Zašto je „Quo vadis, Aida?“ uspješno, a „Dara iz Jasenovca“ neuspješno filmsko ostvarenje

Kvalitet filma „Dara iz Jasenovca“ trpi zbog poruke koja se nevješto i napadno nastojala iskomunicirati, ono što je Žbanić u filmu „Quo vadis, Aida?“ spretno izbjegla.
Zašto je „Quo vadis, Aida?“ uspješno, a „Dara iz Jasenovca“ neuspješno filmsko ostvarenje_60862ebb40182.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Potpuni interes kulturne, ali i političke javnosti proteklih mjeseci u BiH, Srbiji i Hrvatskoj usmjeren je na dva filma ratne tematike koji prikazuju stravične zločine koje baštini krvavo 20. stoljeće. Riječ je o filmu „Quo vadis, Aida?“ rediteljke Jasmile Žbanić koji se bavi genocidom u Srebrenici, te filmu „Dara iz Jasenovca“ reditelja Predraga Antonijevića koji se bavi genocidom u logoru Jasenovac. U skladu sa ideološkim netrpeljivostima, dakako očekivana, ali ipak razočaravajuća činjenica jeste što medijska pažnja i pažnja javnosti nije usmjerena na umjetnički aspekt dvaju pomenutih ostvarenja, već služe prevashodno kao predmet perfidnih političkih prepucavanja i produbljivanju ideoloških antagonizama.

U ovom članku nastojim unutarnjim pristupom filmskim ostvarenjima reći nešto o njihovim kvalitetima, prije svega onim umjetničkim, a kroz estetske osobenosti svakako sagledati i njihove humanističke, ali i političke karakteristike. Ovo sigurno nisu filmovi koji posjeduju ekskluzivno umjetničku važnost, oni nemaju samo stilski ili zabavni karakter, već i izrazitu socio-političku ulogu. Naravno, u skladu sa umjetničko-kritičkim stanovištem kojeg zauzimam, članak svoje težište neće posvećivati dokumentarističkoj vjerodostojnosti filmskih događaja sa stvarnim događajima, već će pretežno problematizirati način na koji je izvjesna istina predstavljena, koji je cilj takvog načina prikazivanja, te kako „istina“ ili povijesna činjenica funkcionira u okvirima cjeline filma.

„Quo vadis, Aida?“ prvi je igrani film o genocidu u Srebrenici. Film prati naslovnu junakinju – predratnu nastavnicu engleskog jezika koja u agresorskom ratu 90-ih radi kao prevoditeljica za UN-ove snage raspoređene u Srebrenici – u pokušaju da spasi vlastitu porodicu od predaje Mladićevim snagama. Radnja filma vezana je za dešavanja koja su se dogodila 11. jula 1995. godine u Srebrenici nakon zauzimanja srpske vojske tog grada iz kojeg je muslimansko civilno stanovništvo evakuisano, a veći dio i pobijen.

Na samom početku, u uvodnim scenama, problematizira se uloga Ujedinjenih naroda i njihove tobožnje protekcije civila od srpske vojske. UN snage predstavljene su kao indiferentne, inferiorne i pasivne u zaštiti civilnog stanovništva. Takozvane Plave kacige reprezentiraju ulogu svijeta u ratu, svijeta koji se povukao, koji se ne želi suprotstaviti i zamjeriti srpskim snagama, čime su neposredno i prećutno dozvolili zločin i pokušaj istrebljenja. UN je odustao od misije zaštite civilnog stanovništa, čime njihova uloga postaje krajnje apsurdna. Svi pokušaji dobronamjernog pukovnika Karremansa (Johan Heldenbergh) ostaju bezuspješni, jer njemu nadređeni ne pokazuju interes da zaštite civile, govoreći „da ne smijemo provocirati Srbe“. Dijeleći krivnju na UN-ove i srpske snage, film ne skriva isticanje maksimalne odgovornosti Ujedninjenih naroda. Upravo se osnovna napetost radnje gradi na odnosu Aide (Jasna Đuričić) i krutih, strogo formalnih UN-ovih službenika, napetost koja traje od početka filma i završava se onog trenutka kada UN pristane izručiti civile srpskim snagama. Nakon što se Aida uvjeri u potpunu pasivnost UN-a koji su poklekli pred licemjerjem i obnamana srpskih snaga, kada shvati da neće biti moguće spasiti svo stanovništvo, Aida se potpuno preusmjerava u spašavanje vlastite porodice, što ne proizilazi iz njene sebičnosti, nego iz ograničenih mogućnosti djelovanja i bespomoćnosti, što će rezultirati time da neće uspjeti spasiti ni vlastitu porodicu.

Moralna problematičnost i složenost lika Aide koja nastoji vlastiti povlašten položaj iskoristiti da spasi sopstvenu porodicu izuzimajući druge civile jeste pomalo sebična i antiherojska. Ali njezina ljudska slabost upravo daje snagu priči jer stvara od Aida blistavu dramsku figuru koja se bori između teško pomirljivih krajnosti i otežanih okolnosti djelovanja. Ljudska potreba Aide da spasi vlastitu porodicu jeste potreba da se sačuva barem nešto u sveopštem haosu. Jasmila Žbanić vrlo dobro zna da u filmu koji obrađuje srebrenički genocid ne može biti stvarnih junaka, jer iako je radnja dinamična i brza, čime se predočava haos ratnih zbivanja, u suštini, ništa se ne pokreće. Aktivizam glavne junakinje nema nikakvih rezultata. Sve je ostalo na pokušaju, a njeni prenaglašeni pokušaji da se nešto učini samo naglašavaju njenu zarobljenost i bespomoćnost.

Žbanić vješto kombinira dokumentarizam i fikcionalizam, stilizirajući, odnosno dramatizirajući faktografski materijal na način izbjegavanja epskog kazivanja i uprizorenja koje bi fokus akcentiralo na kolektivnu sudbinu. Suprotno tome, Žbanić, prije svega, priča o individualnoj sudbini jedne majke/supruge, zatim priča porodičnu dramu koja je smještena u graničnu egzistencijalu situaciju, a tek potom je ovo i kolektivna priča o stradanju jedne etničke i vjerske zajednice. Žbanić je kroz složenu individualnu perspektivu jedne majke/supruge ispričala i moralnu dramu osobe i egzistencijalnu dramu porodice, ali ujedno i kolektivnu naraciju o stradanju civila. Stiliziranjem dokumentaristike, Žbanić ne iskrivljuje istinu, sve ostaje vjerodostojno. Žanr dokumentarnog filma prikazuje stvarnost onakvom kakva jeste, dok se drugi filmski žanrovi moraju podvrgnuti zahtjevima zanimljivosti, gledljivosti, ljepote prikazanog, pa ponekad istinu prikazuju na način koji će recepcija bolje prihvatiti i koji će kvalitetu radnje i dramaturgije podići na viši nivo.

Izbjegavajući filmske klišeje, trivijaliziranje priče, kolektivističke zanose i manipulativne strategije, Žbanić pravi univerzalnu priču o ženi/majci/supruzi koja nastoji spasiti svoje sinove i svoga muža. To je univerzalna priča koja ideološko-identitarne karakteristike koristi samo kao informaciju ne dajući im ideološka i pristrasna značenja. Rat i faktografski dio predstavljaju okvir za centralnu priču o Aidi koja je fikcionalni lik, ali nastao na osnovu stvarnog lika (Hasana Nuhanovića). Ovo je film o majci/supruzi, o majci/supruzi žrtvi, a tek zatim o kolektivnom stradanju.

Univerzalizam ovog filma primjetan je na još jednom nivou. Naime, Žbanić izbjegava korištenje muslimanskih identitarnih obilježja, čime želi izbjeći i propagandne osnove i već istrošene fraze „ubijani smo jer smo muslimani“. Iako je muslimanski identitet jedan od uzroka zločina, Žbanić izbjegava muslimansku simboliku jer želi izbjeći ili, ako ništa, ublažiti potencijalni propagandni sadržaj. Umjesto toga, Žbanić nastoji prikazati kako je žrtva žrtva, kako su ubijani civili, dakle ubijani su nedužni ljudi bez obzira na vlastitu pripadnost. Time se svakako dodatno povećava mogućnost empatije neutralnog gledatelja sa žrtvom.

Posljednja četvrtina filma jeste najemotivniji i najsugestivniji dio. On govori o povratku Aide u Srebrenicu nakon deset godina izbjeglištva. To je povratak u postkonfliktnu zajednicu koji postavlja mučno, ali nužno pitanje: kako živjeti sa zločincem i iskustvom zločina na mjestu gdje se zločin desio, kako živjeti sa onima koji su uzrokovali gubitak svega vrijednog, i kako ih gledati dok se bez griže savjesti vesele i sasvim normalno, podignutih glava šetaju gradom i nazivaju „dobar dan“ svojim žrtvama. Interpretativni ključ posljednjeg i najznakovitijeg dijela jeste u simbolici naslova filma „Kuda ideš, Aida?“. U apokrifnoj priči o Svetom Petru, bježeći iz Rima u kojem su ubijani i proganjani kršćani, na putu Petar sreće uskrslog Isusa. Na Petrovo pitanje „Kuda ideš, Gospode?“, Isus odgovara: „Idem u Rim da me ponovo razapnu“. Postiđen Isusovim riječima, Petar se vraća u Rim gdje će biti razapet. U prvom dijelu filma Aida bježi, iako vidi da stradaju njeni sunarodnjaci. U drugom dijelu, Aida se vraća u Srebenicu da bude razapeta, da živi sa svojom boli tamo gdje je bol uzrokovana. Aida se vraća na mjesto s kojeg je pobjegla, s kojeg je prognana.

Odgovor na naslovno pitanje „Kuda ideš, Aida?“ glasi: idem da oprostim, onako kako je Isus oprostio Pilatu. To je poruka filma koju nam donosi posljednja scena. Na pozornici, u školi, odvija se dječija priredba kojoj prisustvuju i njihovi roditelji. To je mjesto stratišta njenog muža i sinova. Na priredbi, kao događaju normalnosti, mira i sloge, prisustvuju i Srbi i Bošnjaci, i zločinci i žrtve, i djeca i odrasli. Svi zajedno gledaju dječiju priredbu i vesele se. Poruka je: bez obzira na sve, moramo nastaviti dalje, ali se mora znati da se zatvaranjem očiju (djeca na sceni izvode igru Peekaboo koja se sastoji od prekrivanja i otkrivanja očiju rukama) ništa ne postiže, da su događaji neizbrisivi, da postoje i onda kad se oči zatvore. Desio se zločin, ali ga moramo nadići i nastaviti dalje – suštinska je poruka filma.

Jasmila Žbanić obradila je filmskim jezikom najosjetljiviju temu, fundamentalni narativ bosanskih muslimana, negativnu priču o utemeljenju države Bosne i Hercegovine. Izrazito je teško stvoriti film o masovnom stradanju i zločinima, a da se izbjegne jeftino oplakivanje i melodramatično samosažanjenje (ono što film „Dara iz Jasenovca“ nije uspio). Žbanić je uspjela stvoriti „patriotski“ film koji se u potpunosti slaže sa bošnjačkim samopercipiranjem, a da, pritom, nije stvorila patetički ep sa šovinističkim i nacionalističkim elementima. Čak i Ratka Mladića (Boris Isaković), zločinca koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog zlodjela počinjenih u BiH, Žbanić prikazuje u potpunosti objektivno i dokumentaristički, onakvog kakvim ga bilježi arhivski materijal, bez bilo kakve karikaturalnosti. Pored toga, stradanje muslimana nije prikazano iz perspektive žrtve, nego iz neutralne pozicije kamere čime se nastoji izbjeći neumjesni, patetični samoviktimizirajući postupak, ono što film „Dara iz Jasenovca“ ne uspijeva. Film „Quo vadis, Aida?“ je „film normalizacije“[1] koji ne postavlja pitanje zašto se nešto dogodilo, već postavlja izrazito humanističko pitanje: kako je moguće da se naočigled cijelog svijeta, u stoljeću koje je iskusilo tolike zločine, desi Srebrenica?

S druge strane, „Dara iz Jasenovca“ prvi je film srpske kinematografije koji govori o ratnim zločinima koji su se dogodili tokom Drugog svjetskog rata u koncentracionom logoru Jasenovac osnovanom od strane režima Nezavisne države Hrvatske. Film također prati perspektivu naslovne junakinje, njeno iskustvo stradanja u logoru, njeno svjedočenje zločina počinjenog od strane pripadnika NDH-a, te njenu borbu da spasi sebe i dvogodišnjeg brata od sigurne smrti.

Mnogi smatraju kako je ubrzana, usiljena i nepravedna ovogodišnja kandidatura za Oskara filma “Dara iz Jasenovca” odgovor i reakcija srpske politike i nacionalističke propagande na film “Quo vadis, Aida?” koji tematizira genocid u Srebrenici. I zaista, nategnuta kanditatura filma “Dara iz Jasenovca” koji je krajnje nepravedno nominiran ispred blistavog filma “Otac”, te užurbana premijera nekoliko mjeseci prije nego je predviđena, kako bi film ostvario uslove za nominaciju u istoj godini kao i film Jasmile Žbanić, nadaje se kao državni projekt s ciljem pokazivanja svijetu ko je stvarna i najveća žrtva ovih prostora.

Možda isuviše oštro, svjetska filmska kritika ocijenila je film „Dara iz Jasenovca“ kao jako loše ostvarenje izrazite propagandne intencije. Sa filmskog stanovišta, nema dvojbe da se radi o lošem filmu, nevezano samo za njegov eksplicitni propagandni diskurs. Ono što je zanimljivo jeste da film neodoljivo podsjeća na hrvatske filmove stilsko-ideološkog pravca samoviktimizacije koji su mahom nastajali 90-ih godina prošlog stoljeća, a koji su sinonim za loše i ekstremno propagandistički, nacional-šovinistički nastrojene filmove. Takvi filmovi, kako Jurica Pavičić navodi, osjećanje žrtve konstituiraju „u tipizirani narativ koji karakterizira izrazit propagandizam, nagovaralačka retoričnost, naglašena crno-bijela karakterizacija, uporaba etnostereotipa uz nerijetki govor mržnje, epske i melodramske sastavnice, kao i cijeli niz motivskih općih mjesta“. „Dara iz Jasenovca“ nastoji biti epopeja o stradanju nevinih Srba, koja će svijetu pokazati „istinu o nama“. Jasna propagandistička dimenzija ovog filma uočljiva je na tri razine:

1. Pojednostavljene razlike koje se ovdje najevidentnije očituju u dvije stvari: prvo, razlici žrtva-zločinac, gdje jedni samo pate, a drugi samo uživaju, sadistički se naslađujući patnjama „drugih“; drugo, u naglašeno polariziranoj, crno-bijeloj karakterizaciji likova prema etničkoj i ideološkoj osnovi gdje je etnički i ideološki Drugi potpuno demoniziran. Zasigurno, Ustaše koje su vodile logor, jesu oličenje nasilja i zla, ali u ovom filmu su, kako primjećuje jedan kritičar, „zli na nivou crtića“.

2. Upozorilački diskurs kojim se želi ukazati i upozoriti na ono što se sprema: „Nije dobro što dolaze, Nado. Nešto će biti“, što često prerasta i u objašnjavalački diskurs kako bi se objasnilo „stvarno“ stanje. Posebno je ovaj element primjetan u odnosu stari-mladi, gdje stari upozoravaju i objašnjavaju mladima zašto se nešto događa, uglavnom ukazujući kako je razlog što smo mi „mi“, a oni „oni“: – „A što one žene tamo ne ćeraju?“ – „Zato što oni nisu Srbi“ – „A šta su?“ – „Hrvati“. Sličan primjer primjećujemo i u razgovoru Maksa Luburića (Marko Janketić) i njemačkog oficira (Petar Zekavica), nakon sadističkog klanja Srba kojem se čak grozi i nacistički njemački oficir, pitajući: „Zašto trošite ovoliko snage na njih? Jesmo li rekli samo Jevreje i Rome? Zašto Srbe?“, na što Luburić odgovora: „Zato što su Srbi“. Time se želi naglasiti iracionalna, neosnovana, ničim izazvana mržnja Ustaša, te poručiti da oni nemaju nikakav argument za ubijanje Srba, osim što su Srbi ustvari Srbi.

3. Tipski likovi i situacije, opća mjesta i dramaturški klišeji koji se ustaljeno koriste kada je riječ o filmu sa propagandnom intencijom: kolektivne scene samooplakivanja; fokus na krhke i apsolutne žrtve poput žena, djece i staraca; plač djece; suze majki; pjevanje tugaljivo-molitvenih pjesama; ubijanje starih i nemoćnih; stilizacija zločina; pasivne žrtve, lažna obećanja i pretvaranje zločinca; erotska neobuzdanost neprijatelja.

Upravo je jedna od najupečatljivijih scena koja sublimira mnoge navedene karakteristike, scena kada su Srbi natjerani da igraju kolo koje će ih odvesti u smrt, dok se Ustaše sadistički zabavljaju ubijajući jednog po jednog Srbina koji ispadne iz igre. Dok se to odvija, Luburićeva polusestra Nada (Alisa Radaković) i njen ljubavnik Dinko Šakić (Petar Đurđević) doživljavaju seksualno uzbuđenje nadraženi srpskom krvlju, te vode ljubav u automobilu dok posmatraju tlačenje i ubijanje Srba, a seksualni vrhunac i štrcanje sperme doživljavaju gledajući štrcanje krvi sa srpskog vrata.

Film „Dara iz Jasenovca“ u potpunosti nastoji udovoljiti autonarativu kojim većina Srba doživljavaju sami sebe, a to je upravo imaginiranje naroda kao kolektivne žrtve. Tu praksu i samopercepciju prepoznajemo i u ostalim postjugoslovenskim zemljama i kinematografijama. Međutim, u filmu „Dara iz Jasenovca“ žrtva je uprizorena jeftino, patetično i filmski nedostojno, upravo po uzoru na davno prevaziđenu poetiku hrvatskog filma samoviktimizacije 90-ih godina prošlog stoljeća. Antonijević je nastojao vizualizacijom sadizma, mučnim i eksplicitnim scenama nasilja izazvati šok kod gledatelja, šok koji ima dva cilja: užasavanje nad hladnokrvnosti Ustaša i izazivanje sažaljenja. A osnovni kontrast kojim se proizvodi gledateljevo užasavanje i saosjećanje u ovom filmu jeste: stravičan zločin-dječija nevinost. U pokušaju da izazove pretjerano gađenje prema Ustašama i pretjeranu empatiju prema Srbima, Antonijević zanemaruje kvalitet radnje i dramski profilirane likove, a bez složenih i višedimenzionalnih karaktera, te složenih situacija i odnosa koji nisu svedeni na odnose poput patnja-uživanje, tlačenje-trpljenje, nemoguće je stvoriti iole dobru dramu. U cijelom filmu, samo jedan lik, izuzev Dare, pokazuje dramski potencijal. To je lik Radojke (Nataša Ninković) koja ima zadatak, iako sama logorašica Srpkinja, nadzirati ostale žene u logoru, te zbog toga dolazi u sukob interesa, u nepovoljnu situaciju između ljudskosti i vlastitog opstanka, proživljavajući moralnu dramu. Ostali likovi su, izuzev Dare, svedeni na jednu osobinu, jednu funkciju, a sve u službi potvrđivanja žrtvenog statusa Srba. Tako recimo, lik Jevrej Jaša (Bojan Žirović) ima jednu jedinu funkciju da pokaže solidarnost Jevreja, kao najvećih povijesnih žrtava, za patnju i stradanje Srba. Kroz njegov lik, želi se pokazati kako su i Jevreji i Srbi prošli kroz sličnu patnju i kako su žrtve istog fašističkog plana. Iako nešto razrađeniji, ali i dalje plošan, istu funkciju ima i lik Jevrejske Blankice (Jelena Grujičić), koja solidarnost sa Srbima pokazuje u apsolutnoj spremnosti da u stravičnim okolnostima po njen život ipak pomogne Dari da spasi dvogodišnjeg brata. A možda najupečatljiviji primjer pojednostavljivanja likova na nivo strip, bajka ili horor tipologije, jeste prikazivanje časnih sestara u obliku zlih vještica, koje podsjećaju na jezu metafizičkog zla utjelovljenog u liku predstavnika katoličanstva, svojstvene horor filmovima, plavih očiju, prodornog pogleda, krutog i strogog držanja i ponašanja, koje pritom igraju presudnu ulogu u indokrinaciji i konvertiranju malih Srba, gdje časne sestre postaju utjelovljenje i prenositelji fašističke ideologije.

Afirmatori ovog filma pozivaju se na dvije stvari:

1. Na početku, u uvodnoj sceni, jedna Hrvatica, zemljoradnica, ne može da vjeruje kakva se nepravda čini Srbima, te spašava jedno srpsko dijete znajući da su mu neznatne šanse da preživi u ustaškom logoru. Takav čin, kojim Hrvatica spašava srpsko dijete od Ustaša, čini se kao argument koji ide u prilog tezi o nepristrasnosti, objektivnosti koju ovaj film zauzima time što odmah na početku uspostavlja jasnu distinkciju između Hrvata i Ustaša. Međutim, ovaj postupak prividne nepristrasnosti neuspjeli je pokušaj Antonijevića kojim je ustvari nastojao da nakon takve neuvjerljive i izvještaćeno uvedene objektivnosti, radi od Ustaša šta god hoće, smatrajući da će mu uspostavljena razlika između Hrvata i Ustaša omogućiti da Ustaše prikaže krajnje karikaturalno, ne pridržavajući se ukusa i konvencija dobro napravljenog filma.

2. Bilo kakva kritika ovog filma protumačit će se kao nepravedno sputavanje Srba u borbi za vlastiti žrtveni status, svjetska urota protiv Srba koji tako postaju višestruke žrtve jer niti svijet, niti susjedi, nemaju razumijevanja za njihovu patnju.

Povijesna melodramatična epopeja „Dara iz Jasenovca“ svodi se na jedno – prikaz groznih, teško pojmljivih zločina u logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu koje su Ustaše počinile prema Srbima kao apsolutnim, bespomoćnim, nježnim žrtvama koje pate od povijesne nepravde i zla utjeljevnog u pripadnicima NDH-a. Film je nedosljedno i nekonzistentno prikazan iz perspektive djevojčice Dare koja simbolizira narod kao nevinu žrtvu stravičnih zločina, narod koji mora izdržati povijesno zlo i nepravdu: „Ti si majčina nada. Ti moraš sve izdurati, sve Daro moja“; narod koji ne smije zaboraviti svoje porijeklo, svoj identitet i svoje povijesne neprijatelje.

Nažalost, kvalitet filma „Dara iz Jasenovca“ trpi zbog poruke koja se nevješto i napadno nastojala iskomunicirati, ono što je Žbanić u filmu „Quo vadis, Aida?“ spretno izbjegla, jer, kao što je neko izvrsno primijetio, Žbanić je film bio cilj, a ne sredstvo, a pogotovo ne sredstvo neukusne i krajnje banalizirane propagande.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.