Remzija Hajdarpašić “Očeva kletva”

Glad je sve više stezala i Vrševo, prvo one najniže pa se pela i prijetila da zahvati sve.
REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”_608b7363e5aab.png
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

– Škeljzen Elezaj? – Hasan se okrenu dječaku.
Ispružena dječakova ruka ciljala je plavu kapiju. Nešto je i objašnjavao, ali ga Hasan nije razumio.

Velika metalna halka na kapiji služila je da se domaćin dozove. Hasan udari jednom, drugi put, pa treći… Lupanjem je želio da pokaže koliko se raduje susretu. Ubrzo, s druge strane kapije, začu se klepet, očito, nekom prevelikih opanaka. Kapija se ne otvori već nerazumljiv dječiji glas dade Hasanu do znanja da se halka može ostaviti da visi i da tako spokojno obješena čeka neke nove musafire.

– Škeljzen Elezaj!- nekako strogo i strano izgovori Hasan.

Opanci zakleptaše od kapije. Hasan osta da se čudi, ne opancima što se udaljavaju – znao je da idu da dovedu Škeljzena, nego sebi. Kao da one dvije riječi ne izusti on nego neko od austrijskih stražara koji su se vazda mučili da izgovore kako treba te dvije njemu jednostavne riječi.Velika kapijska vrata polako su otkrivala stasitog Albanca. Bijelo arnautsko ruho bijaše prenijelo boju na brkove i kosu.

– Hasane, more jesi li to ti? Ma jesi, moj dobri Hasan.
Hasan nije uspio ni da potvrdi da je to on, a nađe se u zagrljaju od sebe znatno većeg Škeljzena.

Dječak u velikim opancima prihvati uzde konja, odvede ga u stranu, pa se vrati po drugog.

U kući je vrelo kao u košnici. Otac Škeljzenov zaglavljen jastucima samo je pokretom glave pokazao da bi želio ustati. Davno promrzle noge i starost, godinama drže ovog starca prikovanog za postelju. Škeljzenova žena Bukurija predvodila je kolonu ukućana što je prilazila da pozdravi goste.
– A e mir ?- izgovarali su oni koji ne znavahu bošnjački.
– Jeste li dobro?- upitaše dva najstarija, već oženjena, Škeljzenova sina.

Razlog dolaska, više nego umor, nijesu dali Hasanu da pokaže koliko se raduje susretu sa starim prijateljem.

– Nešto si tužan, nijesi takav bio ni u tamnici, brate moj – primijeti Škeljzen.
– Glad prijatelju, glad zavladala Bihorom – snuždeno odgovori Hasan. – Strašna vremena, kakva niko ne pamti, došla, brate moj. Godina nerodna, a vojska sve više traži.
– Aman, aman! Ovaj jadnik trinaestoro djece, a ni šaku brašna – očima je Hasan pokazivao na Halita kojeg san bijaše već savladao.
– Aman, aman, šta Švabe učineše, za turskog se bar nije gladovalo – veli Škeljzen.
– One ovce smo dognali da bi zamijenimo za brašno, pa velim – ti ćeš nam tu najbolje pomoći.
– Ne brini prijatelju. Najveći mlin u Peći držim ja sa sinovima. Dok je mene tvoja familija neće gladovati – Bogom ti se kunem.

Dugo su sjedeli i razgovarali; mučnina razgovora o gladi i nemaštini činila je svaku drugu temu nevažnom.
Sjutradan su razgledali Škeljzenovo imanje. Pet hektara oranica, tri hektara livada, isto toliko šume, preko sto ovaca, deset krava, volovi, konj, nekoliko teladi i veliki broj živine činili su Škeljzenov imetak. Mlin i pekaru u Peći nije želio pokazivati ljudima kojima se glad bješe uvukla u svaki dio kuće.

Pred polazak, u sami cik zore, Škeljzenovi sinovi vješto natovariše konje.
– Mnogo je ovo brašna za dvije ovce.
– Ovo vam je, Hasane, od mene, a ovce vratite – bio je odlučan Škeljzen.
– Ni govora, mi ovaca imamo, no brašna ni za lijek, nijesmo ih preko planina lomili da bi ih sada vraćali.
– Neka onda ostanu, a ovo mi ne smiješ odbiti.

Zavuče Škeljzen ruku u njedra, izvadi dvije turske dvolirke pa im ih na silu ugura u džepove.
– Bruka je ovako ljudino – oglasi se dotada povučeni Halit.
– Nema bruke, a ti ne daj da ti djeca gladuju, čim ponestane, a ti opet dođi. Moji će vas sinovi ispratiti do na Turijak.
Prolazeći Bihorskim selima dva natovarena konja, topotom kopita širili su nadu, nadu da ima spasa od gladi. Istrčavali su Bihorci iz avlija opipavali džakove i raspitivali se gdje je brašno kupljeno. Nesebicno je Hasan objašnjavao da Metohija ima dovoljno žita.

Glad je sve više stezala i Vrševo, prvo one najniže pa se pela i prijetila da zahvati sve. Umihana je među prvima u selu počela grebsti po dnu naćava. Već je rodila troje djece, svake godine po jednog sina. Jašar je bio ponosan na svoje sinove. Govorio je da on zna kako se sinovi prave i da neće stati dok ih ne bude imao sedam.

Niko od Vrševaca ne htjede poći sa Jašarom za Peć. Znaju kakve je naravi pa ako negdje zakrvometi – nije im se biti za njega, niti ga ostavljati da se sam čupa sa narodom.

Priključi se Jašar grupi ljudi iz donjeg Bihora. Imaše i žena među njima. Mršave i blijede navaljivale su za svojim muževima.
U povratku Jašar je požurivao da se ide brže. Ljudi su nosili po vreću žita na leđima, pa se kolona sporo kretala. U podnožju Turijaka – Jašar se odvoji. Sada je znao put, pa je riješio da nastavi sam, takav je bio kavgadžija Jašar.

Na pola sahata do Kalača, put prolazi kroz tijesan usjek, kao bogomdan za busije. I upravo tu ispred Jašara iskočiše tri naoružana čovjeka.
– Jesi li ti Turčin – upita jedan od njih.
– Nijesam, tursko je propalo…
– Jesi, jesi, čegović si?
– Hajdarpašić, iz Vrševa sam.
– Poznaješ li Mehmeda – upita jedan onizak koji opipavaše džakove na konju.
– On mi je otac.
– Sigurno otac?
– Jeste, ako vam je učinio štagod dobro, a ako vam je šta dužan – onda nije.

Onaj što je pitao – je li Turčin, podiže pušku, bijaše spreman da opali, činilo mu se da im se Jašar počeo podsmijavati.
– Čekaj! – Bi naređeno.
– Daćeš nam jedan džak, a drugi nosi. I naša su djeca gladna. Šiptari nama ne daju.

Pred puškom koja bijaše spremna da presudi – Jašar se nije bunio.
– Što pusti Turčina? Upita onaj s podignutom puškom dok je Jašar zamicao u bukovu šumu Turijaka.
– Znaš li ti ko je taj Mehmad?
– Nikad čuo, isto neki Turčin?
– Jeste, ali opasan čovjek, svašta bi bilo da mu se sin ne vrati.

Bio je ovo strašan udarac za Jašara. Zar on, silni Jašar Hajdarpašić, da se kući vrati s pola tovara. Nepravda koja mu je učinjena pojača u njemu urođeni životinjski nagon. Danima je tražio razlog da svoj bijes iskali na nekoga, po onoj narodnoj “ako ne možeš ništa magarcu udri po samaru”. Vrševci su mu znali narav, pa su izbjegavali kavgu, Umihana već odavno nije dovoljna da se sav bijes prospe po njoj. Kola su se slomila na nekog siromaška iz Donjeg Bihora.Vraćao se s tovarom kukuruza iz Peći. Umoran i izgladnjeli konj osjeti da je plot koji odvaja Jašarevu livadu od puta satruhao i na jednom mjestu napola polomljen. Navali nogom, obori upletene bukove grane i nađe se u livadi. Čovjek se povrati i izvede konja na put. Kao da iz zemlje izroni Jašar, držeći podebelo drvo u rukama, prepriječi put.

– Što ne vodiš konja za uzdu? Vidiš kakav mi zijan napravi!?
– Ja, sinko, tri dana nijesam spavao kako valja, sve me od umora boli, a familija čeka – ispravdavao se nevoljan čovjek.
– Imam i ja familiju gladnu i krave što od ove livade treba da zime.
– Znam sinko svima nam je isto, evo da ti dam pregršt kukuruza.
– Tri!
– Zašta tri, kumim te Bogom?
– Tri, ili – motka!
– Da dam pregršt halalosum ili tri pa da ti ne halalim.
– Tri – bio je odlučan Jašar.

Olako stečen ćar – ljudima je miliji no mukom zarađen, pa se Jašaru, noseći puna njedra zlatnog kukuruza, činilo da je barem još podlanicu porastao. Sjutradan nova žrtva, pa onda iz dana u dan uvijek isto, nečiji konj sukne ka livadi, a Jašar strči na put uzimajući odštetu.

To je slomilo Mehmeda. Kuća mu je malo visočije pa se dobro vidi kako Jašar zlostavlja otimajući im brašno. Pored kuće do puta sapleo je visok plot da se zaštiti od očiju prolaznika. Avliju je napuštao samo kad je morao.

Ni u zatvorenom se nije mogao skrasiti. Stezala su ga četiri zida, činilo mu se da zidovi njegovu bol drže nabijenu tu oko njega. Najviše je radio po avliji. Jedini je on u selu naslagao đubre poput sijena. Podzidivao je puteve, što od kuće vode prema livadama, otvarao nove koji mu nikada neće ni trebati…

Već odavno nemože rukom na Jašara, da ga ubije sada bi osirotio, pored svoje, i Jašarovu djecu, ostalo mu je samo da kune;
– Dabogda da od Boga miloga platiš, dabogda te svaka gladna suza stigla…Danima je Mehmed ponavljao najteže kletve. Lupao je kamen o kamen i kleo: – Bog ovom kamenju dao, a tebi nedao.
– Laj, baljove, laj – odgovarao je Jašar.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.