Pledoaje zajedništvu ljudske religioznosti

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Povodom smislenih teoloških kontraverzi u objavama u knjizi Tragovima pejgambera (Sarajevo 2020) Dr. Fikreta Arnauta.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

– Povodom smislenih teoloških kontraverzi u objavama u knjizi Tragovima pejgambera (Sarajevo 2020) Dr. Fikreta Arnauta –

Sažetak

Naslovljena knjiga, koju sam u rukopisu recenzirao, povod je ovom članku u kojem duhovno zajedništvo u ljudskoj religioznosti vrijednosno i theološki pretpostavljam, preferiram stvarnosnom ljudskom religijskom separatizmu u religijskoj praksi sva tri monoteizma. Riječ je o činjeničnoj kontraverznosti izmedju teorije u Božijim objavama i njenih ekskluzivno – separatnih primjena u zbilji. O iznevjeravanju principa Božijega jedinstva. Članak je utemeljen u perenijalnoj filozofsko-theološkoj spoznaji Boga prema kojoj svaki istinski vjernik, duboko iskrenim prakticiranjem svoje religioznosti, ispoljava sve religije. Smisaono ishodište članka je u spoznaji da smo prvo ljudi, potom Jevreji, Bosanci … Da su sukobi između istinskih vjernika univerzalista i vjernika separatista, odnosno njihovih theologa dogmata – trajni. Neizbježivi. Da je te sukobe moguće minimizirati kroz duboku samoosviještenost vjernika u duhovnom zajedništvu ljudske religioznosti, u svakodnevnoj samoosviještenosti tevhidom. Motivi sukoba su u separatističko-ekskluzivnoj zloupotrebi tevhida – Jednog Boga svih ljudi. Većina monoteista desakralizira tevhid materijalnim interesima. Članak suprotstavlja tevhid ljudskom separatizmu Elohima, Isusa, Allaha, koje čovjek nije u stanju istinski shvatiti niti voljeti kao općeljudskoga Boga. Bezuvjetno, bezinteresno voljeti. Članak je suprotstavljen vjerskom separatizmu uvjetovanim materijalnim interesima onih vjerskih službenika, koji, umjesto općeljudskog vjerskoga zajedništva u tevhidu, preferiraju ekskluzivni judaizam, kršćanstvo ili islam. Uz markaciju da je u tom smislu budizam progresivniji od sva tri monoteizma, budući da vrijednosno izjednačava svaku vjeru i svakog vjernika u Boga.

Glavne riječi: zajedništvo u ljudskoj religioznosti u knjizi Tragovima pejgambera autora Fikreta Arnuta.

1.
Najbitnija je vrijednost naslovljene knjige u razvijanju spoznaje da smo prvo ljudi potom muslimani. I da Allah preferira da sebe kao muslimane, vjerski i ontološki, ispoljavamo u tom neodvojivu jedinstvu. Pored ove vrijednosno nosive ideje, za knjigu Tragovima pejgambera – Kazivanje o Božijim poslanicima a. s., bitno je markirati njen raritet, ne samo u vjerskoj islamskoj stvarnosti, već i u muslimansko bosanskoj i južnoslavenskoj javnosti. Istraživanjem objavljene literature o naslovljenoj temi utvrdio sam, naime, da je “tema Božijih poslanika” izvjestan raritet u islamskoj teologiji i u istoriji islama, posebice da je rijetkost u južnoslavensko-bosanskoj islamistici. Ista tema u judaizmu i u kršćanstvu javnosti je znatno bogatije u knjigama i u brojnim studijama prezentirana. Kao da su se alimi muslimani ustručavali javnosti prezentirati svoja lična mišljenja o Božijim poslanicima. Pretpostvaljam da je bitan uzrok suzdržavanju ulleme u psihološko-theološkoj činjenici da ova tema zahtijeva, da u sklopu poslanstva Muhammeda a. s., istodobno obradjuju ili usporedjuju judejska i kršćanska poslanstva. Da je riječ o theološki interdisciplinarnoj, delikatnoj i vrlo zahtjevnoj temi. O temi koja potencijalnoga autora unaprijed obavezuje da ne prefira svoju vjeru, niti svoju Objavu. U tom usporednom kontekstu, knjiga Tragovima poslanika izvjestan je islamski novum. To je formalno-vanjski motiv moje recenzije ove knjige. Bitniji su, medjutim, motivi recenzije u autorovu argumentiranju tevhida – Božije Jednosti. U produbljivanju smisla poslanstava u općeljudskom progresu. Najdublji su moji motivi za preporuku čitanja Arnautove knjige usljed meni najvrednijih segmenata koji su argumentirani istim i srodnim sadržajima abrahamsko-isusovsko-muhamedanskog monoteizma. Ističem ovu posljednu idejno-theološku vodilju i smisao Arnautove knjige kao najveću vrijednost. Iz ove je knjige moguće crpiti univerzalne theološke motive, zatim motive za medjuvjersku toleranciju, za ekumenizam. Dr. Arnaut naime razumijeva i tumači više desetina poslaničkih Bogoposredovanja, čiji je trajni i obnavljajući smisao, u općeljudskom progresu, u dobrobiti za svakog vjernika. Božije poslanike tumači kao nositelje civilizacije, kulturalnosti, transformacije animalnog u ljudskom biću u humanum, egoizma u altruizam. Jednom riječju, Arnautov islamski ethos je vjerski univerzaliziran. U kontekstu svjetskog religijskoga ethosa aktuelnih i modernih hebrejskih, kršćanskih i islamskih teologa poput Ignaza Goldzihera, Annemarie Schimmel, Hansa Künga, Nasr Seyyed Hosseina, Mile Babića, Huseina Djoze, Enesa Karića, Rešida Hafizovića, Drage Bojića … Arnautov islamski ethos je transformiran u općeljudski ethos. Taj je ethos theološko islamskoga vrela, izvire iz multiinterpretabilnosti Kur'ana. Njegov islamski ethos izvire iz božanske revelacije ili ilhama – poslaničkoga nadahnuća Kur'ana. Sa temeljnim ishodištem tog islamskoga ethosa u argumentaciji da su poslanici općeljudsko dobro, Bogom odaslani svakom vjerniku. Sa konačnim dojmom da u Arnautovim “storijama” o Božijim poslanicima muslimani mogu sebe doživjeti ne samo u svojoj osobnoj vjerskoj slobodi, u islamijetu, u svojoj zasebnoj i autohtonoj vjeri, već istodobno i u tevhidu: u općeljudskoj jednosti Boga, u zajedništvu abrahamovsko-ibrahimovskog monoteizma. Svoja uvjerenja u Jednoga Boga Arnaut argumentira brojnim ajetima iz Kur'ana, poput slijedećih: Mi smo objavili Tevrat u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su jevrejima sudili vjerovjesnici koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. (Kuran 5, 44).

2.
U Arnautovim hutbama o Božijim poslanicima obnovljen je temelj abrahamsko-ibrahimovskoga tevhida. Riječ je o temeljnom motivu Objave Muhammeda a. s. Objave kao vjerske revolucije čovječanstva i kao transcendentalno-duhovnoga reformiranja judaizma i kršćanstva. Riječ je o islamskoj obnovi judaizma i kršćanstva usljed ljudskog pretpostavljanja znanja Božijem znanju. Ljudsko neznanje ili ograničeno znanje, je, navodno, prema Kur'anu, pretpostavljeno ili preferirano znanju Boga, metahistorijskom i vječnom znanju. Stoga je Objava Muhammeda a. s. u Kur'anu argumentirana navodnim ljudskim neznanjem, sa posljedicom, navodne, iskrivljene interpretacije Božije riječi u Talmudu i u Novom zavjetu od čovjeka. U tom je kontekstu bitno markirati da su poslanici judaizma i kršćanstva, ispoljavajući tevhid, takodje bili i do danas ostali Božiji posrednici islama. Ovu theološku činjenicu mnogi muslimani zaboravljaju ili je kao muslimani nisu u sebi dovoljno osvijestili. Islamiziranje judeo-kršćanskih poslanika, arabiziranjem njihovih izvornih, jezički hebrejskih, aramejskih osobnih imena, arabiziranjem i kur'anskim “korigiranjem” djela i djelovanja judejskih i kršćanskih poslanika, argumentirano je u Kur'anu, i u Arnautovoj knjizi, jedinstvenom suštinom islama, judaizma i kršćanstva u tevhidu: jednom Bogu svih ljudi. Poislamljenje judejskih i kršćanskih Božijih poslanika Arnaut argumentira ne samo tevhidom, već i brojnim dokazima jedinstva općeljudske duhovnosti u Talmudu, Bibliji i u Kur'anu. Najsnažnije u prvim poglavljima knjige, posebice u postanku i božanskom nastanku svijeta u poglavlju o Ademu a. s., 15-35.
Po mojem dubokom uvjerenju, jezičko arabiziranje i vjersko islamiziranje izvorno hebrejskih, aramejskih ili jezičko starogrčkih imena, sadrži izvjesnu supstancu nepravednoga posvajanja. Činom poislamljenja judejsko-kršćanskih poslanika u Kur'anu, pejgamberi su od muslimana prihvaćeni kao svoji, kao muslimanski poslanici. Ovaj čin poislamljenja onih pejgambera koji su prethodili poslanstvu Muhuameda a.s., u Kur'anu i u islamskoj theologiji se opravdava zajedničkom suštinom ljudske religioznosti, tevhidom – Jednim općeljudskim Bogom. Takodje se theološki opravdava to muslimansko posvajanje judejskih i kršćanskih poslanika poimanjem “islama” kao svojevoljne podložnosti, pokornosti čovjeka Bogu. Pokornosti koja je, prema islamskom učenju, najsnažnija zajednička i jedinstvena markacija jevrejstva, kršćanstva i islama. Riječ je o svrhi Boga i vjernika (bez razlike u konfesiji) da čovjek osmisli svoj život vjerujući u Jednoga Boga. Time ostvari harmoniju tijela i duše, dospije spokojstvu i miru, zadovoljstvu sa sobom, sa svijetim oko sebe. Pod pretpostavkom zadovoljstva Boga, Allaha sa djelima i sa ponašanjem čovjeka.

3.
U suštini Arnaut izgradjuje svoju “priču” o poslanicima iz temelja nerazdvojivih općeljudskih i božanskih vrijednosti koje su vahjom (objavom) Boga poslanici prenosili vjernicima. Poslije čitanja knjige Dr. Fikereta Arnauta, moje uvjerenje u tevhid – jednog Boga svih ljudi – je učvršćeno. Ponavljam da je to ontološko-theološka temeljna vrijednost Arnautove knjige. Produbio sam takodje i uvjerenje da je temeljna vrijednost ljudske religioznosti u trajnom duhovnom usavršavanju. Produbio sam saznanje da je mnogo više duhovno istih i srodnih dogmi i zapovijedi u sve tri objave (i u misijama poslanika) nego što ima razlika u Talmudu, Novom zavjetu i u Kur'anu. Pored ovih vrijednosno neupitnih idejnih vodilja Arnautove knjige, meni djeluje pretenciozno i posesivno bilo čije (pa i Arnautovo) vjerski muslimansko svojatanje judejskih i kršćanskih poslanika. Jer je riječ o ahistorijskom muslimanskom pripajanja i prisvajanju od islamu njemu prethodnih tradicija. Takvo je prisvajanje moguće razumjeti kroz činjenicu da je svaka religija nastajala iz njoj prethodećih teholoških sadržaja ili kroz njoj prethodeća poslanstava. Razumjeti takodje treba muslimansko svojatanje judejskih i kršćanskih poslanika iz ugla da nijedno poslanstvo i njegova objava nije apsolutan novum. Da nijedna religija nije apsolutno originalna. Da nijedna religija nema božanski legitimitet apsolutne istine. U tom je kontekstu moguće razumjeti činjenicu u Kur'anu da je Objava Muhammeda a. s. motivirana onim Poslanikovim ilhamom koji je u Poslaniku osviješten usljed ljudskoga iznevjerenja do stupnja iskrivljavanja Božanskih riječi u Talmudu i u Evandjeljima. Medjutim, istodobno nam zdrav razum nalaže, a savjest nas obavezuje da se upitamo: Nije li jedino Bog legitiman da dovodi u pitanje Svoju riječ izrečenu u Talmudu i u Evandjelima? Nije li od čovjeka pretenciozno, makar bio i poslanik, da dovodi u pitanje istinitost Božijih riječi u Bibliji? Nije li tim činom nagažena medjuvjerska tolerancija i sloboda vjere? Nisu li Muhammedu a. s. prethodeće poslaničke objave, jednako kao Kur'an, rezultirale iz jedinstvenog poslaničko-ljudskog ilhama? Sa jednakim smislom i namjerom reinkarnacije, oživljenja Boga u čovjeku. I radi oživotvorenja vjere u Jednoga Boga. Medjuvjerski judejsko-kršćansko-muslimanski dijalog ne može rezultirati vrijednosnim medjupriznanjem ukoliko theolozi se ne usaglase oko tih pitanja. Sve dok ne odgovore na navedena pitanja kroz medjusobno usaglašavanje, sa posljedicom svestranog zadovoljstva, vrijednosnoga medjupriznanja od sva tri monoteizma. To su ostala nerazriješena theolooška pitanja usljed kojih judaizam do danas nije sebi vrijednosno priznao kršćanstvo niti islam. Nije Talmudu vrijednosno izjednačio Evenadjelja niti Kur'an.
Razumijem da je svaka vremenski nova objava dospijevala iz njoj prethodeće, da je svaka objava rezultirala izvjesnim progresoma čovječanstva ili dijela ljudstva koji su Objavu u svojoj vjeri živjeli. Savjest mi medjutim nalaže spoznaju da svakog vjernika u Bogu, bez razlike u njegovoj religioznosti, treba razumjeti kao svog duhovnoga sabrata. Vjernika moje vjere valja prihvatiti kao duhovnoga brata. Usljed tevhida i usljed brojnih poslanstava sa istim smislom očovječenja Božijih sifata i atributa u čovjeku. Usljed temeljnog smisla svake vjere u ostvarenju svih potencijala ljudskoga bića. U tom smislu je neophodan islamski kritički odnos prema muslimanima koji doslovno razumijevaju navodno ljudsko iskrivljavanje Božije riječi u Talmudu i u Evandjelima – kao navodni ili dostatni razlog za Božansko posredovanje Objave Muhammedu a. s. Potrebno je naime sebe muslimana saživjeti sa judejskim ili kršćanskim poimanjem Talmuda i Evandjelja. U muslimanskom slučaju samosaživljavanja sa svetošću Božijih knjiga, svaki iskreni musliman bi se morao postidjeti svoje sumnje u njihovu svetost. Razumije se da se takvo priznanje svetosti islama odnosi i na Jevreje i na kršćane u njihovu stavu spram Kur'ana. Postidjeti se ili uzdržati se valja svakom istinskom vjerniku od eventualne vrijednosne superiornosti svoje objave u odnosu na druge objave. Ostati na božanskom zahtjevu ravnopravnosti osobnoga puta ka Bogu. Može li se ravnopravni dijalog izmedju abrahamskih vjernika uopće započeti pod (mogućom ili navodnom) muslimanskom “hipotekom” navodnoga iskrivljavanja Božije riječi u Talmudu i Evandjeljima? Njihova navodnoga korigiranja u Kur'anu? Ili pod “hipotekom” – opterećenjem vjerske neravnopravnosti kroz egzegezu – tumačenje u judejstvu i kršćanstvu – da je Kur'an navodna “savršena” kompilacija (kreativna kopija) Talmuda i Evandjelja? Bez uklanjanja takvih bogohulnih hipoteka – vjerskih samoopterećenja – nema ljudsko-vjerske ravnopravnosti ni dijaloga u Jednome Bogu.

4.
Od Adema a. s. i Have, od ispravljanja četveronošca na noge do danas, ljudsko biće je u svojoj suštini istim kakvim ga je Bog od ilovače “umijesio”: prvenstveno prirodno- materijalno, potom društveno, i u najmanjoj mjeri je duhovno biće. Sa konačnicom da je i sa Bogom u sebi, i pored brojnih Božijih poslanstava, čovjek ostao neuljudjen, u suštini – materijalno i nagonsko biće. Ovu činjenicu Arnaut u svojim hutbama ne markira, ali je argumentira u trajnim sukobima izmedju (ne)vjernika i njihovih poslanika. Činjenicu (ne)promjenljive nagonsko-materijalne suštine čovjeka produbljujem prividnom protuslovljem: oprečnošću izmedju svetosti, neporecivosti, neprikosnovenosti Božije riječi u abrahamskim objavama, i Bogom posredovane slobodne volje čovjeka, u izboru puta ka Bogu. Prividnim protuslovljem izmedju svemoći Boga i ljudske slobodne volje usljed činjenice da je ta kontradikcija, nužna i logična posljedica samoodgovornosti čovjeka – Bogu, samom sebi i ljudima – za djelovanje u ovozemaljskom življenju. Iz te stvarne i prividne protimbe izmedju Božanske svemoći (volje) i ljudske volje, logičan je ishod da osim Boga niko drugi nije legitiman vjerniku dirigirati osobni put ka Bogu. Ako u izboru svoga osobnoga puta ka Bogu vjernik monopolizira svoju Objavu, ako apsolutizira svoju istinu o Svevišnjem, isključujući pritom drugačiju istinu u drugoj Objavi, držeći je manje vrijednom, ili istinitom – čini grijeh. Onaj koji misli da je moj Bog samo Jehova, Isus ili samo “Allah” (arapsko ime za Svevišnjeg) taj nije u tevhidu – Bogu svih ljudi. Bogohulno je vjerski vrijednosno monopolizirati odnosno prisvajati Stvoritelja shodno Njegovim tradicionalnim imenima. Bog nije postao svetim kroz imena u Talmudu, Evandjelju ili u Kur'anu. On je oduvijek samim sobom i u ljudskoj svijesti svet, pa je u kontekstu Božijega poslanstva, takodje na granici boguhuljenja poslanike vrijednosno nivelirati, kako to čine izvjesni “hermeneutičari” Tore, Evandjelja i Kur'ana. Dakako da je grijeh poslanike Božije riječi poistovjećivati, vrijednosto jednačiti sa svetošću Boga.
Markiram da je u Bogu, u sve tri objave, svaki vjernik jednako vrijedan. Najvredniji je najbogojazniji. Iz temelja jednake vrijednosti vjernika u Bogu, logičan je zahtjev i obaveza vjernika spram Boga da su i Božiji poslanici, u savjesti i u svijesti svakog vjernika, jednakovrijedni prenositelji objave. Jednako bitna je spoznaja o poslanicima, da je prema muslimanskoj tradiciji, i prema tumačenju Dr. Arnauta, pojava islama nerazdvojiva od pojave svijeta i Božijega stvaranja. Sa religijskom sviješću čovjeka u Božijem govoru u el-Levhi l-Mahfuzu, sa osobnim očitovanjem predanosti, pokornosti čovjeka Bogu – islamijeta – počev od prvotnog ljudskog samospoznanja u Adamu/ Ademu a. s.. Sa poantom da je Muhammed a. s. u Kur'anu obnovio iman čovječanstva, usavršio tevhid u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Sa napr. Dekalogom ili deset zapovijedi (u Starom zavjetu, poglavlje Izlazak, 20) u njegovoj kur'anskoj interpretaciji – zajedničkim središtem i stjecištem svih nebeskih religija. Sa općeljudskom vjerskom istinom da je čovjek u svakoj vjeri svoj “transformator” – pretvarač insana u meleka. Da su ekskluzivna tumačenja judaizma, kršćanstva i islama, kojima se ove konfesije medjunegiraju, sa medjuosporavanjem njihovih poslanstava, u osnovi bogohulna. Čovjek nema božanski legitimitet niti božanski um da osmisli božanski identitet, da presudi istinu o Bogu, da vjersku slobodu svakog vjernika svojim theološkim znanjem ograniči. Jedini je Stvoritelj taj koji ima znanje istine o pravom putu ka Njemu. Da sporenje o pravom putu ka Bogu ima smisla jedino kroz samoostvarenje božijih sifata i autributa u sebi samom. I u ostvarivanju općeljudske koristi. Da ljudski um nije u stanju dostići apsolutnu istinu o svom Stvaratelju. Da će pravi put, istinu o Bogu, bogobojazni otkriti nagradom proživljenja na Sudnjem danu: Allah će im na sudnjem danu presuditi o onome u čemu se ne slažu. … A tebi (Muhammede) objavljujem Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (…) On (Bog) vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu (Noi) i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu, Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte. (Kuran, 2: 13; 5:77; 42: 13))

5.
Arnautove hutbe iritiraju suštinske probleme savremenog medjureligijskoga dijaloga. Kako Bogom zapovijedjenu vrijednosnu jednakost monoteističkih objava, njihovu teorijsku jedinstvenost i univerzalnost, u praktičnom životu vjernika ostvariti? Kako ostvariti načelnu teorijski vrijednosnu ravnopravnost vjernika u Bogu u našem životu, u zbilji? To je, zapravo, suštinsko pitanje svake vjere na koje nas je Bog obavezao da ga rješavamo svojom vjerskom tolerancijom. O rješavanju tog pitanja nalazimo poruke i rješenja i u Arnautovim “pričama” o poslanicima. Usljed činjenice da je većina ljudi naučena da je samo Božija riječ u njegovoj Objavi (ekskluzivno u Talmudu, Bibliji i u Kur'ana, navodno sveta,. Da druga Objava, navodno, nije dostojna svetosti odnosno Božanske milosti kao što jest moja Objava. Većina vjernika nije ni danas psihološko-theološki u stanju vrijednosno izjednačiti abrahamsku, isusovsku i muhamedansku Objavu. Ako pritom vrijednosno uzdiže svoju iznad drugačije Objave, on čini grijeh. Svojim općeljudskim osjećanjem sebe – Bogom stvorena bića – svaki vjernik je Bogom obavezan respektirati drugačiju od svoje Objave. Odnosno svaki osobni put ka Bogu cijeniti kao Božiju zapovijed. Kao što je Bog jedan i jedinstven, takav je i čovjek i njegov put ka Bogu – jedinstven. Jedinstven je ljudski put ka Bogu po psihološkim zakonitostima spoznavanja – individualnoga proživljavanja Boga u svakoj osobnoj molitvi. U objavama Bog nalaže da vjernik tolerira različite puteve ka Njemu: ne samo u okvirima jedne konfesije – Objave. Ne čini li vjernik grijeh ako u svojoj Objavi, koju je kao dijete zavolio i u njoj sebe, svojim učenjem i samousavršavanjem ka Svevišnjem vodi, ne respektira Božansku slobodu osobnog izbora vjere, različitog puta ka Bogu, koji se očituje u objavama. Ljudi su iz nesigurnosti, straha, predrasuda, egoizma, oholosti, u svom uobraženom, prepotentnom (ne)znanju, božansko i ljudsko zajedništvo, “zidovima” razdvojili u sve tri Objave. A sve tri su objave u svom nukleusu, u njihovoj izvornosti, jedinstvene ili su srodne u njihovu jedinstvenu smislu, ciljevima, i u brojnim zajedničkim dogmama. Teolozi i politički moćnici jednoga Boga su “razdijelili” u judejskog, kršćanskog i muslimanskog. Rabini, monasi i ullema, predvodjeni njihovom političkim elitama, izopačili su božansku poruku da smo prvo ljudi, pa tek onda jevreji, hrišćani, muslimani. Upravo takva saznanja izviru iz pojedinih hutbi o poslanicima Dr. Arnaut Fikreta.
Izvjestan kvalitet u Arnautovim hutbama o poslanicima nalazim u mogućnosti da otkrijemo odgovore na vrlo bitna pitanja smisla vjerovanja, smisla poslanstava, smisla islama. Primjerice, otkud i zašto više poslanstava u jednom općeljudskom Bogu? Jedan od odgovora nalazim u Bogom posredovanoj, evolucijom ostvarenoj, slobodi ljudskoga uma. Sa posljedicom razlika – izvora duhovnoga i materijalnoga bogatstva – ogledala Božijega i ljudskoga stvaranja. Više poslanstava se pojavljivalo i usljed trajne ljudske pretenzije da sebe čovjek oboži, od faraona do savremenih diktatora. Više poslanstava je takodje posljedica judejskoga monopoliziranja Talmuda, navodnoga božanskoga obećanja proživljenja samo za sljedbenike Jehove. Kasnije je “spasenje” bilo rezervirano u Novom zavjetu samo za kršćane. Tako eksluzivnim “božanskim” rješenjima čovjek nije bio zadovoljan, jer je protivno naravi Boga u Njegovoj općeljudskoj milosti. Iz takvoga je psihološkoga stanja u Muhammedu a. s. energirana vahja odnosno ilham. Vahja i ilham su bili prožeti znanjem Muhammeda a. s. o stvarnoj bio-psihološkoj prirodi ljudskoj. Saznanjem da je čovjek jedna bizarna materija od strasti, osjećaja i razuma. Rascijepljeno, nedovršeno biće koje je u trajnom konfliktu sa sobom i sa drugima. Sa nikad do kraja zasićenim potrebama ili zadovoljstvima. Čovjeka tjelesno pokreću uglavnom materijalne potrebe, osjećaji i nagoni, usljed čijih zadovoljenja, čovjek je ne samo biće zaborava, već je i povodljiv, od podmuklijih i inteligentnijih – manipulativan. Pritom “zaboravlja” da živi sa Bogom u sebi. Stoga je moralo biti više poslanstava – vraćanja čovjeku (“izgubljenog”) Boga. Više poslanstava je moralo biti usljed razlika – “ajeta” božanskoga stvaranja. Zatim usljed egzistencijalno nikad do kraja zadovoljenih ljudskih potreba. Usljed potrebe čovjeka za vlastitom Božijom transcendencijom, za duhovnom orjentacijom, za samoidentifikacijom, samoaformacijom, komunikacijom … U tom kontekstu, poslanstva sa više objava, jesu ispoljavanje tih razlika i bogatstva Božijega stvaranja. Odnosno ogledalo medjuljudske konkurencije – energenta života sa nerazdvojivim dobrom i zlom u ljudskom biću. Sa konačnicom da nijedan tumač Boga, niti vjernik, nisu Bogom “ovlašćeni” svoju Objavu cijeniti superiornom, od druge vrednijom. Najvrednija su božansko-ljudska (poslanička) djela koja su korisna za sve ljude. U tom smislu valja razumijevati i pojam musliman, pokornog vjernika u jednoga Boga. Počev od Adema a. s. preko mnogih poslanika uključenih u Objavu Muhammeda a. s. Sa stavom, koji je u Kur'anu na više mjesta izrečen, da islam i Kur'an nisu samo ili isključivo vezani za pojavu Muhammeda a. s. Niti na način kako je to već stoljećima uobičajeno i neopravdano svedeno na jednu muslimansku konfesiju. Da bi sebe etablirao, afirmirao kao autohtonu i zasebnu kofesiju, islam se naime morao u ljudskoj svijesti univerzalizirati kao svjetska religija. I istodobno distancirati od judaizma i kršćanstva. Sa posljedicom da je, nakon Objave Muhammeda a.s., islam ullema afirmirala kao općeljudsku dobrobit i istodobno sa islamskim zasebnim (i suprotstavljenim) vrijednostima u odnosu na judaizam i kršćanstvo. Držeći se tevhida odnosno uvjerenja da islam i Kur'an jesu vezani za osnivača islama i pojavu Muhammeda a. s. Pritom je ullema širila učenje da islam nije isključivo vezan za pojavu osnivača islama Muhammeda a. s.

6.
Arnautova priča o Božijim poslanicima je vjerski utemeljena u transcendentnom jedinstvu ljudske religioznosti, u općeljudskoj iskonskoj upućenosti Bogu preko poslanika odnosno svetih tekstova koje je Bog poslao svim ljudima da uzrastaju u Božijim odlikama i svojstvima. Da bi dubinski shvatili središnju poruku i pouku u Arnautovim hutbama o poslanicima, trebali bismo sebe, svoj život i uopće ljudsko biće, promisliti iz Božanskosvemirske perspektive. Iz neshvatljive bezgraničnosti Božijega stvaranja. Pojmiti da je Zemlja – ljudska domovina – mrva medju zvijezdama. Da je Božiji stvor čovjek – u Bogu jednakovrijedan mravu, biljci, svemu postojećem. Da je sve što opstoji pokorno Bogu, da se klanja Stvaratelju. Da je tzv. Božiji emanet ili halifat čovjek na Zemlji zloupotrebio – protiv sebe i protiv Boga. Da je u osnovi zloupotrebio Objave njihovim ekskluzivitetom, krivim uvjerenjem da je samo njegova Objava ispravna, Bogomdana.

Hiljadama godina čovjek u Boga vjeruje na način koji je u svom nukleusu, u samom korijenu vjerovanja – jedinstven, svim ljudima zajednički. I istodobno je zaseban, ekskluzivan, medjusobno vjerski (vjernički osobno) isključiv. Ovaj je (ne)rastavljivi općeljudski vjerski univerzalizam i separatizam u ispoljavanja vjere u Boga uvjetovan sposobnošću ljudskoga spoznavanja. Čovjek proživljava svetost, u ranom svom djetinjstvu, ili kroz studij svoje vjere, i na način kako je vjeri naučen. Tako isto proživljava i ispoljava intimnu naklonost prema odredjenom skladu ili harmoniji tonova u nekoj melodiji. Sa krajnjom porukom moje recenzije navedene knjige da svako Božije poslanstvo, u svojoj biti, sadrži općeljudske vrijednosti koje su vjernici izgradili, preinačili ili zloupotrebljavali u svoje nacionalističke, osobne i protubožanske interese koje nemaju veze sa istinskom vjerom. Da se vjerski univerzalizam ispoljava kroz jedinstven smisao molitvi, a partikularizam vjera kroz različitosti obredoslovlja i molitvi. Da je od ljudi zapostavljeni tevhid, obnovljen u Objavi Muhammeda a.s., najdublji uzrok zloupotrebe Boga. Upravo je tevhid – jedan Bog svih ljudi – idejna i smisaona vodilja Arnautove knjige Tragovima pejgambera.

Čitajte više