Nogomet, dijete kapitalizma

Priča o nogometnoj Superligi zasad je završila i vrijeme je za rekapitulaciju utisaka. A onaj ključni tiče se podloge reakcija žestokih protivnika svih profila.
Nogomet, dijete kapitalizma_6088d14b09131.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Priča o nogometnoj Superligi zasad je završila i vrijeme je za rekapitulaciju utisaka. A onaj ključni tiče se podloge reakcija žestokih protivnika svih profila. Svi oni pretpostavljaju neko pretkapitalističko, romantično “zlatno doba” nogometa koje se nikad nije dogodilo. I upravo je taj mit o “zlatnom dobu” neizostavni dio svih društvenih sfera koje su se razvijale s kapitalizmom.

Dok sam prošlog utorka, u ulozi suvozača, u smjeru juga još jednom putovao na još jedan rekreativni nogometni termin, malo poslije pola sedam i malo poslije prelaska zagrebačkog Mosta slobode, sa stražnjeg sjedala, u ravnini s mojim ramenima, prilično formalnom dikcijom koja teško podnosi reprodukciju u pismu, tema tada još uvijek mladog tjedna napokon je načeta nakon nešto prešutnog okolišanja.

“Sve je krenulo krivim smjerom kada je promijenjen sistem bodovanja. Kako remi može vrijediti jedan bod, a pobjeda tri?”, glasio je prilog dijagnostici najnovije nogometne bolesti, reći ću samo, jednog strastvenog navijača Partizana. “I Čempions liga… Kako je moguće da budeš prvak svoje zemlje dvadeset godina i nikada ne igraš Čempions ligu?” Na svu sreću, Superliga se, barem u ovoj inkarnaciji, počela raspadati taman negdje kada se, kako to obično bude, počeo raspadati i spomenuti termin — kao gotovo je, ali zapravo nije, nakon čega slijedi još jedna nepotrebna partija koja se zatim ubrzo pretvara u cirkus. Neslužbene vijesti o tome kako engleski klubovi, neki ranije, drugi kasnije, ipak napuštaju zabavu, počele su pristizati jedna za drugom. Na dosta pouzdanu naznaku predstojećeg debakla, doduše, pažnja mi je kolegijalno skrenuta neposredno prije samog polaska, u obliku upravo objavljenog službenog priopćenja Amazon Video Primea, najavljenog distributera sadržaja Superlige, u kojem je kompanija prvo izrazila zabrinutost povodom svega onoga što se u nogometnom svijetu događalo tijekom prethodna dva dana pa izrazila i puno razumijevanje za navijačku brigu, pretpostavljenu dezorijentiranost i nedoumice, uz napomenu kako čvrsto vjeruje da nogomet treba biti dostupan svima. I tako dalje i tako bliže. Teren za investiranje i povrat na investirano bio je, čini se, u toj mjeri amaterski pripremljen da s cijelom pričom velika većina ozbiljnih igrača jednostavno nije željela imati baš nikakve veze.

Spominjem ovu anegdotu zbog njezinog reprezentativnog potencijala, odnosno zbog toga što su se više-manje sve reakcije na prošlotjedno osnivanje (i praktično raspuštanje) nogometne Superlige, neovisno o žanrovima, tijekom njezina kratkog života kretale unutar proturječnog raspona opisanog s jedne strane potrebom za relativno preciznom i oštrom periodizacijom i s druge potrebom za prepoznavanjem kontinuiteta. U prvom slučaju, tobože otvoreni prijelom u ekonomskoj povijesti nogometa dogodio se nekad u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća, događajno u pravilu lociran u promjeni formata Kupa europskih prvaka i(li) u odvajanju Premier lige od Engleske nogometne lige. U drugom slučaju, koji je donekle interesantniji, osnivanje Superlige tumačilo se kao logična, krajnja posljedica puzajuće komercijalizacije — komodifikacija bi bila i precizniji i zahvalniji termin — nogometa i njegove ritualno-simboličke prtljage tijekom tog istog razdoblja.

Kad je nogomet bio “narodan”?

Periodizacijski je kriterij u ovakvim slučajevima često generacijski i rjeđe posve osoban ili čak intiman, ali uvijek počiva na pogrešnoj implicitnoj pretpostavci da je nogomet u jednom ili drugom prošlom trenutku bio baš onakav kakav u ovom sadašnjem nije ali bi trebao biti, dakle autentičan, “narodni”, ukratko nekim bizarnim slučajem izoliran od pritisaka i zakonitosti generalnog načina proizvodnje. Sve skupa podsjeća, recimo, na povijest folka kao popularnoglazbenog žanra, odnosno na onu primjedbu Erica Hobsbawma prema kojoj je folk pjesma zapravo već 1840-ih prestala biti glavnim muzičkim idiomom urbane industrijske radničke klase nakon što se ova bez suviše okolišanja okrenula komercijaliziranim glazbenim formatima poput partitura ili pak “živoj” glazbenoj reprodukciji u koncertnim dvoranama. Folk kao kategorija, naravno, nije izdahnuo, nego je samo nastavio živjeti u komercijaliziranom obliku kao urbana ideja o primitivnom, nevinijem i sretnijem.

Naime, i u reakcijama na formalno rođenje Superlige posrijedi je bila samo kontekstualno nespretno prilagođena inačica motiva o “zlatnom dobu” kao nečemu što, u skladu s logikom kapitalističke modernosti, u praksi neprestano iznova nastaje i nestaje. Pritom sentimentalno prešućivanje očigledne činjenice da je nogomet onakav kakvim ga znamo već više od jednog i pol stoljeća u samoj svojoj formaciji bio posve komercijalan fenomen često, unatoč najboljoj namjeri, može predstavljati preduvjet cinične retoričke manipulacije iz kampa kojeg se s punim pravom prepoznaje kao neprijateljski nastrojenog prema ideji bilo kojeg tipa demokratske participacije u suvremenom nogometnom životu. Aleksander Čeferin, predsjednik UEFA-e, jednog od dva pseudokartela u ovoj sada do daljnjeg odgođenoj borbi oko toga tko bi i pod kojim uvjetima trebao prisvajati višak nogometne vrijednosti na Starom kontinentu, “kritizirao” je u svom uvodnom govoru na prošlotjednom Kongresu UEFA-a vlasnike klubova koji na nogomet gledaju kao na “proizvod”, a na navijače kao na “potrošače”. Na tom bi se tragu nešto, na primjer, možda moglo reći i o nesretnom i nespretnom izboru pridjeva u poznatom navijačkom sloganu u kojem skriveni subjekt u prvom licu množine proklamira svoje neprijateljstvo prema “modernom nogometu”, što bi podrazumijevalo da su barem neki od nas imali priliku biti u izravnom doticaju s nogometom koji nije bio ili ne bi bio moderan. Istovremeno, kada je posrijedi koncept “narodne igre” koju je, prema raširenom vjerovanju, kapital u međuvremenu jako ili posve odnarodio, malo tko pak nalazi shodnim za istaknuti kako je pojam “narodnog” u spomenutoj sintagmi sve do nedavno bio ekskluzivno rodno kodiran.

Ovaj naivni antikonzumerizam, u kombinaciji s relativno niskim razinama političke pismenosti i visokim razinama ahistorične romantizacije, u popularnim izrazima nezadovoljstva stanjem u kojem se nogomet tijekom godina ili preko noći zatekao, obično se zatim predvidljivo prevodi u tipove moralističke kritike koja uzroke većine ili svih problema tekućeg nogometnog ustroja gotovo isključuje prepoznaje u figuri vlasnika — otprilike, vlasnici su ili pohlepni i nikada im nije dosta ovoga ili onoga ili su jednostavno pokvarena ljudska bića koja nemaju pametnijeg posla od toga da iz čiste obijesti rastužuju navijače diljem svijeta i stanovnike kvartova oko stadiona na kojima domaće utakmice igraju klubovi u njihovom vlasništvu. Kao da, u konkretnom slučaju, ako je pogled napokon potrebno usmjeriti i prema tajmingu, nema riječi o drastičnom padu prihoda uslijed pandemije, kao da ne postoje rate kredita koje je potrebno vraćati, kao da se, na kraju dana, pritisak konkurencije na nogometnom tržištu, baš kao i na svakom drugom, ne osjeti i u puno povoljnijim ekonomskim okolnostima.

Slatke iluzije

Ne radi se, dakle, o tome da nogomet nekada nije bio proizvod, odnosno roba, pa da se u nekom trenutku, ovisno o periodizacijskim preferencijama, u nju pretvorio, nego o tome da je u konkretnim povijesnim uvjetima svog (modernog) nastanka baš kao roba mogao biti vrijednosno oblikovan po ukusu radničke klase, pogotovo u britanskom slučaju, to jest u slučaju u kojem bi minimalno suvisao razgovor o problematici u startu trebao računati i na riječ-dvije o kapitalizmu, industrijalizaciji i urbanizaciji, o svakodnevnom životu u kasnodevetnaestoljetnom gradu od kojeg vladajuća klasa u tom razdoblju, osim u strogo administrativno-funkcionalnom aspektu, u potpunosti zazire i time otvara određene simboličke mogućnosti u organizaciji slobodnog vremena i potrošnje. Jer, na toj su se podlozi zatim desetljećima stvarale nove naslage komunalno-navijačke tradicije, dok su uvjeti koji su podlogu stvorili, posebno u smislu odnosa snaga na političkom terenu, polako i nepovratno nestajali. Ono što je u cijeloj priči oko Superlige doista novo samo je povišena razina kolektivne svijesti o mogućim ishodima situacije u kojoj je ogromna količina društveno važnog simboličkog popularnog kapitala već neko vrijeme u punoj ili malo manje punoj mjeri bez bilo kakvog formalnog ili neformalnog jamstva isporučena tržištu. Za nešto više, čini se, morat će proći još nešto vremena, posebno na europskoj nogometnoj periferiji, gdje je, primjerice, borba za nešto demokratske kontrole u upravljanju jednim nogometnim klubom, unatoč svojoj mjestimičnoj provincijalnoj nedorečenosti, bila i ostala predmetom ismijavanja šire nogometne javnosti.

A nešto više podrazumijevalo bi, dakako, raskid sa slatkim iluzijama o nogometnoj autonomiji, administrativnoj ili bilo kojoj drugoj, vjerojatno i raskid s pučkom analitičkom pretpostavkom o nogometu kao ogledalu društva, odnosno pomak od metaforičkog staklarstva prema nešto ozbiljnoj sociologiji, ili, najjednostavnije rečeno, priznanju da kada govorimo o nogometu moramo govoriti i o politici u punom smislu riječi. Možda tada, primjerice, ne bi bilo moguće da se u razgovoru koji se upravo vodi u superligaškom epilogu takozvano njemačko pravilo (Regel) 50+1 predstavlja kao univerzalno primjenjiva metoda za sprječavanje budućih tržišnih devijacija uglavnom bez spominjanja konteksta njegova nastavka kao koncesije prema toj istoj vrsti pritisaka. Ne baš tako davno, naime, svi su njemački klubovi formalno bili sportske udruge (a ne trgovačka društva), dok su klupska vrata privatnom kapitalu otvorena upravo kao odgovor na izazove engleske, španjolske i talijanske nogometne konkurencije. Pravilo — koje, naravno, poznaje i iznimke i koje članovima nogometnih klubova garantira minimalnu većinu glasačkih prava — u Statutu Njemačkog nogometnog saveza na snagu je stupilo prvog dana 1999. godine, taman na početku prvog kancelarskog mandata Gerharda Schrödera, ako je nekome do povlačenja nogometno-društvenih paralela i brbljanja o Die Neue Mitte. Drugim riječima, pitanje o nogometu kao uistinu narodnoj igri u kapitalizmu pitanje je koje se može postaviti samo na relativnoj skali koja je pritom još i prilično kratka. I trenutno smo tu gdje jesmo, baš kao i nogomet, a ne obrnuto.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.