Sebija ili o individualizaciji krivnje

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Možda i ključan problem političke stvarnosti u Bosni i Hercegovine jest opće rašireno uvjerenje po kojem je ta stvarnost, za razliku od onih u svim ostalim zemljama svijeta, nedokučiva klasičnom sociološkom ili političko-teorijskom pojmovniku.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Možda i ključan problem političke stvarnosti u Bosni i Hercegovine jest opće rašireno uvjerenje po kojem je ta stvarnost, za razliku od onih u svim ostalim zemljama svijeta, nedokučiva klasičnom sociološkom ili političko-teorijskom pojmovniku. O dubinskim posljedicama takvog pristupa u katastrofalnom pandemijskom kontekstu piše Mario Kikaš.

Početak aprila u Sarajevu je u najmanju ruku bremenit recentnijom i nešto daljom poviješću. Šesti april se obilježava kao Dan grada, obljetnica njegovog oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, ali i kao početak najduže okupacije jednog glavnog grada u modernoj povijesti koja je trajala službeno od tog aprila 1992. do 1996. i dejtonske podjele grada na Sarajevo (Federacija BiH) i Istočno Sarajevo (Republika Srpska). Međutim, ove godine, kao da je ta povijest i simbolika šestog aprila ostala u drugom planu. Nad njim se nadvila sjena sadašnjosti javnozdravstvene katastrofe koja, doslovno i svakodnevno, obilježava živote i njihovo trajanje, a posebno aktivno i svirepo zadnjih mjeseci upravo u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Plastične slike i brojke, u tom smislu, najbolje svjedoče o razmjerima pandemijske krize u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Prva je najvjernije prikazana kroz video Radija Slobodna Evropa u kojem su iz zraka snimljena grobna mjesta i improvizirane mrtvačnice koja ad hoc nastaju na sarajevskim gradskim grobljima kao posljedica velikog broja preminulih od COVID-19. Druga je izražena kroz jednako dramatične brojke koje su nedavno kolale medijskim prostorom pokazujući da je prosjek preminulih u Sarajevu zadnjih dana veći nego za vrijeme najgorih bombardiranja i snajperskih hitaca za vrijeme okupacije devedesetih.

Pogibeljni respiratori

Ovakvu situaciju prati i stav među narodom da su vlasti u Sarajevu, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini pokazali visoku razinu nesposobnosti nošenja sa pandemijskom krizom. Masovne vakcinacije nema ni u naznakama, u Federaciji BiH dosadašnja opskrba vakcinama ovisi isključivo o donacijama (zasad Srbije i Turske), a od početka pademije čelnici javnozdravstvenih institucija bliski strankama na vlasti (HDZ i SDA) stalno su na meti kritika zbog svojih neslavnih poteza i nastupa po medijima. U Federaciji BiH taj stav i opće stanje najbolje oslikava afera s tzv. malina respiratorima čiji se repovi šire do svih razina vlasti i svoju kulminaciju doživljavaju upravo ovih dana kroz sudski proces protiv tehničkog premijera Federacije BiH Fadila Novalića (SDA). Da podsjetimo čitatelje iz regiona koji ne prate svakodnevno vijesti iz BiH. “Malina respiratori”, ili službeno ACM 812A, respiratori su kineske proizvodnje koje je u jeku prvog vala pandemije nabavila Vlada Federacije BiH i to, pokazat će se, kroz pogodovanje jednom od ponuđača, firmi Srebrena malina vlasnika Fikreta Hodžića, nekadašnjeg voditelja talent showa na sarajevskoj televiziji Hayat. Da bi stvar bila apsurdnija, firma Srebrena malina do tog trenutka se, kako i samo ime govori, bavila isključivo proizvodnjom malina u Srebrenici.

Skoro godinu dana je prošlo od privođenja i ispitivanja premijera Novalića i poduzetnika/voditelja Hodžića, a maline i respiratori su opet postali glavna tema u bh. medijskom prostoru. Na društvenim mrežama su sve češće kolala svjedočanstva članova obitelji oboljelih i preminulih pacijenata o postupcima u Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu (UKCS) koji je donedavno koristio spomenute respiratore i prema navodima, jedan je od uzročnika visoke smrtnosti od COVID-a u toj najvećoj bosanskohercegovačkoj zdravstvenoj instituciji na čijem čelu sjedi doktorica Sebija Izetbegović, visokopozicionirana političarka u najjačoj bošnjačkoj stranci, ali i, puno važnije, supruga predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića. Potom su u javnost počela koordinirano izlaziti i anonimna pisma koja su upozoravala na kaotično stanje u bolnici u čijem su se središtu opet našli spomenuti respiratori koji se nisu pokazali adekvatnima za liječenje pacijenata u teškom stanju uslijed infekcije COVID-om 19. Medijsku histeriju je raspirio i podatak da je većina drugih bolnica, izuzev UKCS, odbila korištenje istih respiratora.

Priča s “malina respiratorima” ubrzo je dobila i svoju političku dimenziju. Naime, paralelno s trećim valom pandemije koji je odnio i najviše života u Sarajevu, događala su se i nove rošade s parlamentarnom većinom u tamošnjoj kantonalnoj skupštini. Rezultat toga je treća vlada u istom sazivu koja je ponovo na vlast dovela anti-SDA koaliciju čiju okosnicu čine Naša stranka (liberali), SDP (socijaldemokrati) i Narod i pravda (desni centar) uz potporu manjih stranaka, koja se pak zakomplicirala izglasavanjem gradonačelnika Sarajeva. Da ne ulazimo u detalje međustranačih dogovora iza kojih se, kao i uvijek, krila raspodjela fotelja i zadovoljavanje interesa, politički dogovori iza kulisa su doveli do toga da bi jezičac na vagi buduće većine u Kantonu Sarajevu, a onda i eventualno i budućeg političkog bloka na izborima za godinu i pol dana, mogao biti SBB Fahrudina Radončića, vlasnika najtiražnijeg dnevnog lista u BiH, Dnevnog avaza. Nije ni čudno stoga da je upravo Dnevni avaz u tom periodu bio i najglasniji u otkrivanju afera s respiratorima s ciljem konačnog micanja Sebije Izetbegović s mjesta direktorice UKCS.

Seksizam kao sredstvo kritike

Sebija Izetbegović je posljednjih godina postala svojevrsna personifikacija vlasti SDA i dinastije Izetbegović. Njeno menadžeriranje UKCS-om prožeto je aferama, različitim pogodovanjima privatnim interesima, stalnim mjerama štednje, otpuštanjem nepodobnih i stručnih kadrova, a prije svega stilom vladanja koji neodoljivo podsjeća na figure političke celebrity povijesti poput Imelde Marcos ili Mire Marković. Takvo rezoniranje, a onda posljedična invidualizacija i moralizacija njene uloge i krivnje ne može otići dalje od seksističke logike o zloj ženi koja vuče sve konce i čiji je krimen upravo u tome što je “iskliznula iz ruke”, odnosno kontrole svoga muža, što je, ni manje ni više neg citat izjave načelnika sarajevske općine Ilidža Nermina Muzura kojom je komentirao stanje na UKCS-u. Daleko od toga da Sebija Izerbegović nije odgovorna za stanje na UKCS-u ili da je savršena personifikacija gotovo feudalističkog koncepta vlasti kojoj se SDA-u okrenuo u mandatu njenog muža na čelu stranke. Međutim, svođenje političke situacije ili stanja u javnozdravstvenom sistemu na jedno ime ne otkriva nam sistemske i strukturne probleme u kojima je Sebija Izetbegović tek jedan od, istina važnijih, aktera.

Naime, često se bosanskohercegovačka zbilja koja je svoje nove krajnosti dosegla upravo u vrijeme pandemije svodi na priču o svojevrsnom sui generis slučaju; stalnom statusu quo koji će se promijeniti micanjem omraženih figura (nacionalnih) elita. Drugim riječima, često se Bosna i Hercegovina i tamošnje političke zavrzlame koje proizlaze iz (post)dejtonskih aranžmana doživljavaju kao neprispodobive klasičnim sociološkim ili političko-ekonomskim pojmovnikom. Stanje u javnozdravstvenom sistemu i ove zadnje afere su primjer toga. One su, tom logikom, svojstvene isključivo Bosni i Hercegovini i njenoj vječnoj stagnaciji koju nosi korumpirana nacionalna elita. Međutim, upravo je fragmentacija i decentralizacija zdravstvenog sistema, kao najopipljivijeg i najosjetljivijeg dijela javnog sektora, koja je onda proizvela feude i feudalne vladare poput Sebije Izetbegović samo potvrda i vrlo plastična slika onoga što se često na ljevici u zadnje vrijeme naziva i novim feudalizmom kao “zadnjim stadijem” neoliberalnog marša. U tom smislu, Bosna i Hercegovina, njen fragmentirani i decentralizirani sustav zdravstvene skrbi o kojem smo i ranije pisali sa autoritarnim ličnostima, poput Sebije Izetbegović, na njenom čelu nije izraz neke atipične bosankohercegovačke situacije koja proizlazi iz njene nedovršene i u Daytonu zabetonirane arhitekture, nego upravo izraz nekih globalnih tendencija koje se ne mijenjaju boljim kadroviranjem. Indivudalizacija krivnje, u tom smislu, može tek poslužiti dnevnopolitičkim rošadama koje dugoročne ne mijenjaju ništa na stvari, nego eventualno daju osjećaj lažne nade koja je jedini pravi status quo kad govorimo o Bosni i Hercegovini.

Čitajte više