Historijske godišnjice koje se obilježavaju u Francuskoj češće dijele nego što ujedinjuju. Ova godina, kada se obilježava 150. godišnjica Pariške komune i dvjesto godina od smrti Napoléona Bonapartea, najbolji je dokaz za to. Politički komentatori i političari već grade svoje barikade. No, iako su rasprave oko Napoleona uglavnom historijske prirode, sa Komunom je drugačije. Objašnjavanje ovog događaja, kako je primijetio historičar Martin Johnson, “uvijek je bilo više od historijske vježbe“. Svih ovih godina, oni sa obje strane barikada vjeruju da način na koji gledamo na Komunu ima posebno važne političke, ideološke i možda čak egzistencijalne posljedice.

OD POEZIJE DO PROZE

Rođenje revolucionarne Pariške komune 18. marta 1871. godine iznenadilo je sve, a ponajviše same revolucionare. Mjeseci koji su prethodili stvaranju Komune obilježeni su traumatičnim događajima koji su se sručili na glavni grad Francuske. Pruski osvajači nasilno su okupirali Pariz, što je dovelo do pada bonapartističkog režima i primoralo privremenu Vladu Francuske da potpiše ponižavajući mirovni sporazum. Ogorčeni Parižani, posebno oni iz dijelova grada gdje je živjela radnička klasa, odbili su sporazum, pobunili se protiv Vlade i priznali legitimitet samo gradske vlasti, ili commune, koju su u žurbi stvorili.

Izmučeni napadima Prusa, a sada opkoljeni drugim Francuzima, Komuna se prvo morala pozabaviti hitnim vojnim i materijalnim problemima. Ipak, tokom 72 dana koliko je postojala, Komuna je također uspjela donijeti zakone bazirane na obećanjima prošlih revolucija i težnjama današnjih progresivnih i transnacionalnih pokreta. Neke od predloženih reformi su nedvojbeno bile donkihotske, poput zabrane da pekare rade noću, što je osudilo Parižane da ujutro jedu bajat hljeb, ali druge su bile praktične i usmjerene prema budućnosti.

Komuna se, na primjer, zavjetovala da će pružiti bolje obrazovanje djeci i da će raditi na inkluziji žena u školovanje i radnu snagu. “U dobroj republici“, objavljeno je u jednom radu, “možda bi se više pažnje trebalo posvetiti obrazovanju djevojčica u odnosu na dječake.” Tako je školovanje postalo obvezno, sekularno i inkluzivno. Štaviše, smatrali su da obrazovanje treba da bude koliko intelektualno, toliko i stručno. Dobar radnik, zaključio je Komitet za obrazovanje, “mora se opustiti od svakodnevnog posla tako što će uživati u umjetnosti, knjigama i nauci.” Ženski komitet Union des Femmes, koji je osnovala Elizabeth Dmitrieff, rođena u Rusiji, organizovao je jaslice ili vrtiće tako da budu u blizini gradskih fabrika čije su radnice uglavnom bile žene. Budući da su njegove članice ujedno bile i članice Komune, Ženski komitet tražio je mjesto za stolom izvršne vlasti.

To im mjesto nikada nije bilo ponuđeno, iako to “nikada” nije trajalo nešto više od dva mjeseca. Communard (komunari) su se ipak pozabavili problemima socijalne i ekonomske nejednakosti, koji su u tom trenutku metastazirali, što je bilo jasno još i prije rata. Komuna je nametnula moratorij na otplatu duga i kirije za one Parižane koji su ostali bez posla uslijed njemačke invazije i dala prazne stanove za one koje je pruska i francuska topovska paljba ostavila bez domova. U isto vrijeme je priznala pravo izjednačavanja plata za muškarce i žene i naložila odvajanje države od crkve.

Ovaj eksperiment radikalne demokratije pao je krajem maja te godine, kada su trupe regularne francuske vojske probile gradske zidine i ponovno zauzele Pariz. Oni komunari koji su preživjeli ulične borbe i sistemska pogubljenja, deportovani su u francusku koloniju na Novoj Kaledoniji, koja je tada služila kao zatvor. Tom prilikom je njemački politički teoretičar Karl Marx napisao ne osmrtnicu već najavu rođenja. Činjenica da je uopće postojala značila je da će njen utjecaj učiniti “tour de monde” (obići će svijet), kazao je. U slučaju Francuske, međutim, posljedice su bile evolucijske, a ne revolucionarne. Iz jedne u drugu republiku, zanesena poezija komunara pretvorila se u dosadnu prozu zakona. Tokom narednih 150 godina, od uspostavljanja obveznog i besplatnog javnog obrazovanja početkom 1880-ih do zakona usmjerenih na jednakost muškaraca i žena, poput zakona o jednakim platama (1982. godine) i političke zastupljenosti (2014. godine), mnogi revolucionarni ideali Pariške komune pretočili su se u zakone ove zemlje.

KOMUNA ZA DESNICU I LJEVICU

Kao lieu de mémoire, ili mjesto sjećanja, Pariška komuna postala je bojno polje za francuske političare koji su se kandidovali na predsjedničkim i parlamentarnim izborima sljedeće godine. Uoči godišnjice, fragmentirana francuska ljevica uspjela je pronaći zajednički jezik kako bi proslavili ovaj događaj. Jean-Luc Mélenchon, lider stranke La France Insoumise (Nepokorena Francuska), hvalio se da je “ideološko dijete Komune“. Mélenchon je neumorno pozivao na stvaranje Šeste republike čije će institucije biti horizontalnije i reprezentativnije. Zvanične novine Francuske komunističke partije, l'Humanité (Humanost), svakodnevno objavljuju izvještaje o Komuni, sve do juna kada će predstaviti posebno izdanje sa prikladnim naslovom „Un espoir mis en chantier” (Nada na putu).

Za Anne Hidalgo, socijalističku gradonačelnicu Pariza, “nada na putu” je ulazak u predsjedničke izbore sljedeće godine kao predstavnica ljevice. Povodom obilježavanja godišnjice grad je mobilizirao svoje resurse kako bi događaj pretvorio u spektakl, i priredio proslavu Komune koja će se trajati od 18. marta do 28. maja. Kako je izjavio njen glasnogovornik, gradonačelnica se vodi riječima Louise Michel, feministice koja je ratovala za Komunu i koja je deportovana u Novu Kaledoniju: “Vjerujemo da kada zavlada sloboda i jednakost, čovječanstvo će biti sretno.”

Godišnjica je također ujedinila podjednako fragmentiranu desnicu, čiji članovi ne uzdižu u visine, već nastoje sahraniti Komunu. Rudolph Granier, konzervativni član Gradskog vijeća Pariza, oštro je kritikovao Hidalgo zbog “iznošenja niza historijskih neistina” koje ignorišu nasilje i razaranje za koje su odgovorni članovi Komune, poput požara koji su uništili nekoliko historijskih zgrada, uključujući sinagoge. (Ova tvrdnja je također djelomično neistinita, kao što su historičari brzo primijetili, komunari nisu uništili nijednu sinagogu.) Kolega konzervativac Antoine Beauquier je naveo da iako se treba obilježiti ova “tužna epizoda građanskog rata“, ona se ne smije slaviti. Na kraju, nije li Pariška komuna bila odgovorna za masakr nekoliko katoličkih svećenika, zapitao je. Za još jednog konzervativnog člana Vijeća, Davida Alphanda, zločin komunara bilo je njihovo “oduzimanje sredstava za proizvodnju“.

Suprotno tome, inače pričljiva Marine Le Pen, liderica desničarske Rassemblement National (Nacionalno okupljanje), nije komentarisala Komunu. Krajem 2019. i početkom 2020. godine, kada je pokret gilets jaunes (Žutih prsluka) bio na vrhuncu, Le Pen je izrazila svoje suosjećanje i pokušala se osloniti na rastuće nezadovoljstvo javnosti. Ipak, protestanti su ostali dosljedni u izbjegavanju umetanja bilo koje političke stranke u pokret Žutih prsluka, te su držali Le Pen na distanci. Sada Le Pen pretenduje na predsjedničku poziciju i drži odstojanje od svih pokreta, pa čak i onog iz 1871. godine, koji je počinio ili odobravao nasilna djela ili bi se mogao prikazati kao opasnost za Francusku Republiku.

BUDUĆNOST PROŠLOSTI

U lokalnoj i nacionalnoj debati oko naslijeđa Pariške komune nedvojbeno se javlja element političkog pozorišta. Ali iza kulisa tih stavova stoje ideje koje je Komuna iskristalisala i koje i danas žive u Francuskoj. Koliko bi građani republike trebali učestvovati u osmišljavanju i odlučivanju o nacionalnoj politici? Do koje mjere bi republika smjela zadirati u život svojih građana? I koliko je 1871. godina utjecala na pobune i proteste koji su se kasnije javljali u Francuskoj?

Ovo posljednje pitanje je najzanimljivije za zemlju koja je od 16. vijeka imala više od 10.000 pobuna i revolucija. Radikalni mislioci od vremena Marxa isticali su Parišku komunu kao posebno važnu epizodu koja najavljuje novo doba klasne svijesti i sukoba. Kao što je primijetio historičar (i bivši član Komunističke partije Francuske) Roger Martelli, Komuna je bila prvi primjer autentično “popularne, pa čak i radničke vlade” u francuskoj historiji. Ne samo da ovakva vlada nije postojala prije 1871. godine, već se od tada nije ponovo pojavila.

Međutim, tokom prošlog vijeka mnogi popularni pokreti su tvrdili da je Komuna izvor nadahnuća i pouka. 1935. godine socijalisti, radikali i komunisti osnovali su Narodnu frontu, a njezini lideri marširali su zajedno do mur des fédérés (Zida federalaca), zida na groblju Père-Lachaise pred kojim su pogubljeni deseci komunara, kako bi proslavili svoje novootkriveno jedinstvo i obilježili godišnjicu Pariške komune. Tri decenije kasnije, 1968. godine tokom štrajka studenti i radnici pozivali su se na Komunu. Deseci pamfleta i plakata citirali su djela poznatih komunara kao što su pisac Jules Vallès i pjesnik Eugène Pottier, a grafiti na zidovima i kipovima najavili su rođenje “Komune 5. maja“.

Skoriji primjer toga je da je pokret Žutih prsluka predstavio Parišku komunu kao dio svoje baštine, što nije prošlo bez kontroverze. Pišući o pokretu Žutih prsluka za Révolution Permanente, službeni list ljevičarske Nove antikapitalističke stranke, Jean-Baptiste Thomas izjavio je da kada se “odreknemo vladavine moćnika, odbacimo vladine kaste, a društvene norme, ukoliko nas sputavaju, osudimo, Pariška komuna će dobiti novu snagu.” Transparenti koje je skupina nosila i grafiti koje je ostavila za sobom pojačali su ovu poruku sloganima koji su se kretali od “1871 raisons de niquer Macron” (1871 razloga zašto odjebati Macrona) do “On ne veut pas mai 68, mais 1871” (Želimo 1871., a ne 1968. godinu).

Protesti Žutih prsluka su uglavnom periurbani fenomen, koji je preokrenuo uloge koje su Parižani i provincijalci odigrali 1871. godine. No, ekonomske strepnje današnjih protestanata: nedostatak pristupačnog smještaja, nezaposlenost, visoki porezi i indiferentnost države na ove probleme, podsjećaju na tegobe pariških radnika devetnaestog vijeka. Nasilje koje je sve više pratilo marševe, što je kulminiralo početkom decembra 2019. godine, vandalizacijom skupih radnji, restorana i, na zgroženost mnogih, Trijumfalne kapije u Parizu, podstaknulo je kritičare, poput konzervativnog Graniera, da uporedi pokret Žutih prsluka sa pétroleuses (petrolejkama), pokretom žena koje su navodno podmetale požara 1871. godine i u bijesu uništile dijelove Pariza.

Međutim, od pedesetih godina prošlog vijeka, historičari bilježe da su petrolejke postojale isključivo u mašti protivnika Komune. Požari se zaista jesu dogodili, ali oni su bili rezultat pucnjava ili pokušaja očajnih komunara da prikriju tragove za sobom. Što se toga tiče, neredi tokom marševa pokreta žutih prsluka uglavnom su bili djelo ekstremista koji se često poistovjećuju sa takozvanim Crnim blokom, pokretom koji poput petrolejki nije uređen ni nezavisan.

Ali Granier je jednu stvar ipak dobro zaključio. “Historija nas uči poniznosti“, kazao je. Sa druge strane, poniznost prisiljava da se prizna kako zaprepašćujuće nepravde postoje i u 2021. godini baš kao što su postojale u 1871. godini i da su problemi ispoljeni narodnim pokretima i ustancima, koji svoj bijes žele pretvoriti u trajna rješenja.

Pa, Vive la Commune? (Živi li Komuna?) Kao što bi francuski historičar mogao odgovoriti, “Oui, mais …” (Da, ali…)

S engleskog prevela: Amina Hujdur.