I kršćani su voljeli slušati lijepo učenje Kur'ana na teraviji

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Čini se da su teravijski imami svojim melodičnim glasovima plijenili pažnju masa, čak i nemuslimana.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Čini se da su teravijski imami svojim melodičnim glasovima plijenili pažnju masa, čak i nemuslimana. Tako nam Hatib el-Bagdadi prenosi priču o imamu Aliju ibn Abdullahu el-Bardaniju (u. 984/375. h.g.), koji je bio poznat po nadimku ”Mustabanis”, pa kad je upitan kako je dobio taj nadimak, on je odgovorio: ”Predvodio sam teraviju u ramazanu i neki kršćani su čuli moje učenje Kur'ana, pa su ga pohvalili i rekli: ‘Glas ovog čovjeka je poput glasa Mustabanisa’, aludirajući na njihovog svećenika, nakon čega su me ljudi počeli zvati po tom nadimku.”

Dobar i lijep glas nije bio jedini faktor koji je pravio razliku između teravih-imama. Naime, jedan od razloga masovnijeg klanjanja za jednim imamom u odnosu na drugog bilo je kraće učenje Kur'ana u toku teravije što su mnogi klanjači voljeli. Tako Muhamed el-Fasi u djelu El-‘Ikdus-semin navodi da je veliki broj ljudi klanjao teraviju u haremu Mekke za imamom Ahmedom ibn Abdullahom el-Dûrijem, jer je skraćivao svoje učenje i brže je klanjao teraviju.

Politička zabrana

Prethodno smo spomenuli sektaške sporove i razilaženja oko legitimiteta teravije. Međutim, politička zabrana njenog uspostavljanja i klanjanja, uz pomoć vlasti, ostavila je mnogo više traga od različitih pravnih mišljenja koja su bila ograničena vremenski i prostorno.

Tako su Fatimije – osnivači ismailijske šiijske države – bili poznati po zabrani teravih-namaza tokom perioda njihove vladavine, što je uključivalo Magrib, Egipat, Šam i Hidžaz.

Ibn ‘Izari el-Merakeši (u. 1312/712. h.g.), u svom djelu El-Bejanul-mugrib fi ahbaril-Endelus vel-Magrib, navodi da su se Fatimije – dok su još bili u procesu osnivanja prije uspostave države – na početku ramazana obratile svojim sljedbenicima, nakon što se njihova da'va proširila u Tunisu, rekavši im: ”Ramazan je došao i po našem mezhebu se ne klanja teravija, jer to nije sunnet, već običaj koji je uveo Omer ibnul-Hattab. Stoga ćemo mi na jacija-namazu učiti duže sure i to će nam biti umjesto teravije.”

A Šemsudin Ebul-Muzaffer, poznatiji kao Sebt ibnul-Dževzi (u. 1256/654. h.g.), u djelu Mir'at ez-zeman, spominje da se El-Mensur Ismail ibnul-Kaim Biemrillah (u. 946/334. h.g.), suprotstavio praksi svoga oca i djeda, pa je uspostavio klanjanje teravije u toku ramazana u Tunisu prije dolaska fatimijskog halife u Egipat, 973/362. h.g.

Kako navodi historičar Ibn Sa'd el-Antaki (u. 1067/458. h.g.), drugi fatimijski halifa u Egiptu, El-Aziz Billah (u. 997/386. h.g.), zabranio je klanjanje teravije u Egiptu, što je jako teško palo muslimanima sunijama. Ali njegov nasljednik, El-Hakim Biemrillah (u. 1021/411. h.g.) privremeno je dozvolio klanjanje teravije, a zatim je to zabranio i zabrana je trajala deset godina, a muslimanima koji bi se usudili klanjati teraviju izricana je smrtna kazna. U svom djelu Itti'azul-hunefa’, El-Makrizi navodi da je 1010. godine, El-Hakim naredio da se ubije Redža ibn Ebu Husein, jer je klanjao teraviju u mjesecu ramazanu.

U Mesdžidul-Aksa'u u Kudsu,  šejh Salih Ebul-Kasim el-Vasiti, bičevan je toliko da je zamalo umro od silnih udaraca, jer se, kako navodi Ibn Asakir, usprotivio naredbi fatimijskog sultana da prekine klanjanje teravih-namaza.

Zatim je El-Hakim Biemrillah, 1018/408. h.g., dozvolio ponovno uspostavljanje teravije u džamijama, i izdao je službenu uredbu koja se čitala u egipatskim i drugim džamijama, i teravija se nastavila klanjati sve do njegove smrti. Naizmjenične zabrane i dozvole za teravih-namaz bile su jedan od primjera El-Hakimovih kontroverznih odluka po kojima je bila poznata njegova nestabilna era.

I u istočnom krilu abasijskog hilafeta, Hašašini – frakcija ismailijskih šiija koji su se odvojili od države Fatimija u Egiptu – zabranili su klanjanje teravije u toku ramazana u područjima koja su kontrolirali u Perziji i Horasanu, a zatim su dozvolili klanjanje teravije.

Tako historičar Ibn Tagri Berdi (u. 1469/874. h.g.), u djelu En-Nudžum ez-zahire, navodi da je 1211/608. h.g., u Bagdad stigao glasnik Dželaluddina Hasana ( u.1221/618. h.g.), inače vlasnika tvrđave Alamut,  i obavijestio abasijskog halifu El-Nasira (u. 1225/622. h.g.) da su oni odbacili zabludjelo batinijsko učenje i da su počeli graditi džamije i mesdžide, te da klanjaju teraviju u toku ramazana, pa su se halifa i ostali muslimani obradovali toj vijesti.

Političke odluke vođene sektaškim predrasudama nisu bile jedine koje su zaustavile klanjanje teravije. Historijska djela zabilježila su također i neke opće krize poput epidemija i ratova koji su se poklopili sa dolaskom mjeseca ramazana, pa je, kao rezultat tih ratova i drugih kriza, prekinuto klanjanje teravije u potpunosti ili djelomično.

Mnoštvo mihraba kod Ka'be

Jedna od najčudnijih karakteristika uspostavljanja i klanjanja teravije u Mesdžidul-haramu u Mekki bila je mnogobrojnost mihraba i džemata shodno pravnim školama ili mezhebima, što je još jedna od historijskih scena razbijanja jedinstva islamskog ummeta kao rezultat mezhebskog i sektaškog fanatizma, čak i onda kad se muslimani zajedno nađu i sretnu u haremu Ka'be, njihove jedinstvene kible, i kada obavljaju obrede koji i svojom formom i svojom suštinom pozivaju na jedinstvo muslimana.

Stoga je bilo uobičajeno u tom vremenu, kako navodi Mudžiruddin el-‘Ulejmi el-Hanbeli (u. 1522/928. h.g.), u svojoj knjizi El-Uns el-dželil, da šafijski imam u namazu stoji ispred ”Mekami Ibrahima” prema Ka'bi, da hanefijski imam bude okrenut prema ”Hidžru Ismail”, da malikijski imam stoji u namazu između jemenskog i šamskog ugla, a da hanbelijski imam stoji u pravcu Hadžerul-esveda.

To je ružni običaj koji je započeo negdje od 1104/497. h.g., a nestao je tek nakon što je porodica Ali Saud preuzela vlast i kontrolu nad Hidžazom, 1923/1344. h.g.

El-Fasi navodi u svom djelu Šifaul-garam bi ahbari El-beledil-haram, da je imam Ebu Tahir es-Silefi bio na hadžu, 1180/576. h.g., i da je, opisujući mnoštvo mihraba u haremu Mekke i raspored klanjanja namaza, rekao: ”Šafijski imam je prvi predvodio namaz sljedbenicima šafijskog mezheba, prije malikija, hanefija i zejdija.”

Opisujući dolazak ramazana i ramazanski ambijent u Mekki, putopisac Ibn Džubejr, rekao je:  ”Kada je nastupio ramazan 1183/579. h.g., upriličena je proslava dočeka ramazana tako da je harem Ka'be bio obasjan svjetlima, a imami su se razišli po haremu da bi u različitim grupama ili džematima (shodno mezhebu koji su slijedili) klanjali teraviju. Svaka skupina se odvajala sa svojim imamom na jednu stranu harema Ka'be, i gotovo ni jedan ugao ili strana nije ostala bez učača Kur'ana koji im je klanjao teraviju u džematu, tako da je harem podrhtavao od glasova učača Kur'ana sa svih strana. Bilo je više teravih-imama iz iste pravne škole, tako da su malikije, naprimjer, imali trojicu imama koji su se smjenjivali u učenju.”

Prema El-Semhudiju, praksa mnoštva mihraba preselila se iz Mesdžidul-harama u Mekki i u Medinu i džamiju Al-Aksa u Kudsu, kao i u druge džamije.

Imam ibn Kesir (u. 1372/774. h.g.), u svom djelu El-Bidaje ven-nihaje navodi da je u emevijskoj džamiji u Damasku također bilo više mihraba za četiri mezheba, ali je u njegovo vrijeme vlast intervenirala da bi ujedinila muslimane u klanjanju teravije, pa su se ljudi okupljali i klanjali teraviju za jednim imamom.

Djeca teravih-imami

Među zanimljivim i neobičnim stvarima koje su povezane sa mjesecom ramazanom, jeste da su dječaci predvodili teravih-namaz u nekim velikim gradskim džamijama, a posebno u Mesdžidul-haramu u Mekki, iako je postojalo razilaženje među učenjacima u pogledu klanjanja teravija iza dječaka, kao što navodi Ibnul-Diya’ el-Hanefi (u. 1450/854. h.g.) u djelu Tarih Mekka el-mušerrefa vel-Mesdžidil-haram.

Jedan od najstarijih primjera ovakve prakse u prošlosti je ono što je spomenuo putopisac El-Makdisi, rekavši da narod Širaza klanja teraviju i da ih u namazu predvode dječaci.

U Hidžazu i Egiptu postao je običaj da dječaci predvode ljude na teraviji ako su hafizi Kur'ana i ako su navršili dvanaest godina života. Stoga kod putopisca Ibn-Džubejra nalazimo dosta podataka o tome da su dječaci predvodili teraviju u haremu Mekke, tako da su neki ljudi govorili: ”U ljepote islama ubraja se: klanjanje džuma-namaza u Bagdadu i teravije u Mekki”.

Običaj da djeca predvode teraviju bio je prisutan i u vrijeme glasovitog putopisca Ibn Battute (u. 1377/779. h.g.), ali i nakon njega.

On je na jednom od svojih putovanja zapisao da svaki mezheb ima svoj poseban mihrab, te da svake neparne noći u posljednjih deset noći ramazana završavaju hatmu. Hatmama prisustvuju kadije, pravnici i uglednici. Hatmu završava sin (dječak) nekog od uglednika Mekke.

Nakon što završi učenje hatme u toku teravije, postavi mu se minber ukrašen svilom, upale se svijeće i onda dječak održi govor prisutnima. Kad završi govor, njegov otac pozove ljude u svoju kuću gdje ih ugosti raznim jelima i slatkišima.

U svom djelu El-Dževahir ved-durer fi terdžemeti šejhul-islam Ibn Hadžer, Es-Sehavi spominje da je hafiz Ibn Hadžer el-Askalani predvodio ljudima teravih-namaz u haremu Mekke kada je imao dvanaest godina.

Broj rekata teravih-namaza

Što se tiče broja rekata teravih-namaza u prošlosti, on se razlikovao shodno pravnoj školi ili mezhebu. Ako uzmemo primjer dvije svete džamije, u Mekki i Medini, ustanovit ćemo da je broj rekata teravije koji se klanjao u njima bio različit više od hiljadu godina, a identičan broj rekata se u njima počeo klanjati tek sredinom četrnaestog hidžretskog stoljeća, pod vlašću porodice Ali Saud.

Mekelije su – prema Ibn Battuti – obično klanjali dvadeset rekata teravije, a zatim tri rekata vitr-namaza. Što se tiče Medinelija, imam En-Nevevi – na osnovu onoga što navodi El-Semhudi u djelu Vefau-l-vefa’ – pripisuje imamu Šafiji sljedeće riječi: ‘”Vidio sam da ljudi u Medini klanjaju trideset i devet rekata teravije, od kojih su tri vitr-namaz.”

A što se tiče broja rekata teravije u egipatskim džamijama, on se kretao između slobodnog mezhebsko-pravnog izbora i obavezujućeg broja rekata koji je nametala zvanična vlast. Ugvanom je to bilo, kako navodi El-Makrizi, 12 ili deset rekata teravije.

Tako je, dakle, kroz islamsku historiju, interes muslimana za teravih-namaz ostao velik i sveobuhvatan, jer je to najistaknutija karakteristika njihovog obilježavanja i proslavljanja ramazana, i u tome su učešće uzimale sve skupine i slojevi muslimanskog društva, muškarci, žene i djeca. Štaviše, putopisac Ibn Battuta spominje trg ili ulicu koja se zvala ”Pjevačka ulica”, rekavši da se u njoj nalaze džamije i da žene pjevačice klanjaju teravih-namaz u toku ramazana u tim džamijama u džematu i da je njihov broj velik, kao i muškaraca pjevača.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Čitajte više