Svjedočenja o zločinu u Gorici

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ne znaju oni, jer za to treba imati razum i čistu dušu, kako je u rane sabahe stajati među nišanima mojih Goričana koje su mučki pobili, zapalili, ili nepravdom natjerali u smrt.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

– Balinkušo, jesi li vidjela Mehu?
Upitao me Kamilo Krešo, sin Velimira, zvani Kama, dok mi je prilazio ispod hrasta na sred Buturović Polja, kada smo se ja i Z. vraćale iz Trusine. Tamo smo skoro svaki dan nosile poštu, između linija, a iznad glave pucali su sa svih strana. Znali su da moramo slušati i da ćemo se vratiti u logor gdje su nam ostali svi. U podrumu je, rekoh, misleći na Mehu, komšiju kojeg su pretukli da nije mogao na noge, a brat mu Šefkija podlegao od ranjavanja i udaraca u logoru, u čemu je najviše učestvovao upravo Kama.

– Ma nemoj se balinkušo praviti blesava!
Vrisnu na mene, pa mi prisloni pištolj na glavu, a iza pojasa izvadi nož i donese pod vrat. Z. poče dozivati Nonu upravnika logora, koji se odnekud pojavi i otjera ga. Ispod hrasta i ispred Jakine kuće stajali su mnogi čija sam lica zapamtila, posebno medicinskih sestara Nevenke i Savke koje su se grohotom smijale…

Ovdje zastaje pričati ispovijest svjedokinja iz logora Buturović Polje, jer joj se kraj usana iskrivi. Zanijemi! Pomislio sam da su joj oči presušile, ali suze krenuše niz lice a pogled kao dogorjela svijeća ugasi se, i ostavi samo mrak. Dugi niz godina druguje sa rijetkom bolešću kao posljedicom maltretiranja i tortura u logoru. Čekam da nastavi priču koju je slušati bolno, ali valja mi je zabilježiti, obećao sam mojim Goričanima. Iako sam od prvog dana znao da je i on kao i mnogi Obrani bio dio zločinačkog poduhvata u selu Gorica, ohrabreni lešinarima rata iz Zapadne Hercegovine, o čemu godinama prikupljam dokaze, htio sam konačno dokazati nekim dušebrižnicima da isti nije tako fin kakvim se slika, te istražio gdje se tačno nalazio Vinko Mlikota tog kobnog jutra. U sjećanju iz mladosti pamtim ga k’o haduma, (Hercegovci će razumjeti o čemu pričam, op.a.) i smatrao sam da se trebam baviti nekim drugim likovima dok me taj kako rekoše fini, nije nazvao nacionalistom. Nalazim svjedokinju koja je stajala ispred garaže čiji je vlasnik Selmo Keško u vrijeme kada je u garaži dušu ispustio teško ranjen Mirsad Gabela.

– Vidjela sam Vinka Mlikotu, sina Šangare limara, kako su mu oca zvali. Stajao je preko puta, nasuprot garaže, ispred vrata kuće Mujalo Smaila. U uniformi HVO-a sa puškom o ramenu i smijao se sve dok nije došao naki Škutur i otjerao ga.

Ispriča druga svjedokinja i moli da joj ne spominjem ime u novinama, ali uredno potpisuje izjavu, dok joj se crni oblak nepravde natovario na leđa, pa riječi teško izgovara kao da ih kliještima čupa.

– Tog jutra, 25.aprila u pet sati, stanovništvo selo Gorica, probudila je snažna pješadijska vatra i artiljerijske detonacije. Potom su u selo upali bojovnici 1.bojne, brigade HVO “Herceg Stjepan” čiji je zapovjednik bio Šagolj (Joze) Zdravko, zvani Piske. Bojovnici su upadali u kuće i bunovne stanovnike iz kreveta hapsili. Kavelj Goran sin Cmiljana, rafalno je pokosio Gabela Mirsada pri hapšenju i odvođenju iz porodične kuće. Nakon hapšenja svih stanovnika, bojovnici su zapalili cijelo selo: 36 kuća, 6 ljetnih kuhinja, 18 štala, odveli svu stoku, traktore, auta, i sve vrijedno iz sela, priča treća svjedokinja koja nosi teret i veliku žrtvu rata, moleći za pravdu.Iako samo jedno svjedočenje nije moglo stati na tri stranice, vraćam se na moju tvrdnju, da je kao dio Udruženog zločinačkog poduhvata u Gorici počinjen genocid. Obimna svjedočenja preživjelih, te saznanja koja dobijam od prijatelja, jer rakija ne miruje pa “hrabri” progovore o vlastitom zlu. Tako uskoro očekujem i video priznanje jednog snajperiste koji u zanosu priča gdje je i koga “upucao” na datum koji će mnoge iznenaditi. O tom, potom! Kako još od prvih godina studija volim psihologiju, ona mi pomaže da bolje, tačnije, analiziram spodobe koje se kao u ovom svjedočenju smiju na zločin. Zvuči surovo, ali ni ti patološki maniri nisu šetanje po cvijeću. To nas uvjeravaju medicinske radnice koje bi trebale da žive Hipokratovu zakletvu, i onaj fini lovac, za kojeg su me mnogi zvali da zaustavim objavu, a iza kojeg stade lovačko društvo, u kojem nalaze mjesta i za snajperistu iz minulog rata, samo da im se ne kvari sijelo. Mene su dodatno motivisali da to uredno prijavim istražnim organima, da utvrde kako to neko, ko je činio zločin ili se samo na par koraka od počinjenog zločina s puškom o ramenu smijao na isti, danas može biti član takve družine, šetati s lovačkom puškom, svejedno ne mora biti snajper, pored preživjelih Goričana, koji usprav bez adekvatnog tretmana umiru. Kako?

Ne očekujem odgovor od lovaca, jer mi u poruci njihov čelnik reče da je primanje zločinaca i saučesnika u zločinu u lovačko društvo “stav organa” te se tako svojim karakterom spustio veoma nisko čime isključuje racionalnu komunikaciju. Ne očekujem puno ni od Općinskog vijeća grada Konjic, koji usvajaju budžet u kojem između ostalog predvide i finansiranje lovačkog društva, ali ih pozivam da na dnevni red stave i ovu tačku, da nakon dvadeset osam godina konačno progovore o zločinu u Gorici. Bilo bi ljudski nakon slikanja.

Ne očekujem, da neki moji školski drugovi, kao Dragan iz Zagreba, kada uputi poruku kako ne pišem o Trusini, sada otvore svoje stranice sjećanja i konačno upru prstom u zločince, kako cio hrvatski narod ne bi nosio pečat zločina, što ja uporno odbijam i čemu se suprotstavljam. Dobri Hrvati, poput Kaje koju su ubili baš oni koji su ubijali i mučili moje Goričane, ili bačvar Vinko Šekerija sa porodicom, pokoj mu duši, koji su činili sve da Goričanima olakšaju patnje u logoru, u mome sjećanju živjet će kao časni, pošteni ljudi, katolici Hrvati.

Ali poručujem, svima onima koji misle da ću se umoriti, da će me zaplašiti svojim osudama nazivajući me neprimjereno iz svojih jazbina, grdno se varaju. Ja se samo Boga bojim! Ne znaju oni, jer za to treba imati razum i čistu dušu, kako je u rane sabahe stajati među nišanima mojih Goričana koje su mučki pobili, zapalili, ili nepravdom natjerali u smrt. Tako mi samo daju motiv da istrajem i po ko zna koji put ponovim: ”Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati.”

Čitajte više