O Kitab al-Haragu, najpoznatijem djelu Imama Abu Jusufa

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Harun al-Rašidu Abu Jusuf vidi kralja najoprečnijih sklonosti i šaljivdžiju – ujedno plahovita vojnika, rastrošna monarha, bogobojazna čovjeka. Abu al-Faraš Asbahani ga opisuje jednom rečenicom: “On bi najprvi briznuo u plač zbog opomene ili upozorenja, ali bi posljednji popustio u odgovoru na nešto što ga bijaše razjarilo.”
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

KITAB AL-HARAG – U Harun al-Rašidu Abu Jusuf vidi kralja najoprečnijih sklonosti i šaljivdžiju – ujedno plahovita vojnika, rastrošna monarha, bogobojazna čovjeka. Abu al-Faraš Asbahani ga opisuje jednom rečenicom: “On bi najprvi briznuo u plač zbog opomene ili upozorenja, ali bi posljednji popustio u odgovoru na nešto što ga bijaše razjarilo.”

Pazeći da ne dira u balifove mane, Abu Jusuf se zdušno dao na osjećaje ostvarujući svoj veliki moralni i intelektualni utjecaj i uporno je na tome nastojao sve dok nije zadobio halifino srce i on.mu je predložio imenovanje za pripremanje ustava u skladu s čime bi on vodio državne poslove. Zato je i napisano djelo Kitab al-Harag.

Naziv ovoga djela može zavesti na krivu pomisao da je njegovo područje ograničeno na pitanja vezana za prihode (harag). Zapravo, djelo obrađuje gotovo sva pitanja države. Ostavljajući po strani ostalo, ovdje ćemo istražiti njegov sadržaj samo s obzirom na osnovnu koncepciju islamske države.

POVRATAK “PRAVEDNU” HALIFATU — Ono što se odmah dade uočiti ako slijedimo Kitab al-Harag, jeste Abu Jusufova želja da ljalifa odbaci bizantijsku i iransku tradiciju koju su slijedili umajadski i abasidski kraljevi i da se vjerno vrati tradicijama “Pravednih” halifa. Premda nije izravno zahtijevao od njega da prestane slijediti svoje pretke, ipak nije nikada spao na navođenje ponašanja ili odluka hbalifovih praotaca kao slučajeva vrijednih nasljedovanja, a još manje na primjere umajadskih prethodnika. Za svaku stvar on dokaz temelji izravno na Qur’anu, na Sunni, ili navodi primjer Abu Bakra, Omera, Osmana i ‘Alija. Ako i navede primjer iz docnijega razdoblja to nisu bili Mansurovi ili Mahdijevi, već iz povijesti umajadskoga halifa Omer bin Abdul Aziza. Pripremajući ovu knjigu on je potpuno zanemario ugovore i primjere umajadske i abasidske vladavine (čitavih stotinu i trideset i dvije godine), osim onih iz razdoblja vladavine Omera II (dvije i pol godine).

Abu Jusufovo djelo nije moralo značiti mnogo da ga je naćinio neki uman zakonodavac osobnim nastojanjem kao svetu molitvu za one koji bi je možda htjeli slijediti; kako ga je, međutim, stvorio glavni ministar državnoga zakonodavstva kao službena osoba, prema izričitom zahtjevu ljalife, ono postaje nečim izvanredno važnim.

Odmah na početku knjige Abu Jusuf iznosi osnovnu koncepciju države pred halifu slijedećim riječima: “O, zapovjedniče vjernika, samo Bog zaslužuje hvalu i on ti je dao tešku odgovornost koja sobom nosi veliku nagrudu ili veliku kaznu. On ti je povjerio teret poslova ove zajednice, tako da je tvoj zadatak da djeluješ za veliki broj ljudi danju i noću. On te je postavio njihovim čuvarom i ukazao ti povjerenje da se trudiš oko njih, da vodiš njihove poslove. Građevina utemeljena na bilo čemu, izuzev straha od Boga, ne može izdržati dugo, a da ne propadne. Bog je potresa iz temelja i ruši je na njezine graditelje i na one koji su pomogli da nikne. . . Bog će pozvati kraljeve da polože račun kao što pastire poziva vlasnik stada. . . Ne laćaj se nepoštena puta da ne bi tvoje stado slijedilo tvoje slope. . . Odnosi se prema svakom jednako — prema Božjem Zakonu — bio ti blizak ili ne. . . Ne idi pred Boga kao onaj tko ćini grijehe, jer će Gospodar Sudnjega Dana suditi ljudima prema njihovim djelima, a ne prema funkcijama. Pripazi da se ne raspe stado koje ti je povjereno da te ne bi gospodar stada pozvao da položiš račun za svako jagnje.”

Potom nastavlja ukazivati svakim mjestom u knjizi da nije halifa vlasnikom svoga kraljevstva, već je on Vlasnikov halifa (doslovno, zastupnik); ako se pokaže kao pravičan vladar vidjet će najljepše zamišljen kraj, ali ako se pokaže kao nepravedan, bit će kažnjen teškom kaznom. Na jednome mjestu navodi Omerove riječi: “Nijedan zapovjednik nije se uzdigao tako visoko da traži i od koga da ga sluša u nepokornosti Bogu.”

DUH DEMOKRACIJE – Abu Jusuf traži da halifa ne bude odgovoran samo Bogu, već i narodu, pa navodi niz mjesta iz izjava Profeta i Drugova da bi dokazao da muslimani imaju neosporno pravo da kritikuju svoje upravljače jer takva kritika pridonosi dobru naroda i države. “Naređivati dobro, a zabranjivati zlo, neotuđivo je pravo i zadatak, a njegovo zanemarivanje unutar zajednice ravno je izazivanju srdžbe Boga na njezina poglavara.” Zadatak je upravljača da budu tolerantni kada im se govori istina, jer nema ničega štetnijeg za upravljača od naprasitosti i netolerantnosti prema kritici. Muslimani imaju pravo da ga pozovu na odgovornost kada je riječ o njihovim zakonitim pravima nad njim i njihovim dobrima koja su mu povjerena.

OBAVEZE HALIFINE – Slijedeće obaveze halifine posebno su izdvojene i navedene: da utvrdi Božja prava i učvrsti granice koje je On propisao, da tačno odredi prava drugih nosilaca prava i osigura im ostvarenje tih prava, da obnovi ugovore časnih vladara (koji su bili poništeni od strane potonjih nepravednih upravljača), da priječi nepravdu i uvaži žalbe ljudi poslije temeljite istrage, da izvršava Božje naredbe, naređuje ljudimu du Mu se pokoravaju i da se klone grijeka, da primijeni Božji zakon na sebe i druge podjednako, bez obzira na to tko trpi od toga te da ljudima postavlja samo zakonite zahtjeve i da ih koristi zakonito.

OBAVEZE MUSLIMANSKIH GRAĐANA – Nasuprot ovima, obaveze muslimana prema svojim upravljučima, kako su opisane u ovoj knjizi, slijedeće su: oni se moraju vladaru pokoravati. ne smiju dići ruku na nj, ne trebaju prigovarati bez potrebe niti ga smiju obmanjivati. Trebaju prijeći preko vladareve neumjerenosti, iskreno mu pomagati i priječiti ga da’čini loša djela. te surađivati s njim u svemu sto je dobro.

RIZNICA – On riznicu naziva Božjim i narodnim, a ne lalifinim vlasništvom. Ovda-onda on podsjeća halifu na Omerove riječi kojima ovaj poreduje odnos lalifin prema državnom trezoru s odnosom staratelja i siročeta: ako čini dobro, staratelj neće uzeti ništa od onoga što je siroče naslijedilo, pokorit če se Božjoj odredbi i upravljati time radi Boga bez pogovora; ako je u nuždi, on može uzeti od toga jedan iznos koji će svatko držati pravednim i normalnim. Abu Jusuf izdvaja Omerov primjer u trošenju iz zajedničke riznice, a ovaj je to činio opreznije i obazrivije nego kad se radilo o njegovu novcu. Ovo potkrepljuje drugim primjerom – Omer je, imenujući sudiju, guvernera i sakupljača poreza za Kufu. dopustio da svaki dan uzmu po jednu kozu za svoje troškove dodavši da će zemlja s koje činovnici buđu uzimali kozu svaki dan biti vrlo brzo osiromašena, Od Halife se također traži da zabrani činovnicima da troše javni novac za privatne
potrebe.

PRINCIPI OPOREZIVANJA – Abu Jusuf propisuje slijedeće principe oporezivanja: samo višak dobara treba oporezovali s tim da se visina poreza odredi uz suglasnost onoga koji se porezuje. Porez ovisi o sposabnosti poreznog obveznika. Porez treba sakupljati od bogatih i dijeliti gu siromašnima. Porezne rule ne smiju biti određene nepravedno, niti se porezi mogu prikupljati prisilom. Vlast će se suzdržavali od iznuđavanja neopravdanih poreza, zabranjiva! će svojim činovnicima i upravljačima da pretjeruju. Nijednome nemuslimanu koji je prihvatio islam ne može se nametnuti plaćanje glavarine. Praksa “Pravednih” halifa navedena je kao uzor s tim u vezi. Naveden je primjer ‘Alija koji je javno savjetovao svojim činovnicima da donesu svaku paru prikupljenu od obveznika i da ne budu popustljivi prema njima u tom pogledu, ali ih je jednako tako pozvao nastranu i upozorio na oprez zatraživši da nikoga ne tuku i ne posižu za okrutnim metodama – primjerice. ostavljajući ljude da stoje na suncu, ili pak da namet bude toliki da moraju prodati kravu, odjeću ili alat da bi platili porez. Ili činjenicu da je Omer običavao temeljito ispitati svoje činovnike sve dok sam ne bi bio siguran u uvjercaju da se prema ratarima nije postupala okrutno kod naplaćivanja poreza; kada je, pak, porez sakupljen predstavnici naroda su bili pozivani da posvjedoče da nijedan musliman ili ne-musliman seljak nije nepravedno prisiljavan da plati porez.

PRAVA PODANIKA NEMUSLIMANA – U pogledu prava podanika nemuslimana u islamskoj državi navode sc tri principa zasnovana na Omerovu ugledu:

1. Bilo kakav ugovor sačinjen s njima mora hili iskreno uvažavunn.
2. Odgovornost za odbranu države ne leži na njima, već samo na muslimunima.
3. Oni ne smiju biti izloženi pretjeranim porezima ili zemljurini.

Potom se kaže da su siromašni. slijepi. stari, pustinjaci. radnici u kućama za molitvu, žene i djeca izuzeti od plaćanja glavarine. da se zekdr (propisana milostinja) ne naplaćuje od nemuslimana, da nikome nije dopušteno da ih tuče ih maltretira kod oporezivanja, a maksimalna kazna za neplaćunje poreza jest kratkotrajan zatvor. Tražiti od njih sumu veću nego je propisana, protuzakonito je i siromašni i nemoćni među njima trebaju dobivati pomoć iz državne blagajne. Navedeni su povijesni primjeri kako bi halifa vidio da je u interesu države da bude ljubazan i milostiv prema podanicima nemuslimanima. Prema njegovu mišljenju, velikodušnost muslimana Omerova doba prema njima bila je takva da su pridobili srca sirijskih hrišćana toliko da su ih ovi voljeli više nego Rimljane, pripadnike svoje vjere.

ZEMLJIŠNA PITANJA – Abu Jusuf ne odobrava feudalni sistem zaposjedanja gdje vlast, kako bi prikupila porez od seljaka. imenuje osobu da njima gospodari, dopuštajući joj da od njih iznudi sve što poželi i kako poželi sve dok uspijeva za vlast dugovanja namirivati i od sirotinje porez utjerivati. Abu Jusuf naziva takav sistem tiranijom koja vodi propasti zemlje pa je stoga valja izbjegavati pod svaku cijenu. On također kaže da je nezakonito oduzimanje nečije zemlje i dodjela iste drugoj osobi, pa kaže: “Halifa nije ovlašten da lišava bilo koga, muslimana ili nemuslimana, onoga što mu pripada, osim ako mu važeće pravo ne protivuriječi. Grabiti od jednoga i davati drugome isto je kao pljačkati i dijeliti opljačkano kao milostinju.” Darovanje zemlje dopušteno je samo ako nije obrađena, ako nema vlasnika ili ako su komadi nenaslijeđena zemljišta razamno raspoređeni radi obrade, ili kao nagrada za neki stvarni, društvenokorisni čin. Zemlja tako na poklon dobivena vraća se ako je onaj tko ju je dobio ne obrađuje tri godine.

IZBJEGAVANJE GREŠKE – Potom se obraća Harin al-Rašidu pa kaže da je nezakonito s njegove strane postavljati tirane i pokvarene ljude na mjesta državnih činovnika, zapovjednika područja ili upravljača pokrajine. Ako 10 učini sigurno će s njima dijeliti odmazdu za ono što ovi počine. Već valja – kaže on – u državnu službu postaviti čestite, pravične i bogobojazne. Nije dovoljan puki učinak, vlast treba da bude zadovoljna i u pogledu moralnih osobina svojih službenika. Neprekidno ih valja držati pa oku s pomoću policije pa, ako smjeraju da se pokvare, da budu svirepi ili da obmanjuju halifu, treba ih pozvati na odgovornost. Dalje, on savjetuje Harunu da halifa treba redovno da sasluša žalbe ljudi, i da nepravda treba da bude otklonjena čak ako samo jedanput mjesečno otvara sudnicu, a svakoj oštećenoj osobi treba biti moguće da mu podnese svoju žalbu. Činovnicima treba biti jasno da ono što rade može jednoga dana doći do lyalifinih ušiju.

SUDSTVO – Sudstvo je, prema njegovu mišljenju, sredstvo ostvarenja pravičnosti, čiste i nerazvodnjene. Kazniti nedužnoga ili pustiti krivca nekažnjena, podjednako je neoprostivo. Međutim, nitko ne može biti kažnjen na osnovi sumnje. Pogriješiti u opraštanju bolje je nego nepravedno kazniti, Ne smije biti smetnje u ostvarenju pravičnosti, niti valja uzimati u obzir bilo čiju preporuku, položaj ili status.

LIČNA SLOBODA – Abu Jusuf kaže da nitko ne može biti uhapšen na osnovi proste optužbe. Optužena osoba mora biti izvedena pred redovni sud, gdje će biti ispitani svjedoci. Ako se dokaže da je kriv, može bili zatvoren, u suprotnome mora biti pušten. On savjetuje halifi da slučajeve osoba koje su u zatvoru treba preispitati i da one koji su zatvoreni bez dovoljna dokaza ili svjedoka, treba osloboditi. Sve upravljače treba upozoriti da ne hapse bilo koga na temelju neosnovane tvrdnje ili sumnje bez mogućnosti pravična suđenja. Također je nelegalno tući ili maltretirati optuženu osobu. Leđa svakoga čovjeka zaštićena su od kažnjavanja, osim ako ga sud s pravom ne osudi na batine.

ZATVORSKE REFORME – U reformama koje je predložio za popravljanje zatvorskog sistema, on tvrdi da svaki zatvorenik ima pravo da dobije hranu i odjeću iz državne blagajne. Nerijetko govori o umajadskoj i abasidskoj praksi da se zatvorenike pušta da u okovima i lancima mole hranu i odjeću. On moli halifu da to prekine i predlaže da se iz državne blagajne osigura odjeća za svaku sezonu te dovoljno brane. Pokapanje zatvorenika koji nemaju rođaka bez pranja i mrtvačkog sanduka i bez obredne molitve optužuje oštrim riječima kao sramotu za muslimane. Oprema i pokop takvih mrivaca zadatkom su države. Također je preporučio da nijedan zatvorenik, osim ubica, ne treba unutar zatvora biti u okovima.

To su ukratko prijedlozi koje je Abu Jusuf, kao ministar pravosuđa i vrhovni sudija carstva, izložio pred jednog autokratu prije dvanaest stoljeća. Postavljeni izvan temeljnih principa islamske države i tradicije “Pravednih halifata”, ili upoređeni s učenjima njegova učitelja, Abu Hanife, oni zaista mnogo zaostaju za njima. Nema traga idealnom načinu izbora halife, ne spominje se savjetodavno tijelo (šura), niti vođenje poslova državne administracije; on ne govori da nemoralan i pokvaren nema pravo vladati, a ako zavlada da narod ima pravo da se pobuni protiv njega. Međutim, to ne treba da nas vodi do zaključka da je Abu Jusufova koncepcija islamske države bila svedena na granice ovih prijedloga u Kitab al-Haragu i da oa nije htio ništa više. Naprotiv, ono što je ovdje opisao kao praktički mislilac, sadrži maksimum onoga što je bilo moguće i korisno postići u specifičnim okolnostima razdoblja abasidskog režima. Zapravo, nije bio cilj teorijski savršen plan bez obzira na to je li u praksi provediv ili nije; njegova namjera bila je da stvori plan koji, osim što treba da zadovolji minimum zahtjeva za izgradnju islamske države, treba da obeća djelotvornost u praksi.

Odlomak iz knjige: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, tom II, str. 104-109.

Čitajte više