Fantomski dijalog i predizborna buka

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kod naprednjaka je predizborna kampanja uvijek u punom jeku, a neprijatelja uvijek dovoljno. Opozicija je pred najavljeni „dijalog“ o izbornim uslovima u tamnom vilajetu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Aleksandar Vučić vjerovatno samo u dubokom snu nije u predizbornom modusu. On je političar koji najbolje funkcioniše u agresivnoj atmosferi. Pa kad nema neke drame, onda mora da je proizvede. Državni udari, pokušaji atentata, svjetska zavera. Korona ga je samo dovela na prirodnu radnu temperaturu.

Predizborni modus sa brecanjem na novinare, opoziciju i odsutne neprijatelje, kršenje Ustava, sveprisutnost na poltronskim kanalima – sve to spada u prepoznatljivi samoljubivi stil vladavine: Ja sam partija. Partija je država. Ja sam država.

Doduše, naprednjačku idilu pokvarili su kriminalci koji kasape ljude, a priča se da su bliski naprednjačkom vrhu, kao i prisluškivanje ljudi „na mjerama“ koje je pokazalo da Vučić sa nekima od njih uljudno telefonira.

Pukla je tikva između Aleksandra Vučića i Nebojše Stefanovića. Pa su naprednjaci, uplašeni iskustvom sa lokalnih izbora u Zaječaru, počeli da je krpe.

Greška u naprednjačkoj računici

Zaječar je bio greška u razrađenom naprednjačkom sistemu na lokalnim izborima, mada je sve rađeno po oprobanom receptu: Džipovi, funkcionerska kampanja koju Ana Brnabić sa beskrajnom drskošću spram činjenica negira, kubici asfaltne mase.

Ali, uprkos pobjedi, naprednjaci su konstatovali da je zabrinjavajuće porastao broj ljudi na lokalu koji više vjeruju nekom časnom čovjeku nego naprednjačkoj kombinaciji pritisaka, kupovine i političkih bajki.

To nam govori da će poslije krpljenje naprednjačke tikve i lizanja rana uslijediti neviđena predstava sa simulacijom medijskih sloboda i pluralizma uz otvoreni početak kampanje za neraspisane izbore.

Budu li oni aprila sljedeće godine, a ne krajem ove, naprednjački parlamentarni mandat trajaće opet oko dvije godine. Stranački mudraci računaju da će narod, zaboravan kakav jeste, potpuno smetnuti s uma onu „kriminalnu hobotnicu“ koja se meškoljila u naprednjačkom krilu još dok je bila mala kao lignjica. Skretanju pažnje pomoći će pirotehnika tipa Mauricijus.

Da li će u svemu ovome pomoći najavljeni „dijalog“ vlasti i opozicije koja se dijeli na onu koja želi posredovanje evroparlamentaraca, i onu koja bi da se dogovore sa Vučićem i bez njih?

Nisam siguran.

Sizifovska posla

Da li iko vjeruje da će u dnevniku javnog servisa neko reći da predsjednik nema pravo da prekoračuje ustavna ovlašćenja? I da će Vučićevi medijski pretorijanci zaista postati uravnoteženi? Da će iz parlamenta nestati naplavljena zadrtost? A sve to za nekoliko mjeseci, po volji evroparlamentaraca i u ime fer-pleja?

A ako niko u to ne vjeruje, šta da se radi? Da se ne razgovara?

Dilema opozicije je gadna. Ako ne pokušaš, onda si defetista. Ako pokušaš, imaš malo izgleda na uspjeh. Đinđić je jednom rekao – kada Sizif gura kamen uz brdo, većina Srba navija za kamen. U ovoj priči Sizif je opozicija, a kamen – Vučić. Možda je jedina utjeha misao Alberta Kamija – da bismo možda Sizifa mogli da zamislimo kao srećnog.

Onima koji žele promjene ostaje strpljenje, rad na sebi – preoblikovanje ega u pravcu timske igre. Sinergija. Stvaranje desetak mladih Marinika na tragu ove jedne. Ekologizacija politike, a ne politizacija ekologije.

Teško da iko u opoziciji može tek tako da pomjeri kamen, pretežak je.

A Brisel još nije spreman da mobiliše značajne političke divizije u ime srpske demokratije. Vučić to zna. Ali isto tako zna da bi mu još jedan jednopipopartisjki parlament ipak zatvorio poneka samo blago pritvorena vrata.

U izvještaju o nepostojećem napretku Srbije u pridruživanju EU, Evropska komisija je u oktobru evidentirala „odsustvo održive opozicije u parlamentu“. Vučić bi, ako može da bira, omogućio da opozicija bude prisutna, ali ne i da bude održiva.

Najviše bi mu odgovaralo da u parlament uđu još tri ili četiri grupacije da popune maksimalno tridesetak odsto poslaničkih mjesta. To ga ne bi zaboljelo u distribuciji moći, ali bi bilo odličan alibi za samodržačku vladavinu.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.