Izvestan osmeh

Najzad, jedna dobra pravosudna vest usred sticaja svih zamislivih nepovoljnih okolnosti. Doduše, ne baš iz Srbije. Ali makar sa Balkana. Ravno iz srca Erdoganove Turske. Ahmet Altan, poznati pisac i novinar, oslobođen je iz zatvora posle četiri godine.
Ahmet Altan, foto: Bülent Kılıç/AFP/Getty
Ahmet Altan, foto: Bülent Kılıç/AFP/Getty
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Najzad, jedna dobra pravosudna vest usred sticaja svih zamislivih nepovoljnih okolnosti. Doduše, ne baš iz Srbije. Ali makar sa Balkana. Ravno iz srca Erdoganove Turske. Ahmet Altan, poznati pisac i novinar, oslobođen je iz zatvora posle četiri godine.

Zašto je bio tamo?

Po neuspelom puču protiv aktuelnog turskog režima, bio je krivično optužen. Ne, ne zbog prisluškivanja kao zakonomernog uvoda u državni udar, već zbog širenja podrivačkih poruka u javnosti kojima je podržavao puč. Zbog pisanja, dakle, ne zbog slušanja. Jeste, Vučićeva demokratija, naprednija je od Erdoganove. Još uvek ljudi pišu, a javni tužilac im ne diše za vratom. To jest ne baš svima. Na primer, Mladen Nikolić, uhapšen 2016. godine, zbog SMS poruke upućene komšiji koju je tužilac smatrao pretnjom po bezbednost predsednika Republike, umro je posle 6 meseci provedenih u pritvoru. Smrt ga je zadesila pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, navodno od plućne embolije i (cinične li formulacije) prestanka rada srca. Zaštitnik građana je najavio kontrolu. Rezultat – nepoznat. Aleksandra Janković Aranitović je provela 6 meseci u pritvoru zbog objave na tviteru o Vučićevoj deci, osuđena je najpre uslovno, a konačno je oslobođena, jer je osuda izrečena za delo koje se može goniti samo po privatnoj tužbi povređenog, ali eto, tužilac se našao na usluzi, što bi se predsednik smarao. Tako da pisanje ni ovde nije olakšavajuća okolnost.

Ahmet Altan je prvobitno bio osuđen na doživotni zatvor bez prava na uslovni otpust. Za pravni poredak Srbije nova kazna, ostaće zapamćena kao jedna od tekovina nezaboravne Vučićeve ere, entuzijastično je prepisana od prijatelja Erdogana. Potom je kazna smanjena na 10 godina zatvora, a pre neki dan je pušten na slobodu posle presude Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrđeno da su mu prekršena brojna neotuđiva prava: sloboda kretanja, bezbednost, sloboda izražavanja. (U sudskom veću Evropskog suda bio je i sudija iz Srbije, što ne bi bilo osobito bitno, kad izlazak odavde redovno ne bi ohrabrivao naše pravnike da sude po zakonu, a ne po volji gospodara.) Postupak protiv njega pred nekim od turskih sudova još traje, ali se Altan makar brani sa slobode.

Zbog čega je sudski slučaj Ahmeta Altana važan za Srbiju? Ne samo zato što je komparativno poučan, jer kad je o pravosuđu reč, Turska i Srbija su idealan par o kakvom su do sad komparativisti samo sanjali. Ne samo zato što je Ahmet Altan najzad pušten na slobodu i zato što je jedan od najpoznatijih i najčitanijih savremenih turskih pisaca, te njegovo zatvaranje i osuda imaju dovoljan međunarodni i unutrašnji kapacitet da uznemire silnog vladaoca, što nije slučaj sa anonimnim ljudima koji su postali poznati uglavnom zato što su povredili vladaoce i njihove neprikosnovene familije i doživeli sudske nepravde – i tamo i ovde. Uz to, čak i autoritarni vladari imaju epizode iznuđenih ofanziva šarma (šarma!), koje trenutno praktikuje Erdogan. Treba popraviti odnose sa EU, ima on brojnih razloga za to.

Altan je ozbiljno subverzivan novinar i pisac, i nije mu prvi put da dopadne zatvora. Kad je bio kolumnista u listu Milijet, objavio je 1995. godine kolumnu o alternativnoj istoriji Turske, pod naslovom „Atakurd“. Počinje rečenicom: „Šta bi bilo da Mustafa Kemal Ataturk… nije bio rođen u grčkom gradu Solunu, već u iračkom Mosulu“ i da je poreklom bio Kurd. Odgovor glasi: Turska bi se danas zvala Kurdska. Jednostavnim rečima on opisuje istorijske činjenice Anadolije, sve zajedno sa balkanskim predstavama o tome ko je prvi „posedovao“ teritoriju, zaključujući da je zapravo samo istorijska slučajnost to što je u daljem razvoju preovladala „turska“ linija. Preporučio je da je za savremene Turke demokratski da prihvate kurdske zahteve istaknute prema Republici Turskoj, jer bi, da je bilo obrnuto, bilo podjednako legitimno prihvatiti turske zahteve prema imaginarnoj Republici Kurdskoj. Već i sam naslov je bio dovoljna subverzija, a tek ono ispod! Altan je smesta bio otpušten iz Milijeta, optužen za vređanje Turaka, tačnije za povredu turkstva, zatvoren i osuđen na kaznu zatvora od 20 meseci uslovno i na novčanu kaznu. Pre Erdoganove vladavine, jer turkstvo je, bez obzira na karakter vlasti, vazda bilo skupa reč, baš kao i srpstvo. Kad sam prvi put o toj kolumni čitala, zamislila sam kako bi izgledala alternativna istorija Srbije da je njen savremeni otac bio Albanac i da se zvao na primer Lirijet1 Miloseviçi. Jer Srbija kao i Turska ima više, previše otaca. Gotovo za svaki vek po jednog. I ko bi, devedesetih godina prošlog veka u jeku pune slave Slobodana Miloševića, napisao neku sličnu kolumnu? Tako nešto, pa ni tome slično, ovde nije napisao niko. Padale su novinarske glave i za mnogo manje.

U satiričnom listu Taraf, koji je osnovao i čiji je urednik bio, 2008. objavio je kolumnu, pod naslovom „O, moj brate“, koja je bila posvećena žrtvama genocida Turske nad Jermenima i tražio da Turska prizna genocid. Opet je bio optužen za ponižavanje turkstva. U Srbiji još nismo došli do pravosuđa. Negiranje genocida u Srebrenici, uprkos navodnom priznanju „velikog zločina“ je zvanična politika. Ko joj se suprotstavi za sad se ne izlaže javnom tužiocu i sudu. Umesto toga, tu je sud zdravih snaga udružen sa tabloidnim progonom, a oba organizuje i sprovodi država. Teško je oceniti koji je od ta dva suda – državnog i paradržavnog – bolje organizovan i efikasniji.

Altan je objavio nekoliko romana i zbirki pripovedaka. Najpoznatije i najprevođenije njegovo delo je „Otomanski kvartet“ koji piše dugo. Do sad su izašle 3 knjige, a za četvrtu je najavio da će za temu imati genocid nad Jermenima. Nije mu ovo poslednji zatvorski boravak.

U zatvoru nije ćutao. Knjigu „Više nikad neću videti svet“, napisao je posle osude na doživotni zatvor. Završne njegove rečenice: „Možete me zatvoriti, ali me ne možete zadržati ovde. Zato što, kao svi pisci, ja imam magiju. Prolazim kroz zidove sa lakoćom. Svakog dana budim se u drugom mestu“. Rukopis je prokrijumčaren iz zatvora zajedno sa advokatskim spisima. E ovde nemamo zatvorsku subverzivnost. Legijini spisi nekako uvek imaju to unutrašnje svojstvo da budu na liniji vlasti. Bilo koje.

Na gotovo svim fotografijama koje sam videla, Altan ima blag, nezainteresovan, zato valjda nadmoćan osmeh. I ozbiljne svetlucave oči. Da, držali su ga u zatvoru zbog njegove đavolske i neukrotive imaginacije, zbog svesno biranih subverzivnih tema, zbog nepristajanja na konformizam i malograđanski mainstream. Sedi tamo povremeno i postojano, iako smo u 21. veku. Kao da se ništa nije promenilo od Kopernika do danas. U stvari, na Balkanu i nije.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.