pandemija je samo vrhunac. “Kina mora produžavati rokove kredita koje je dala ili čak odgađati realizaciju čitavih projekata za neka bolja vremena,” kaže Dieter.

Tri golema problema kod kineskih pozajmica

I same kineske pozajmice su došle na zao glas: nedavno su stručnjaci Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela, zajedno s kolegama američkog Sveučilišta Georgetown objavile studiju How China Lends (Kako Kina posuđuje) u kojoj su analizirali stotinjak kreditnih ugovora sklopljenih u okviru inicijative BRI. Njihov zaključak se svodi na tri golema problema s tim pozajmicama.

Prvo, ti ugovori imaju neuobičajeno stroge odredbe o povjerljivosti tih kredita. Onome koji uzme zajmove se u pravilu uskraćuje da uopće objavi o kojem iznosu riječ – u nekim slučajevima čak i da prizna da je posudio novac. Već tu je korijen golemog zla, jer takve ugovore će rado potpisati prije svega diktatori i vlade u kojima ionako vlada korupcija tako da nikad nije jasno, koliko novca je došlo i u džepove lokalnih političara.

Tu se i u svijetu ističe primjer Crne Gore i upravo apsurdnog projekta autoceste koji najvjerojatnije nikad neće biti završen, kaže nam stručnjak berlinskog instituta. Kinezi tumače tu povjerljivost tvrdnjom kako je riječ o “privatnim” ugovorima. Teoretski, s kineske strane to nije državni, nego novac kineskih koncerna – makar u pravilu su i to državne tvrtke. Ali onaj koji uzima zajmove redovito jest država, a tu se onda postavlja pitanje – ako im je zabranjeno uopće objaviti iznos, kako da to uopće uvedu u državni dug za kojeg bi ne samo tamošnje stanovništvo, nego čitav financijski svijet mogao znati?

Ako mora, odlučit će onda Peking

Ali upravo to i jest želja Kineza, što se u analizi kineskih pozajmica smatra drugim velikim problemom: ugovorima Kinezi traže povlašten položaj prema drugim zajmodavcima i izrijekom se ti krediti izuzimaju od mogućnosti da jednog dana dođe do njihovog “rezanja” kao kod svih drugih kreditora – u stručnim krugovima se ta klauzula zove No Paris Club gdje se pregovara o reprogramiranju i eventualnom oprostu dijela dugova.

Već i to je uvod u treći – i možda najveći problem tih ugovora o kineskoj pozajmici ili ulaganju: oni redom imaju odredbe o načinima anuliranja, ali i ubrzavanja i stabilizacije čitavog gospodarstva države koja prima novac kako bi se podmirio kineski dug. Drugim – i posve jasnim riječima, tu se zapravo Kinezima otvara mogućnost direktno utjecati na politiku te zemlje kako bi se ostvarili kineski interesi.

Utoliko nimalo ne čudi otpor vlade Australije – i neće iznenaditi ako i druge države počnu otkazivati sporazume sklopljene s Kinom, smatra Dieter. Čitav proces raspadanja Puta svile bi samo još mogle ubrzati vojne ambicije Kine postati glavni čimbenik na području Dalekog istoka – i savez kakav je već zbog toga nastao između Australije, Indije, Japana i SAD.

Što to čini Berlin?

Kina definitivno nailazi na sve veći otpor u svojim planovima, a pogotovo nakon odlaska Trumpa, mnoge zemlje opet u Sjedinjenim Državama vide pravog partnera. To se odnosi čak i na jedinu državu skupine G-7 koja se priključila Putu svile: Italiju. I Rim sve manje nade polaže u gospodarski razvoj koji bi došao s Istoka, a sve više u suradnju sa SAD. To je svakako i posljedica odlaska populističke vlade i novog talijanskog premijera Draghija, ali ne samo to.

Direktor Merkatorovog instituta za istraživanje Kine (MERICS) Mikko Huotari zapravo mora utvrditi kako je jedna od posljednjih država koja još uvijek uporno pomaže Kini u njenim ambicijama – njemačka i kancelarka Merkel. Dok već čitav niz zemalja postaje sve oprezniji prema “Kinezima koji darove nose”, ova njemačka vlada je još koncem prošle godine prihvatila sporazum o zaštiti ulaganja s Kinom. Naravno, tu je i vlastiti interes Njemačke zaštititi svoja ulaganja u Kini, ali to je i nedvojbeno “pogrešan signal” Berlina.

“Tu već vlada opasnost da njemačka vlada u posljednjim metrima vladavine kancelarke Merkel, ostane zaglavljena u politici prema Kini koja više ne prepoznaje i ne shvaća nove geostrateške konstelacije i ne vidi kako se i u mnogim drugim članicama EU već promijenio vjetar”, smatra Huotari.

Čitajte više