Oskar i nerealna očekivanja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
No, kad se na koncu sve sabere i oduzme, ostaje činjenica da je najveći problem naših društava u tome što nisu u stanju izaći iz devedesetih godina...
Foto: Predrag Trokicić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Sad kad je dodjela Oskara završena, ostavivši mnoge na ovim prostorima razočarane činjenicom da film ‘Quo vadis, Aida?’ nije ovjenčan tom nagradom, a mnoge pak ushićene istom odlukom, nije zgorega ukazati na kontinuirani sukob s realnošću koji se ovdje bez prestanka i ikakve naznake da će se to uskoro promijeniti, proizvodi. Prije svega, Jasmila Žbanić je snimila dobar i potresan film, o ogromnom zločinu i traumi koji će još dugo biti aktivno prisutan u memoriji naših društava i zajednica i isto tako snažno potiskivan u kontramemoriji. To da je film dobar i potresan nije stvar nečije pa ni moje osobne procjene, nego brojnih kritičara koji su ga imali prilike vidjeti, ali i žirija američke akademije koji ga je uvrstio u uži izbor za ovu prestižnu nagradu. Film je zahvaljujući toj činjenici dobio svjetsku vidljivost, sasvim sigurno će imati brojnu publiku i nastaviti osvajati druge filmske nagrade te nastaviti dugi život snažnog i relevantnog filma.

Drugim riječima, autorica i producenti su praktično bez ikakve ozbiljne institucionalne podrške napravili čudo i to bi trebala biti jedina ozbiljna strana priče o filmu i njegovom međunarodnom odjeku. Druga pak strana odnosi se na kolektivne zanose, nerealna očekivanja i emocionalna stanja koja iz toga proizlaze. Postoji, naime, očito duboko ukorijenjeno uvjerenje da je moguće bilo kojim filmom i njegovim eventualnim uspjehom na velikoj sceni pisati povijest, promijeniti međunarodnu percepciju određenog naroda i zemlje pa čak i utjecati na promjenu politike prema određenom prostoru. Bez obzira na činjenicu da film jeste pop-kulturni medij i da on može ljude koji su ga pogledali, ako je kvalitetno snimljen, po dobrom scenariju i pogađa njihove emocije, natjerati da se zamisle o nekoj temi, ideja da bi on kao medij mogao ostvariti nešto od ona tri navedena očekivanja naprosto je promašena. Stoga je i bilo kakav ozbiljan emocionalni angažman oko toga, osim ako čovjek nije bio izravno uključen u proces nastanka filma, pa Oskara ili neku drugu nagradu očekuje kao priznanje za vlastiti rad, besmislen.

Dosta je tekstova ispisano na temu iskonstruirane kompeticije filmova ‘Dara iz Jasenovca’ i ‘Quo vadis, Aida?’, pri čemu je očito da je prvi film naprosto, unatoč maksimalnom angažmanu države i vladajuće politike iza njega loš, kao što je jasno da je drugi dobar i superioran prvome, iako je zapravo nastao gotovo kao neželjeni projekt zemlje bez kinematografije i ikakve ozbiljne filmske politike. No, sve i da je odnos kvalitete ispao drukčiji, pa sve i da nijedan film nije snimljen, da je jedan od njih možda i dobio Oskara, oni ne bi pisali povijest, niti bi na ijedan način, osim na već spomenutoj individualnoj razini, mogli promijeniti ovdašnje političke okolnosti ili odnos međunarodne diplomacije prema ovim prostorima. Ustaška država je nesumnjivo počinila genocid nad Srbima, koji je svoj vrhunac doživio u Jasenovcu i tu posve dokumentiranu i povijesno istraženu činjenicu nijedan film ne može promijeniti ili opovrgnuti. Svatko tko o tome želi nešto saznati može to napraviti bez problema. Isto tako, genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, ali i čitav niz brutalnih zločina diljem Bosne i Hercegovine su iscrpno istraženi i dokumentirani i svima koje to zanima su javno i jednostavno dostupni. Posebno ljudima iz diplomacije koji se bave ovim prostorima.

No, kad se na koncu sve sabere i oduzme, ostaje činjenica da je najveći problem naših društava u tome što nisu u stanju izaći iz devedesetih godina, bilo zato što i dalje podržavaju zločinačke politike ili zato što očekuju da će se dogoditi nešto što će poništiti užase rata i zločine i posljedično donijeti neko drugo političko rješenje.

Teško je ovo napisati, ali projekt suočavanja s prošlošću doživio je poraz. Štoviše, nikada ovako kako je zamišljen nije niti imao izgleda za uspjeh. I to ne zato što ljudi i društva nisu svjesni svega što se događalo pa im to sada povijest i umjetnost trebaju objasniti, a nisu u tome uspjeli, nego baš zato što svi sve znaju, ali mnogi nacionalističke ideje i zločine jednostavno podržavaju pa i danas još uvijek na ovaj ili onaj način podržavaju ideologije koje su do njih dovele. Kako je posve jasno da se to neće promijeniti, da se ne znam koliko još filmova snimi i knjiga napiše, jer će svatko i dalje inzistirati na vlastitoj kulturi sjećanja posve neosjetljiv za druge ljude i zajednice i njihovu memoriju, odavno je došlo vrijeme da se podvuče crta, prizna ovu jednostavnu činjenicu i započne nešto što je još Tito sjajno definirao kao miroljubivu koegzistenciju, forsirajući naravno teme koje se odnose na današnji život. Očekivati išta više od toga je naivno, kontraproduktivno i može proizvesti samo nove loše emocije i tenzije te dodatno zakopati ljude u groznu prošlost, ukidajući svaku perspektivu normalnog življenja.

Čitajte više

Prkosni govor studentkinje pridružio se nizu strastvenih izjava disidenata na sudu koji su okarakterisali dve decenije od Putinove vladavine pa sve do sovjetske ere.