„Voljela bih da film mogu prikazati u Bundestagu“

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U intervjuu za njemački TAZ Jasmila Žbanić govori o Srebrenici, neuspjehu UN-a, pomirenju…
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Najveći podsticaj za snimanje filma „Quo vadis, Aida?” Jasmila Žbanić je, kako je istakla u intervjuu za Tageszeitung (TAZ), dobila od preživjelih žena, prije svege od onih koje su se nakon rata vratile u Srebrenicu.

„Te su žene još uvijek zarobljene u svojim sjećanjima, za njih su tadašnji događaji dio današnjeg života”, kaže ona.

Sve me to pokrenulo da snimim ovaj film”, kaže Jasmila Žbanić.

Iako je njen film priča o ženi, koja je radila kao prevodilac za vojnike UN-a stacionirane u Srebrenici, Žbanićeva je, kako je istakla, ustvari ispričala tužnu priču prevodioca Hasana Nuhanovića, koji je morao provesti naredbu UN-a, zbog koje je i njegova porodica morala napusti objekat UN-a.

„Napolju su ih već čekali srpski vojnici. On nije mogao ništa učiniti za njih. To je drama koja pokazuje da rat prisiljava ljude na stvari koje su nezamislive. Čitala sam njegovu knjigu, razgovarala s njim, on me umnogome inspirisao, ali sam mu rekla da ću promijeniti imena i situacije”, izjavila je bh. režiserka.

Scenario je, kako je istakla, mijenjala nekoliko puta dok nije pronašla pravi pristup: to je bila majka koja želi zaštititi svoju djecu. Pitanje na koje je pokušala naći odgovor, kako kaže, je glasilo: šta se događa sa psihologijom žene koja želi zaštititi svoja dva sina, a nije u stanju to učiniti?

 „Nema opravdanja”

„Tada, 1995. godine, kada se sve dogodilo, kada su Srbi zauzeli Srebrenicu, bila sam šokirana neuspjehom UN-a i time da su se ti zločini dogodili pod očima UN-a, odnosno pod očima cijelog svijeta. Osnovna ljudska prava su stavljena van snage… Mislim da nema opravdanja za takvo ponašanje. U takvoj situaciji postojale su prilike da se postupi humanije, čak i s više hrabrosti. Neki vojnici UN-a su godinama kasnije došli u Srebrenicu i danas se osjećaju krivima. Ne postoji samo crno-bijela slika. Tada su mnogi od tih vojnika bili vrlo mladi. Ali ostaje užasan utisak da nije urađeno ono što se moglo učiniti. Nadam se da će film doprinijeti da dođe do reforme; najvažniji politički interes Ujedinjenih nacija mora biti poštivanje ljudskih prava”, istakla je Jasmila Žbanić.

Majke Srebenice koje su se vratile, pojasnila je ona, tražile su pravdu i istinu o onome što se dogodilo i uvijek su govorile da se i u budućnosti mora nastaviti živjeti zajedno, kao i da nema drugog rješenja. Tako se i Aida, kako kaže, vratila u Srebrenicu jer su i njena sjećanja tamo, grobovi članova porodice, te i ona, kao i svi povratnici, ne želi živjeti na nekom drugom mjestu, već tamo gdje su njena sjećanja.

No, hoće li djeca na kraju filma, kojima Aida predaje u školi, zaista naučiti da se ponašaju drugačije od svojih očeva, to ostaje dvosmisleno, kaže Žbanićeva i podcrtava činjenicu kako je Aida zauvijek uništena, živi u svom užasu, ali ne želi osvetu.

Početak promjena

Nakon konstatacije njemačkog novinara Ericha Rathfeldera da neće doći do istinskog pomirenja sve dok srpska javnost ne bude u stanju da prizna genocid u Srebrenici, bh. režiserka se prisjetila anegdote sa premijere filma u Dokumentacionom centru u Potočarima.

„Jedan mladić iz Istočnog Sarajeva mi je rekao da je tokom cijele projekcije plakao. On je želio da  tu budu njegovi prijatelji koji još uvijek slave ratne zločince. A jedan mladić iz Beograda napisao mi je na Instagramu: `Nećete verovati, tri dana sam potpuno uništen, plačem, za mene je ovo veliki korak ka drugačijem razumevanju prošlosti.´ Dobila sam mnogo sličnih poruka, čak i od kolega iz Beograda koji su bili nacionalistički nastrojeni. Pogledali su `Quo Vadis, Aida? ` i bili su vrlo dirnuti. To su samo pojedinci, to još uvijek nije kritična masa u srpskom društvu, ali ukazuje da promjene počinju.”

Jasmila Žbanić smatra da će rat biti završen tek kada se njen film bude mogao emitovati na javnom  TV-servisu u Srbiji. Ona je istakla i da bi voljela da njemački političari koji se ushitreno rukuju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem prime k znanju da je on tokom rata rekao: „Ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo 100 muslimana”.

„Kada vidim kako su prema njemu ljubazni, pomislim šta nije u redu s njemačkim političarima. Voljela bih da svoj film mogu prikazati u Bundestagu”, izjavila je bh. autorka na kraju intervjua za TAZ.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.